Kliker.info

Uprkos evidentnom serijalu loših poteza, iskreno govoreći malo ko je očekivao tako loš plasman SDP BiH na nedavno završenim općim izborima. Naknadna pamet se uglavnom manifestira u kritikama adresiranim na prvog čovjeka ove stranke Zlatka Lagumdžiju, kojem se na teret stavlja praktički sve, od naglašenog autoritarnog ponašanja do gotovo nepredvidivih akrobacija u segmentu izbora koalicionih partnera.

Piše : Enes Ratkušić

Sagledavajući zbivanja sa i oko niza vanrednih sastanaka, jasno je da je SDP BiH na velikoj raskrsnici. No, čini se da rješenja nema ni na vidiku. Nema, jer sve ukazuje da nagla ekspanzija „kritičkih promišljanja“, pogotovo u domenu njenih glasnijih izražavanja, nije neki poseban dokaz želje za demokratizacijom odnosa u stranci. Prije bi se moglo reći da je cijela halabuka uzrokovana potiskivanim ambicijama za zaposjedanjem Lagumdžijine stolice. Najveći broj broj koji ima takvu vrstu pretenzije procjenjuje da je ovo najbolja prilika.

Da u takvu vrstu kvalifikacije ne može biti sumnje najilustrativnije svjedoči upravo činjenica da se na demokratizaciju poziva tek danas, nakon izbornog debakla, kada je disproporcija između stolica u budućoj vlasti i zainteresiranih kandidata postala evidentna. Sada se spasonosno rješenje prepoznaje u Bogićeviću, iako se niko nije vele ni počešao kad su ga potjerali iz SDP-a zajedno sa Durakovićem, Lazovićem, Pećancem, Komšićem, Zgodićem i drugima. Zašto su tada šutili oni koji danas dižu toliku larmu, iako je njihovo udaljavanje podsjećalo na sve osim na demokratski čin.

Navedeno zapravo pokazuje da je suštinski problem SDP-a u ideologiji, koja producira sve probleme sa kojima se godinama suočava ova stranka. Sve drugo su posljedice. Temeljni problem ove stranke je, treba to otvoreno i bez uvijanja reći, odsustvo socijaldemokratskog ambijenta, koji se danas najilustrativnije prepoznaje u orkestralnom napadu na čovjeka kojeg su do jučer svi redom podržavali, ne nalazeći mu bilo kakve zamjerke.

Kriza SDP-a, s druge strane, nedvojbeno pokazuje da svako vrijeme, pogotovo tranzicijsko, ima potrebu za „Novim organonom“, sistemom mišljenja koji će shodno povijesno-političkim promjenama ponuditi i nova mjerila za promatranje i tumačenje društvenih pojava i procesa. Obrasci koji su vrijedili za jedan sistem mišljenja i djelovanja ne sadrže formulu koja bi na adekvatan način vagala zbivanja i procese u bitno drugačijem sistemu društvenog života.

Drugim riječima, ukoliko su u SDP BiH zainteresirani za nastavak utakmica u demokratskoj atmosferi, definitivno moraju prestati sa anahronim „foliranjem“, da se javnosti predstavljaju socijaldemokratima, a stvarno ostaju vjerni komunističkoj ideologiji i praksi. Uspjeh Željka Komšića odnosno njegove stranke samo je potvrdio uvjerenja da se autoritarno političko djelovanje jednostavno ne uklapa u moderne duštvene tokove i da građani BiH priželjkuje takvu vrstu promjena. Glasači su samo nagradili njegov demokratski refleks, nepristajanje na slijepu poslušnost, i ništa drugo. Programi i obećanja bili su apsolutno u drugom planu, što uopće nije teško dokazati.
Dakle, ako uistinu žele biti ono za šta se javnosti predstavljaju SDP se konačno mora postati stranka socijaldemokratskih orjentacije a ne djelovati kao prerušena Komunistička partija. Demokratske okolnosti naprosto ne mogu više da otrpe takvu vrstu vanbračne zajednice.

Ono što je društvena teorija davno apsolvirala a to je činjenica da su socijaldemokrati sa komunistima oduvijek bili u sukobu moralo bi konačno postati jasno ne samo članstvu nego i aktuelnom rukovodstvu SDP BiH.Da budemo još precizniji: komunisti socijaldemokrate nisu birali u vlastite forume nego su ih kao nepodobne i po projekat socijalizma opasne proslijeđivali prema Golom otoku. To je jednostavno neoboriva činjenica, koja na najbolji način ukazuje da je održavanje takve vrste „emocija“ spram spram vlastitih progonitelja više nego neshvatljivo, gotovo morbidno. Ukoliko, dakle, žele biti iskreni, zidove njihovih kabineta i drugih prostora za najavu takve promjene imaju ukrasiti uokvirenim slikama prvog predsjednika Socijaldemokratske stranke u BiH Miće Sokolovića i njegovih kasnijih sljedbenika, a ne svojih progonitelja.

Ovakve vrste zamjerki, međutim, unutar SDP-a još uvijek nailaze na razumijevanje, što je realnost koja ne ulijeva optimizam. Takva vrsta nesklada između forme i sadržaja najdrastičnija je upravo u toj stranci. Zato je izlaz moguće tražiti samo u jasnom pozicioniranju. Osnov za demokratizaciju odnosno promjene moguće su samo ukoliko rukovodstvo ali i članstvo SDP-a, i to ne deklarativno nego stvarno, prihvati socijaldemokratska ubjeđenja i definitivno raskrsti sa komunističkom praksom oličenom u stereotipnom uvjerenju o nepogrješivosti vođe.

Ukoliko za takvu vrstu transformacije u SDP-u nisu spremni, onda sve zamjerke o autoritarnoj vladavini odaslane na Lagumdžijinu adresu predstavljaju čistu besmislicu. Iz prostog razloga što komunistički ambijent ne podrazumjeva ni samu mogućnost demokratizacije, koja se naprasno traži. Komunistička praksa priznaje samo demokratski centralizam, a njega se Lagumdžija držao toliko dosljedno da mu se bilo kakva zamjerka ne može uputiti. U prijevodu Lagumdžija nije problem. Problem je u pobuni članstva koji u svom robotiziranom identitetu odnosno slijepoj odanosti vođi godinama nije nalazio bilo kakav problem.

Temeljno pitanje je, dakle, da li je članstvo SDP, spremno za promjenu političkih nazora, hoće li oni predsjednika socijaldemokratu ili neprikosnovenog lidera samo kane zamijeniti novim. Drugim riječima, ako je unutar članstva došlo do ideološko sadržajne promjene promjene onda ustoličavanje novog predsjednika ima smisla. Ukoliko nije, onda će promjena na čelu biti čisti formalizam.

Dođe li do samo formalne promjene bit će to velika opasnost ne samo za SDP BiH i opstanak ove stranke na političkoj pozornici. No, takav epilog bit će pogibeljan i za samu BiH, koja u kontekstu svekolikih kretanja na evropskom tlu, u svom političkom miljeu ima potrebu za sviježom socijaldemokratskom idejom.
U ambijentu koji bi bio lišen samog prisustva socijaldemokratskih ideja, suštinski, takva vrsta sunovrata čeka i druge političke stranke, ukoliko njihovi prvaci ne shvate da se u stranačke utakmice ne ulazi isključivo zbog funkcija u vlasti. Bauk demokratskog centralizma, politička filozofija koja u ideji vođe prepoznaje smisao političkog djelovanja nagriza i druge. Nikoga, međutim, neće da usreći.

SDP je već platio ceh takvoj vrsti gostoprimstva, kao i druga „socijaldemokratska stranka“ odnosno Dodikov SNSD, kojem su građani, također, pokazali žuti karton. No, „demokratskog centralizma“ ne fali ni u HDZ-u, gdje se zna ko komanduje a ko sluša, a lagano se uvlači i grize i u SDA i to po principu odozdo prema gore, kojeg kao način političkog djelovanja ustoličavaju razni doživotni predstavnici, gradske i regionalne maharadže, i „sive eminencije“, koji svako inoviranje novim licima doživljavaju kao opasnost.