Kliker.info

Kako izgleda borba protiv kriminala i korupcije na domaći način, uživo smo pratili prošle sedmice: od utorka ujutro do petka uveče trajala je akcija Gibraltar u kojoj su devet osumnjičenih prvo panično traženi, potom spektakularno pohapšeni, a onda brže-bolje pušteni kućama.

Piše :  Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Neven Kulenović, vlasnik marketinške agencije S.V.-RSA i nesuđeni kum (akcije), uhapšen je skupa sa suprugom Belmom i bratom Sanjinom u Sarajevu, u svojoj kući; u glavnom gradu Bosne i Hercegovine pohapšeni su i Lajla Torlak, zamjenica direktora Pinka, kao i Darko Aleksić, nekadašnji direktor Mreže Plus, a u Mostaru su uhapšeni direktor HT Eroneta Stipe Prlić i Zoran Bakula, član uprave iste firme. Senad Zaimović, (su)vlasnik agencije Fabrika i Radio Sarajeva, tog se 20. oktobra javio iz Hrvatske, obećavši odlazak u SIPA čim se vrati kući: iz SIPA su isto popodne javnost obavijestili kako su i njega priveli, a dan kasnije u pritvoru je svoj godišnji odmor, započet na Siciliji, završio i Ejub Kučuk, vlasnik agencije MITA. Na dušu pobrojanim Kristina Jozić, glasnogovornica SIPA, upisala je debeo spektar teških krivičnih djela – sklapanje štetnih ugovora, pranje novca, utaju poreza, zloupotrebu ovlasti, primanje i davanje dara, organizirani kriminal. Na ročištu dugom pet i po sati, državna tužiteljica Dragica Glušac – objašnjavajući zahtjeve za jednomjesečni pritvor – ponovila je manje-više sve što se godinama sporadično pojavljivalo u javnosti.

Devet osumnjičenih – po njezinoj interpretaciji – pobrojana krivična djela počinili su od 2004. do 2011. godine; u tom periodu su hajrovali osam miliona maraka (budžet BiH je oštećen za 800.000 KM); novac je iz zemlje, i to iz javnih preduzeća, šetao do Gibraltara, gdje je Kulenović opunomoćenik firme čiji je vlasnik meksički državljanin, a završavao u Sloveniji i Austriji, zemljama Europske unije koje su i povele istragu, odnosno u BiH i Hrvatskoj, na računima osumnjičenih. U sudnici su se, tog petka, čula imena neuhapšenih, a također osumnjičenih: Jovo Stanišić, Nijaz Gracić, Suada Lagumdžija i Dževad Priganica, a ekipa je pojačana i dvojicom neimenovanih stranih državljana. No, tužiteljica Glušac, tražeći pritvor, očekivala je slijepo povjerenje Suda; u više je navrata – svjedoče novinski izvještači – čak javno zatražila da dokaze koje posjeduje ne objavljuje, a što je najvažnije – nije ih ni Sudu predočila. Tako su se pod okriljem noći osumnjičeni razišli svojim velebnim kućama, dok su fotoreporteri i kamermani ostali kratki za snimke jat-set automobila, a Tužiteljstvo BiH ubilježilo još jednu neslavnu epizodu svoga rada.

Meni, osobno, mnogo zanimljiviji od tužiteljskog nastupa bili su stavovi odbrane. Uistinu impozantna ekipa branilaca, advokati osvjedočeni kako u haškim sudnicama tako i na domaćem terenu, nesretnu su tužiteljicu matirali u tri poteza: Kulenović, objasnila je Edina Rešidović, dobrovoljno surađuje s organima gonjenja od 2011; Bakula nije podigao niti fening sa spornog računa, ustvrdio je Davor Martinović, dok su advokati ostalih transparentno ponudili višemilionske vrijednosti svojih klijenata, kao zaloge za njihovu slobodu (advokatica Senada Zaimovića sedam miliona KM). Iz čega se da zaključiti kako je čitav slučaj iznenadio jedino Tužiteljstvo BiH, koje je u oktobru 2014. – tri godine nakon što je počela Kulenovićeva suradnja s organima gonjenja?! – krenulo u akciju za koju će dokaze vještačiti i prezentirati (malo) sutra. Hoće li to sutra ikad svanuti, posebno je pitanje, tim prije što više zaista nikome nije jasan način rada ovdašnjih državnih tužitelja, koji je Fahrija Karkin – također advokat odbrane u ovom slučaju – nazvao nezakonitim.

Ne znam šta kaže zakon, ali logika je neumoljiva: ako Kulenović tri godine dobrovoljno surađuje s organima gonjenja – ma kako bilo jasno da nije riječ o istražiteljima iz naše već slovenske države – s kim surađuje Tužiteljstvo kad ga hapsi, a ne prezentira nijedan dokaz? Ako Bakula nije podigao fening sa spornog računa, je li sporan račun na njegovo ime? I otkud pare na tom računu? Ako osumnjičeni tako transparentno mašu milionski vrijednim imovinama, zar ne bi trebalo da tužiteljica makar ima cifre plaćenih poreza tokom sticanja tih imetaka – ako ih već sumnjiči za utaju poreza? I šta uopće znači tužiteljsko “mi nismo išli napamet”, ako to ničim nije potkrijepljeno?

Istoga dana, kada i gibraltarci, iz zatvora su izašli – istina nakon više od mjesec – braća Lijanović, među njima i dopremijer i ministar poljoprivrede Vlade FBiH Jerko Ivanković Lijanović, zatim ministar trgovine Milorad Bahilj i ostali osumnjičeni i pohapšeni u akciji Meso. I Meso je, kao i Gibraltar, stara priča – istraga traje pet godina. No, optužnica još nije ni nastala. Zašto se onda buni Tužiteljstvo na vijest o njihovom puštanju? Ima, nažalost, i gorih primjera: prošle sedmice, zbog proceduralne greške u toku suđenja, pala je presuda teška 45 godina i izrečena Harisu Čauševiću za teror počinjen u Bugojnu, a njegov saučesnik Naser Palislamović je oslobođen. Čaušević je svoj teror priznao, čak se javno i ponosio smrću Tarika Ljubunčića, policajca koji je stradao u eksploziji podmetnute bombe. Gdje mi to živimo, kada ni teroristi koji prizna svoj bombaški osvetnički čin nismo u stanju sudski postupak provesti bez ponavljanja? U kojem se to tjesnacu zaglavilo pravosuđe? Samo koji dan prije nego je Gibraltar postao afera svih afera, u Tuzli je ubijen izvjesni Senad Habibović: svi su centralni dnevnici vrvjeli desetominutnim prilozima o obračunu podzemlja, pa je nekako u drugi plan potisnut podatak da je ubijeni čekao red da ode u zatvor. Kakva to gužva vlada u našim zatvorima, pa jednako na red čekaju vođe kojekakvih klanova?

Pravo bi pitanje, je li, trebalo biti kako smo to, sve gradeći pravnu državu i ubijajući se u zaštiti ljudskih, psećih i ostalih prava postali raj za mafiju svih boja i dezena, zemlja u kojoj zakoni važe samo za kokuze i one koji su u nemilosti režima. No, odgovor svi znamo: u postdejtonskoj BiH jedinica mjere uspjeha nije rad, već snalaženje; politika je dodirna tačka svih velikih afera, bilo da su one organizirani kriminal gibraltarskog tipa ili je pak riječ o narko-podzemlju, a reformirano pravosuđe odveć je bremenito tužiteljima koji em se snalaze, em su u dosluhu s politikom. Tako i jeste moguće da Diana Kajmaković pred TV auditorijumom podmeće dokaze (slučaj Budimir) i ostane nekažnjena i da se protiv Olega Čavke vodi istraga duže nego protiv Nevena Kulenovića, a on i dalje ostaje državni tužitelj. Sve dok je tako, sve dakle dok Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće ne počne raditi svoj posao, sve dok Tužiteljstvo BiH svoje istrage ne počne privoditi i kraju, umjesto dosadašnjeg načina hapšenja zarad spektakla, ostat ćemo Kolumbija iz najgorih dana, a umjesto vraćanja pokradenih, opranih i para od utajenih poreza u državni budžet – iz tog istog budžeta plaćat ćemo duševnu bol osumnjičenima u raznim Gibraltarima.