Kliker.info

Od ovog četvrtka u široku distribuciju po domaćim kinima krenuo je “Otok ljubavi“ Jasmile Žbanić, snimljen u hrvatskoj koprodukciji, s kojim cijenjena BH redateljica mijenja žanr. Filmovi Jasmile Žbanić, nagrađivana “Grbavica“, “Na putu“ i “Za one koji ne mogu da govore“, bili su drame. Žbanić je, dakle, osjetila da je došlo vrijeme za nešto lepršavije poput Susanne Bier koja je snimila “Sve što trebaš je ljubav“.

– “Otok ljubavi“ je, tako sam se nadala, trebao biti moj drugi film, ali iz raznoraznih produkcijskih razloga snimila sam prvo tri drame. Voljela bih kada bih u budućnosti mogla više raditi žanrovske filmove, komedije, ali i akcije i trilere, dječje filmove. Voljela bih da imamo više dobrih scenarija da ulazim brže u snimanje. I, kao Susanne Bier, voljela bih raditi s Pierceom Brosnanom. Zgodan je i duhovit – govori redateljica i otkriva kako se rađala reklama za “Love Island“ s ciljem privlačenja najšireg kinoauditorija.

– Moja ekipa je prije nekoliko mjeseci napravila reklamu filma za televiziju kako bismo privukli ljude u kino. U njoj je bilo sve ono što stručnjaci kažu da privlači gledatelje: seks, nasilje, ljubav, muzika, šala, radost, pjesma, golotinja… Onda nas je nazvala gospođa s TV-a i rekla da moramo izbaciti seks iz reklame, jer javni TV emiter ne dopušta da se u terminima prije 21 sat emitira seks. Protiv zakona se ne smije, pa smo izbacili seks i predali novu reklamu. Za par dana gospođa se javlja i kaže da scenu u kojoj Grebo, glavni lik filma, depilira međunožje, što se ne vidi nego naslućuje, također moramo izbaciti jer u tom trenutku on ima “gnusnu facu“.

Nismo razumjeli u čemu govori, ali smo i to brže-bolje izbacili jer vrijeme mahnito teče, približava se termin premijere, a reklame nema. Taman smo dobili zeleno svjetlo i termin za puštanje reklame, kad nas je gospođa ponovo nazvala – ne znam s kim se u međuvremenu konzultirala, ali je rekla da moramo izbaciti i scenu tučnjave jer se junakinje “nedolično odguruju“.

Naravno da “nedolično odgurivanje“ nismo ostavili, bacili bismo mi puno doličnije stvari nego što je odgurivanje, samo da nam se konačno počne emitirati reklama na TV-u. Međutim, baš kad je konačno trebalo krenuti, gospođa nas je opet nazvala…. Od svega što može privući publiku u toj reklami ostalo je nevino Jadransko more u pozadini. Uprkos javnom TV emiteru, u filmu “Otok ljubavi“, kao i u životu, i dalje ima i zabave i seksa i ljubavi, humora i radosti.

Je li za vas “Otok ljubavi“ romantična komedija ili drama s (o)smijehom?
– Ono što smo koscenarist Aleksandar Hemon i ja željeli napraviti jest film koji će imati sretan kraj. Igrali smo se žanrovima nastojeći održati granicu drame uvjerljivom, a pretjerujući koliko god smo mogli. Inspiracija je bila iskustvo godina provedenih u raznoraznim hotelima po Jadranu, kao i Tatijev “Odmor gospodina Hulota“ koji kroz jednostavnu potku, skoro cirkusku točku, nudi dimenzije subverzije i slobode.

Kako ste uopće uspjeli dobiti dvije vruće zvijezde europskog filma za glavne ženske uloge, Francuskinju Ariane Labed (“Attenberg“, “Alpe“, “U potrazi za mađioničarem“) i Rumunjku Adu Condeescu (“Ako mi se fućka, fućkam“)?
– Adu sam znala kao jednu od zvijezda “Shooting Star“ programa Berlinskog filmskog festivala. Prije par godina sam bila u žiriju i pogledala sam sve njezine filmove gdje sam mogla vidjeti izuzetan talent i seksualnost. Kasnije sam je upoznala i jako mi se svidjela kao osoba, šalila se na svoj račun i bila pravi “razbojnik“, što je idealna kombinacija za lik Flore koju igra. Poslala mi je videoaudiciju nakon koje sam nju i 10-ak drugih glumica pozvala na zagrebačku audiciju. Ariane Labed me je oduševila svojim filmovima – “Attenbergom“ za koji je dobila glavnu nagradu u Veneciji i “Alpama“ koji je igrao na Cannesu. Ariane nisam gledala u komičnim scenama, ali mi je, zbog detalja koje je koristila u svojim glumačkim sredstvima, izgledala kao glumica koja ima smisla za humor. Kad je poslala videoaudiciju, producent, casting direktorica i ja smo se oduševili kako je dobro “opičena“. Naravno, tek kada sam glumice spojila s Erminom Bravom, za kojeg sam vrlo rano odlučila da je glavna muška uloga, mogli smo vidjeti kako taj glumački trio najbolje funcionira. Na audiciji je važno vidjeti možete li povjerovati u njihovu “sliku“, u to što rade, vjerujete li spoju njihovih godina, karaktera i kemiji, kakvu emociju nose. Bilo je važno ukomponirati i lik koji glumi Leon Lučev. Iz improvizacija s audicije puno stvari je ušlo u film, čak su izmislili jednu novu liniju radnje – jer su njih dvojica naprosto kreativni glumci.

A legendarnog Franca Nera za sporednu ulogu?
– Franca Nera sam upoznala na filmskom festivalu u Prištini. Poslala sam mu scenarij koji mu se svidio, razgovarali smo preko telefona i pozvao me u Rim da razgovaramo o filmu. Iznio mi je ručak, a ja sam mu iznijela svoju verziju filma. Razgovarali smo kakve filmove volimo, pričali o Titu, Tarantinu, Bunuelu, mjestima u bivšoj Jugoslaviji gdje je radio… Nakon ručka i boce vina koju sam sama od uzbuđenja popila za pola sata, pristao je. U takvim situacijama nikada ne znate šta je razlog da nešto upali – što slučajno ima slobodnog vremena, što ste mu rekli da nema šanse da ima 70 godina jer vi biste mu dali 45, što mu je žena Vanessa Redgrave bila vrlo angažirana tijekom rata u Bosni, što ste mu simpatični ili mu se samo sviđa uloga. Ne samo da je pristao glumiti nego je pristao biti izvršni producent filma i dio svog honorara uložiti u film.
Kako god se okrene, ovo je Vaš najkomercijalniji film dosad…
– Pa, to ćemo tek vidjeti. “Grbavica“ i “Na putu“ su bili prilično komercijalno uspješni. “Grbavicu“ je u Bosni gledalo oko 200.000 ljudi, a prodana je u 45 jezičnih teritorija. Kad je “Grbavica“ prikazana u američkim kinima, zatekla sam se poslije jedne projekcije u WC-u kina. Dvije žene su pričale, ne primjećujući me. Prale su ruke i jadale se jedne drugoj iz čega sam zaključila da su pogledale moj film: “Pobogu, zašto ovakve filmove daju subotom navečer?“ Brže-bolje sam pobjegla da im potpuno ne upropastim večer. Elem, “Otok ljubavi“, osobno garantiram, komotno može biti prikazan subotom navečer!

Postoji li neka (ne)vidljiva nit koja vezuje “Otok ljubavi“ s prethodnicima, osim fokusa na ženske likove?
– Pa šta ćete više? (smijeh) Ne znam. Čula sam par komentara od ljudi koji su gledali “Otok ljubavi“ da bi bez greške pogodili da je to moj film, iako je potpuno drukčiji od prethodnih. Ne znam kako bi pogodili – možda što znaju da sam ih ja sve radila.

Bier je za svoju dramu osvojila Oscara, a vi Zlatnog medvjeda. Je li vas bilo strah od očekivanja publike i kritike u novom, neistraženom žanru?
– Ma jok! Vidite, prije nego što je “Grbavica“ bila nagrađena Zlatim medvjedom, netom nakon premijere dobila sam užasne kritike. Posebno se neki majstor iz “Varietyja“ potrudio da napiše kako taj film nema šansu ni za nagradu ni za kino. A onda je film nagrađen, prodan je po cijelom svijetu i za njega sam dobila još 30-ak svjetskih nagrada, od kojih su mi one novčane najdraže. Potom je u berlinskoj konkurenciji igrao “Na putu“. Kritičari su dali odlične ocjene, pisali da ću dobiti još jednog Medvjeda, ali žiri je odlučio nešto drugo. Sve su to, što bi vi Dalmatinci rekli, pizdarije. Jedino što je bitno je da pokušavam raditi najiskrenije i najpoštenije, odnosno najistinitije što mogu. Ako uspijem u hvatanju nevidljivog i neuhvatljivog, onda se desi nešto divno. U nekom filmu je to možda jedan minut, u drugom je možda cijeli film… a ja svaku, baš svaku, sekundu filma radim s istom predanošću.

Kako ste se pripremali za režiju “Otoka ljubavi“? Jeste li gledali “fun-in-the-sun“ filmove?
– Osim Tatija gledala sam Billyja Wildera, posebno “Neki to vole vruće“, Mazurskog “Bob & Carol & Ted & Alice“, ali i Antonionija, Woodyja Allena, Godarda… To su autori koje obožavam, ali svjesno ništa od njih nemam u ovom filmu jer nemam afinitet prema citatima.

Onda, je li teže snimiti dramu ili romantičnu komediju?
– Kad radite bilo koji film, imate isti put: prvo se polomite oko scenarija, pa nađete glumce, lokacije, pare, teško dođete do snimanja, a onda kreće ustajanje u 5 ujutro, lijeganje iza ponoći i tako par mjeseci, dnevna smjena, noćna smjena, gubite orijentaciju koji je mjesec i godina, smrzavate se na kiši, pečete na suncu, stojite na nogama 10-ak sati, zatim potrošite godinu dana na montažu, postprodukciju, promociju, radi se po 15 sati jer svaki minut košta puno para. Što bi moj prijatelj, iskusni direktor fotografije Mustafa Mustafić, rekao: “Teško je snimiti i najveće sranje.“

Film je bilo teško pokrenuti od samoga početka. Žiri Fondacije za kinematografiju BiH uskratio vam je financiranje i optužio vas za “promoviranje pedofilije“?
– E da, tako se u Bosni zove kad predsjednik žirija dodijeli svojoj firmi 80 posto sredstava kompletne filmske fondacije. Onda vas optuže za nešto što je potpuna glupost i neistina, da bi okrenuli priču sa svoje kriminalne djelatnosti. Taj “predsjednik“, nažalost, nije krivično gonjen, dugo iza toga ostao je dekan Sarajevske akademije scenskih umjetnosti, a od tih para nisu napravljeni filmovi. Možda neka kućica, ne znam. U međuvremenu, promijenili smo zakon o filmskoj fondaciji, ali do tada sam ja već snimila film u Hrvatskoj.

I samo snimanje proteklo je u kontroverzijama kad su vaše glavne glumice, Ariane Labed i Ada Condeescu, dospjele u rubriku crne kronike nakon incidenta u istarskom klubu. Kako danas s odmakom gledate na nemili događaj?
– Bijesna sam što je zakon takav da pretučena žena dobije kaznu 100 eura zato što se branila od napastovanja, dok čovjek koji joj je razbio nos dobije kaznu od 150. A još ljudi, kao u srednjem vijeku, bacaju poglede koji govore “Ma ko da mi ne znamo da su sve glumice…“. Rekla bih da se svi jako trebamo zabrinuti. Zbog naših kćerki, sestara, majki. Zakon previše štiti nasilnike.

Za razliku od “Grbavice“ i “Na putu“, realiziranih u hrvatskoj koprodukciji, “Otok ljubavi“ je i snimljen u Hrvatskoj, u Istri. Vaši dojmovi sa snimanja?
– Hrvatska ima prvoklasne filmske autore i radnike s kojim je bio užitak raditi. I dan-danas se viđamo i družimo. A Istra je priča za sebe. Prelijepa i čarobna.

Kako to da, s obzirom na istrijanske lokacije, niste film prikazali ljetos na festivalu u Puli?
– Pula je već završila i objavila program kada smo mi završili film i donijeli odluku da ga pokažemo na festivalu u Locarnu.

Na projekciji filma u Sarajevu u dvoranu su se unosile i dodatne stolice, a nakon završetka dočekani ste ovacijama i dugotrajnim pljeskom. Mislite li da će publika reagirati jednako sad kad je film krenuo i u redovnu kinodistribuciju?
– Čar filma i jest u tome što je misterij. I u tome kako nastaje i kako ulazi u dušu publike. Nadam se da će ljudi voljeti film jer smo ga pravili s ljubavlju, nadam se da će imati predivnu večer i izići iz kina osvijetljeni novim idejama, da naše veze i naše društvene istine ne moraju biti takve kakvim nas uče.

Vraćate li se teškim temama u idućem filmu?
– Sada radim dva scenarija od kojih ni jedan nije za one moje prijateljice iz američkog WC-a. Čitam i tuđe scenarije i imam ponudu za jedan veliki film od deset milijuna eura koji se događa u Njemačkoj. Imam priličnu jasnu viziju o tome što želim raditi, a opet žudim za novim izazovima i neočekivanim obratima. Uživam radeći filmove, ali svijet filma postaje sve više globalan i konzervativan da ponekad pomislim bavimo li se mi uopće istim poslom i bi li se naš proizvod trebao zvati i tretirati isto. Upravo sam sada bila u žiriju sa Susanne Bier koju ste spomenuli i Donaldom de Lineom, hollywoodskim producentom koji je nekada vodio velike američke studije. Razgovarali smo puno o promjenama i o tome kako nitko ne zna što donose. Očito je da se film mijenja prema pravilima novog globalnog biznisa: težnje su da se zadovolje Kinezi koji imaju strašnu cenzuru, Rusi, Arapi, koji su najgora konzervativna društva. Oni su izvor novca suvremenog filma i u tom smjeru film ide. Prvo pitanje koje producent postavi jest koliko je tvoje ime “bankable“, koliko se od tebe može zaraditi. I to je jedino što ih se tiče. Srećom, Europa je, ma kako neidealna bila, još uvijek oaza – za nas sretnike što smo tu. Uživajmo u njoj dok traje!

Lučev i gluma kao cjelina života
Ponovno surađujete s Leonom Lučevom koji je sad već vaš “kućni“ glumac…
– Leon Lučev je glumac s kojim volim raditi jer glumu shvaća kao cjelinu života. Slični smo u načinu na koji živimo umjetnost koja je za oboje područje slobode. U “Otoku ljubavi“ Leon je bio i producent koji je donosio važne odluke za film i našao se na teritoriju u kojem vladaju potpuno drugi zakoni. Mislim da je u jednom trenutku razmišljao i da od tog dijela posla i odustane jer je toliko teško bilo snimiti film koji ima ambiciju da izgleda pet puta više nego što mu budžet dopušta. Ipak, uspio je u svemu što smo zamislili i prošli smo putovanje koje nas je još više zbližilo.

Marko Njegić (Slobodna Dalmacija)