Kliker.info

Pomodno je u posljednje vrijeme pričati (i pisati) o nemoći i jalovosti javno izgovorene riječi. Biva, vremena su takva, sve se smije kazati, ali ništa nikog ne tangira. Nema potrebe ni za cenzurom ni za autocenzurom, a kamoli za odmazdom, dovoljni su ignorisanje i ravnodušnost, a ako se kojim slučajem i digne neka bura u čaši vode, stvar se rješava spinovanjem – plasira se kakav estradni skandal i sve biva zaboravljeno.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Nisu, naravno, ovakve teze sasvim besmislene, ali nisu takođe ni bespogovorno tačne.Postoje i dalje neke nepopularne istine koje je subverzivno naglas kazati (ili zapisati) i zbog kojih onaj što ih prvi kukurikne može – makar u simboličnom smislu – da kao onaj poslovični horoz završi u loncu, odnosno kao u slučaju Dejana Jovića, da fasuje otkaz sa pozicije glavnog analitičara predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, među čitaocima Viktora Ivančića poznatog i kao gospodin Lignja.

Podsjetimo, doktor Jović, redovni profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, prije nekoliko dana je u časopisu Politička misao – kojem je, usput rečeno, glavni urednik – objavio kraći članak pod naslovom “Samo u mitovima svaki narod želi svoju državu. U stvarnosti – ne.” Povod za članak je nedavni referendum u Škotskoj, na kojem je oko pedeset i pet posto izišlih glasača odbacilo prijedlog o odvajanju Škotske od Velike Britanije, odnosno o njenoj državnoj nezavisnosti. Osim što je vrhunski politikolog i poznavalac međunarodnih odnosa, Jović je i čovjek koji je veliki dio vlastitog života proveo u Škotskoj, gdje se i obrazovao, a doktorirao je na temu raspada Jugoslavije, sa izuzetno smjelom i zanimljivom tezom o Jugoslaviji kao “državi koja je odumrla”. Teško da postoji pozvaniji čovjek za osvrt na temu o kojoj su u posljednjih mjesec-dva pisali mnogi: paralele između referenduma u Škotskoj i referenduma u nekadašnjim jugoslovenskim republikama prije njihovih proglašavanja nezavisnosti. U najkraćem, Jović je – kao i mnogi posmatrači širom svijeta – fasciniran referendumom o Škotskoj kao praznikom demokratije. Referendumu je prethodio dogovor sa Londonom, slijedila je široka javna debata što se najvećim dijelom vodila u izuzetno tolerantnoj atmosferi, a naposljetku je uslijedilo glasanje sa impresivnom izlaznošću. Taj “škotski standard” Jović poredi sa jugoslovenskim referendumima iz početka devedesetih. Evo, dakle, odlomka koji ga je koštao fotelje: “Koliko smo mi udaljeni od tog standarda? Naši referendumi o nezavisnosti bili su – osim crnogorskog iz 2006. – vrlo neliberalni. Možda su bili ‘demokratični’ ako se pod ‘demokracijom’ podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više, a koga manje. No, liberalni sasvim sigurno nisu bili – jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli. (…) Nije bilo dovoljno slobode. A nema je ni danas. Agresivnost i nasilje bili su glavne karakteristike naših ‘referenduma o nezavisnosti’. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat…”

Iako u svojevrsnom postskriptumu Jovićevog članka stoji formulacija da su stavovi iznijeti u njemu samo autorovi i “ne izražavaju službeni stav nijedne institucije”, uslijedila je njegova promptna smjena sa pozicije glavnog analitičara predsjednika Republike Hrvatske. Ivo Josipović je ustvrdio da su Jovićeve tvrdnje netačne i štetne. Hm, ako tako misli, mogao je da napiše reagovanje ili pismo čitaoca, nije čovjeku morao dati otkaz. Šta je toliko skandalozno u gore citiranom odlomku, u jednom zapravo posve benignom članku iz niskotiražnog naučnog časopisa? S jedne strane treba istaknuti da su u Hrvatskoj za nekoliko mjeseci na programu predsjednički izbori. Josipović želi još jedan mandat, a najveći takmac mu je Kolinda Grabar-Kitarović. Josipović, koji računa da su mu glasovi sa lijevog dijela političkog spektra zagarantovani, vapi za glasovima “patriotskog” centra, a djelomično i sa desnice. U tom smislu mu se čini zgodnim da žrtvuje Jovića na način na koji iskusni šahisti žrtvuju pijuna. Jović je ionako već odavno trn u oku tamošnjoj intelektualnoj i komentatorskoj desnici.

Nema ničeg netačnog, ali ni posebno originalnog u Jovićevoj tvrdnji o neliberalnim referendumima. S jedne strane, to je kao otkrivanje rupe u saksije. S druge pak, to ipak liči na Andersenovu priču o carevom novom ruhu. Neko se trebao usuditi da to izgovori. Čudno je zapravo zašto je ta istina nekima toliko bolna. Posljedice referenduma u Hrvatskoj su ireverzibilne: Republika Hrvatska je nezavisna država već skoro četvrt stoljeća, priznale su je sve zemlje na svijetu, članica je svih mogućih međunarodnih organizacija, čak i NATO-a i Evropske unije. Čemu domoljubna nervoza Ive Josipovića i može li se ona svesti na tek taktički predizborni potez? Ako nezavisnost ne umije da pjeva kao što su nacionalisti pjevali o njoj, ako se dio suvereniteta tražio natrag od Beograda, samo da bi ga se, što prije to bolje, dalo Bruxellesu, ako sve to i nije imalo pretjeranog smisla, jedino što ostaje jest utjeha da je bilo tako jer je, eto, narod, ničim izazavan i ni od koga manipulisan, tako htio. Jović se usudio da toj fantazmi oponira, a predsjednik je – predsjednički – procijenio da je to štetno. Joviću za utjehu ostaje barem to da je Josipović zapravo na najdirektniji način potvrdio istinitost njegovog članka, naročito onih rečenica: “Nije bilo dovoljno slobode. Nema je ni danas.” Nema slobode, hoću reći, za ikakvu suštinsku debatu, ni o prošlosti ni o budućnosti. Privilegovanima ostaje tek privid slobode izbora, kao što se na meniju bira između pohovanih lignji i lignje na žaru.