Kliker.info

U svojo knjizi Holy Ignorance francuski znanstvenik Oliver Roy piše o tome kako su globalne religijske promjene nastale kao rezultat masovnih migracija, urbanizacije i modernizacije. On naglašava da je u Islam u velikoj mjeri bio integriran u tradicionalnim zajednicama npr. Maroka ili Pakistana, gdje je vjera bila tijesno povezana sa turbetima, evlijama, svetim prostorom i svetim kalendarom.

Piše : Senad ef.Agić

Sve je nestalo migracijom na Zapad. Tada je uspostavljen jedan novi oblik Islama, koji je najednom postao bolno deteritorijalan.Oliver Roy je mogao proučavati ovaj fenomen i na primjeru njemu mnogo bližih bosanskih muslimana i zaključak bi bio isti ili sličan. Kod imigranata na Zapad iz zemalja svijeta Islama, koji su formirani u zemljama porijekla, sjećanja na život snažno prožet vjerom ostala su živa. Ali, to nije slučaj sa njihovom djecom koja su rođena u Americi ili Evropi. Ona su izgubila vezu sa “svetom” zemljom i vremenom. Roy, govoreći o njihovoj djeci, podvlači kako je “religija njihovih roditelja povezana sa kulturom koja nije njihova.”

Njihova djeca su se najednom našla pred dilemom kako kontekstualizirati Islam u zemlji u kojoj on još uvijek nije uspostavio svoju tradicju, kako bi izbjegli protuslovlje između svoje religioznosti i društva u kojem žive.Oliver Roy sugerira u svojim radovima da djeca Pakistanaca, Indijaca, Arapa i drugih rođena na Zapadu, koja se ne mogu vezati ni za jedan oblik vjerske tradicije u dijaspori, a materijalni aspekt ih ne privlači, traže kompenzaciju u globalnim pokretima i svoju potrebu za tradicijom nadomještaju aktivnim učešćem u alternativnim islamskim organizacijama poput Al-Qaide. Tako oni iskazuju svoje nezadovoljstvo i bunt protiv onog što na Zapadu vide kao oblike paganskog života.

Zahvaljujući snažnoj vezanosti za svoju rodnu grudu, bosanski muslimani u dijaspori, gotovo u istoj mjeri kao i njihovi zemljaci u domovini, ljubomorno čuvaju i svojoj djeci, uz pomoć imama, prenose oblike vjerske tradicije, koji uključuju priređivanje mevluda, tevhida umrlim, sedmični zikir, ispraćaje hadžija, mekteb i sl., ali im je ipak ostalo nadoknaditi nedostatak prisustva tradicijskog koje se ogleda u materijalnim formama, kao što su džamije sa munarama i ezan uživo (u dijaspori su to mahom objekti prepravljeni da služe džamijskoj namjeni), tekije, mezarja sa nišanima, turbeta, sahat-kule i sl.

Polahko, ali sigurno, pojavljuju se slučajevi iskoraka u formi gradnje džamija sa našim arhitektonskim rješenjima. U Americi imamo primjer novosagrađenih džamija tradicionalnog izgleda u barem tri grada Seattle, Jacksonville, Bowling Green. Ono što, ipak, zavrjeđuje posebnu pažnju je jedan novi pokušaj da se našem čovjeku u dijaspori približi naša tradicija – nišani kao nadgrobni spomenici. Ova praksa je odnedavno zaživjela u džematu koji predvodi hafiz h. Nermin ef. Spahić u Des Moinesu (IA), praksa koju valja slijediti i tako malo pomalo kreirati ambijent u kojem će se naši emigranti, i stari i mladi, jednog dana u usvojenim zemljama, osjećati kao kod svoje kuće.