Kliker.info

Glavno, bolje rečeno, jedino pitanje u javnosti koje se postavlja nakon što je SIPA u akciji kodnog naziva „Meso“ uhapsila braću Lijanoviće, ministra trgovine Milorada Bahilja Baju, te još niz osoba zbog utaje poreza odnosno protivpravnog sticanja novca, jeste: hoće li od toga šta biti ili neće. Hoće li neko uopće odgovarati za milionske pronevjere, o kojima se svako malo javno govori, ili će slučaj biti okončan na uobičajeni način – svakog čuda tri dana dosta.

Piše : Enes Ratkušić

Realno govoreći, druga opcija je daleko izvjesnija, iz prostog razloga što je funkcioniranje politike samim tim i svega ostalog što iz nje proizilazi, dakle tržišta odnosno poslovanja u svim aspektima, podređeno logici prevare, kao najefikasnijeg načina da se dođe do novca.Takva logika funkcioniranja sistema ugrađena je u njegove temelje, zbog čega priče o borbi protiv korupcije za sada treba doživljavati isključivo kao šarene laže kojima se povremeno uveseljava javnost i bude nade da ćemo se jednog dana konačno probuditi u državi, u kojoj vladaju zakoni, što podrazumijeva da onaj ko ih krši ide u zatvor.

Vara se svako onaj ko se tako nečemu nada jer, kao što već rekoh, izigravanje zakona je implementirano kao stvar prećutnog dogovora između međunarodne zajednice kao stvarne i domaće politike koja formalno upravlja zemljom.Da će država funkcionirati na takav način moglo se uočiti odmah nakon promocije daytonske BiH, na primjeru početka rada prve Federalne vlade, i to baš slučaja Lijanovići, koji je, evo, ponovo aktueliziran nakon skoro dvije decenije. Ista meta isto ostojanje. Ništa se, dakle, nije promijenilo.

Šta se to tako važno događalo prije toliko godina? Danas se malo ko sjeća kako je prvi poslijeratni premijer Federalne vlade Edhem Bičakčić započeo mandat. S druge strane radi se o toliko proskribiranoj osobi da da ga se u bilo kakvom pozitivnom kontekstu nije uputno spominjati, mada baš niko konkretno, crno na bijelo, ne zna predočiti spisak njegovih grijeha koji su ga, između ostalog, udaljilili iz političkog života.

No podsjećanja radi, tek što je zasjeo u premijersku fotelju Bičakčić je podnio krivičnu prijavu protiv Drage Bilandžije prvog ministra finansija zbog zatvaranja očiju pred utajom poreza Lijanovićima, privrednog čuda Herceg Bosne, mesnice koja je volšebno metastazirala u privredni gigant, u početku zahvaljujući jeftino otkupljenim opljčkanim stadima, kasnije nekontroliranom uvozu mesa.

Krivična prijava je, međutim, zahvaljujući oštro intoniranoj sugestiji iz Ureda Visokog predstavnika, povučena i pospremljena u ladicu, čime je praktički kako Bičakčiću tako i svim predstavnicima vlasti zainteresiranim za podizanje države, inkognito poslano jasno upozorenje – da se okane bilo kakvih ambicija koje bi išle u pravcu stvaranja stabilnog sistema koji bi počivao na poštivanju zakona.

Drugi lapsus koji je Bičakčić napravio bila je njegova izjava za medije da će penzioni fondovi biti puni onog časa kada OHR prijavi sve zaposlene odnosno skinu ih sa ilegalnih spiskova koji su podrazumijevali keš-isplate odnosno izbjegavanje plaćanja u svakoj normalno uređenoj zemlji obavezujućih dadžbina.Treće upozorenje iz tih godina bila je policijska akcija „Zujevina“, nakon koje je poveći broj specijalaca zbog hapšenja kriminalaca ostao bez posla. Objašnjenje iz najviših institucija međunarodne zajednice odnosilo se na prekomjernu upotrebu sile. U prijevodu na razumljivi jezik, drastična kazna bila je zapravo opomena svim policijskim kadrovima da se kriminalci ubuduće imaju tretirati milovanjima a ne degenekom. Naravno, uz maksimalno poštovanje njihovih prava i sloboda.

Set sugestija iz međunarodnih institucija koje su otvarale prostor za široki spektar malverzacija u svim domenima, od strane većine predstavnika domaćih vlasti dočekan je sa ushićenjem. Za dobar broj njih bio je to proces svojevrsnog kultuviranja u ratu grublje izraženog senzibiliteta spram prisvajanja tuđih dobara. Brojne edukacije učinile su da „pranje novca“, „utaja poreza“, „šverc“ itd., a ne proizvodnja, budu ustoličeni kao najisplativiji i najefikasniji trendovi moderne poslovne politike.

Za one koji su se takvom procesu kanili suprostaviti pronađeno je najsvrsishodnije rješenje. Mediji za većinu recipijenata posjeduju „neobjašnjivu“ moć da najkriminogenije figure promoviraju u moralne uzore, samim tim i da osobe sa izraženim moralnim vrlinama javnosti predstave kao najozloglašenije razbojnike. Uz svesrdnu podršku „sedme sile“ posao oko diskreditiranja nepoželjnih bez mogućnosti da se oporave tako je odrađivan uz opću saglasnost i odobravanje javnosti.
Šta je sada na djelu. Ništa posebno, svi sve o drugima znaju, i do detalja su upoznati šta je ko, kada, gdje i koliko?!

li, kako su pozicije samim tim i uticaji različiti, u takvim okolnostima proždrljiviji jedu slabije, ili ih tek upozore da bi im stavili do znanja dokle mogu ići, dokle se imaju prostirati njihove ambicije, šta ne smiju prekoračiti. Malo pritvora najbolji je način da im se tako nešto stavi do znanja. Ako, se to još dogodi u vrijeme predizborne kampanje, tim bolje. Kampanja ionako podrazumjeva sjedeljke, gdje meso, posebno pečeno, mada se ni lešu ne traže mahane, predstavlja glavni ikonografski postkonvencijskih fešti. Zato mesa ima da bude i biće ga, što bi se u narodu reklo „orlu i gavranu“.

Sami ljudi naivna duha misle da bi nakon svega što se zbiva mogle uslijediti kakve sudske reperkusije. Mogle bi, dakako, ali samo u radikalno promijenjenom ambijentu, koji bi iz samih temelja države izbacio koncepcijski nered, filozofija formiranja vlasti koja sama po sebi katalizira haos, ambijent u kojem svako na „najbolji način“ nastoji iskoristiti mandat. U vlastitu korist, naravno, a ne države kojoj se zaklinje na vjerno služenje