Kliker.info

Više niko nema dileme: nesreće se ne dešavaju drugima, preselile su u Bosnu i Hercegovinu. U ono tužno predvečerje u četvrtak, kada je stigla prva vijest o gorskom udaru i zarobljenim rudarima, strah u glasu našeg dopisnika rastao je proporcionalno s neizvjesnošću koju je pred kapijom rudnika dijelio sa kolegama i rudarskim porodicama.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Svi su čekali. Šta kažu?, pitam. Samo odmahuju glavom i šute, kaže Mirza, za kojeg sam i ja u tome trenutku bila posve sigurna da i on, dok priča, odmahuje glavom. U ovoj godini treći put izvještava o gorskom udaru u Raspotočju. Šta se dešava?, insistiram. Ništa, skoro očajno mi odgovara. Već je prošla ponoć i svima je manje-više jasno da će bdjenje trajati do jutra. Potom telefon ponovo zvoni i panika se razliježe mojom dnevnom sobom: nije osam rudara zarobljeno, više od pola smjene je pod zemljom – neko kaže 34 rudara, neko 36! Užas!

Da je užas blaga riječ, ispostavilo se već u petak oko podneva, kada je porodicama Meše Dizdarevića, Fahira Halaća, Mehme Halilovića, Hajrudina Bradarca i Fejze Isakovića saopćena strašna vijest o pogibiji njihovih sinova, supruga, očeva… Četvoricu je ugušio metan, petog je zatrpala zemlja. Najmlađi među njima, Mehmedalija, kojeg su i drugovi s posla od milja zvali Mehmo, imao je 29 godina, najstariji – za kojim se još traga – je Fejzo, sa svoje 52. Niti jednog život nije mazio, da se pročitati između redova novinskih izvještaja, u kojima je ostalo zabilježeno i da je Hajrudin Bradarac samo tri dana ranije dobio svoje prvo zaposlenje. Hajrudin je u Zenicu došao u ratu, bježeći iz rodne Rogatice. Njegov sin Amar je aktivan član zeničkog plivačkog društva, što znači da će upamtiti oca: iza petorice rudara ostalo je 11 djece, od koja su neka toliko mala da će oca znati samo sa fotografija.

Danas će o njima, njihovim životima, njihovoj djeci, njihovim porodicama i drugovima rudarima svi brinuti. Barem će nam tako pričati prvo na komemoraciji, a potom i na zajedničkoj dženazi. Eventualno još sutra ili prekosutra kada i Fejzo bude ispraćen do svoga posljednjeg počivališta. A onda će bol i tuga za njima petoricom ostati da stanuje u ubogim rudarskim domovima. U Raspotočju je tišina koja uši para. Rudari su svjesni da je čitav svijet pohrlio da se solidarizira s njima – čak je i Aleksandar II Karađorđević poslao telegram saučešća – i još svjesniji da je pitanje dana, da ne kažem sata kada će opet u istu jamu. Direktor Rudnika nemoćno sliježe ramenima, glavnom rudarskom inspektoru isporučena je odgovornost da ustanovi stepen oštećenja. Još niko nije dao suvislo obrazloženje kako se moglo dogoditi da se satima šuti o broju zarobljenih rudara pod zemljom, još niko nije priznao naglas čija je odluka da se porodicama s toliko zakašnjenja objelodani vijest o smrti njihovih najdražih.

Ćamil Zaimović, bivši rudarski inspektor, jedan je od rijetkih koji je imao hrabrosti naglas reći: bacaju se pare na softvere, a rudari troše dvije trećine energije samo da dođu do radilišta; nemaju prevoza, dosta je opreme koja im nedostaje… I nije istina da para nema: novac se u ovoj zemlji nemilice troši, dovoljno je pogledati cifre koje bacamo na razne nivoe vlasti, na preskupe aute u kojima se vozikaju izabrani i imenovani zvaničnici, na nacrte i podnacrte zakona koji služe za beskrajne svađe u parlamentima, na projekte koji će obezbijediti transparentnost trošenja tog istog novca koji u konačnici završava u džepovima virtualnih boraca za naše bolje sutra. Šta dobijamo zauzvrat? Škole, čija dvorišta opsjedaju psi lutalice i samo čekaju da nasrnu na našu djecu; vrtiće za koje je vječni red za mjesto, fakultete čijim diplomama mešetari polusvijet, medicinske ustanove u kojima ćemo uskoro imati elektronski ispisane recepte ali zato je lijekova sve manje.

O privredi namjerno ne pišem: nje u ovoj zemlji već odavno i nema, samo zato što je svaka vlast od Daytona naovamo dala sve od sebe da je sistemski uništi. Uspjeh se na bosanskoj skali vrijednosti mjeri jedinicama nerada koji se debelo plaća. Laž je da je zato kriva država; krivo je društvo koje smo izgradili i na čijim kriterijima ulazimo u još jednu predizbornu kampanju unaprijed kukajući kako će sve ostati isto. Baš kao da glasačke listiće zaokružuje nepoznat neko, a ne mi sami, svojim rukama. U čemu je zaista problem? U lažnom moralu, jadu i bijedi na koju pristajemo shrvani obećanjima samoproglašenih nacionalnih i inih vođa: evo im testa svih testova – šta će učiniti za jedanaestoro djece čiji su očevi poginuli u Raspotočju?

Ima tome i deset godina: nadomak Zenice, u jednom rudarskom selu, pisala sam priču o porodičnoj nesreći. Otac, rudar sa malom plaćom, suočio se sa pobunom u kući: jedna od tri kćerke udala se za humanitarnog radnika, stranca, vehabijsko-selefijske provenijencije. Jedna sestra i majka/punica s radošću su prigrlile dobrostojećeg zeta koji je obećavao selamet; druga sestra stala je uz oca kome nikako nije bilo jasno kako to zet hoće da mu i onu pivu, koju je jednom sedmično dijelio s kolegama, zabrani. Jadao mi se ovaj nekadašnji borac Armije BiH: oteo mi dijete, oteo mi ženu, oteo mi državu još u ratu, sad hoće da mi uzme i drugu kćer i sav moj život, nesreća pa to ti je! Da nesreća nikad ne dolazi sama, pokazala je i njegova lična drama koja je okončala raspadom porodice. U međuvremenu se u ovoj zemlji nesreća samo gomilala, ne zato što se sva sila elementarnih nepogoda sručila na nas, nego samo zato što smo pristali da umjesto život, živimo politiku, podjele i tuđe interese.

U petak popodne, kada su krenuli stizati telegrami saučešća, najčešća rečenica koja se mogla čuti jeste – da se više ne ponovi. To je lako reći, ali teško postići. Da bi se ta bitka dobila i u Raspotočju i u ostatku BiH, valja zasukati rukave, stvarati umjesto uništavati i razgovorom i dogovorom zamijeniti svađe. Za početak, recimo, vratiti makar domaće riječi, pa umjesto o implementacijama razgovarati o provođenjima sporazuma. Ne zato što Milorad Dodik razumije samo domaći jezik, nego i zato što je on najbolji primjer da ni đavo nije toliko crn – među prvima je ponudio svaku pomoć. I mora mu se priznati, bez puno spektakla, velikih saopćenja i još većih riječi, običnim telefonskim pozivom Nerminu Nikšiću, premijeru FBiH. Pa iako se već sutradan vratio predizbornom spektaklu i osuo po svemu što je bosanskohercegovačko, valjda duboko uvjeren da samo tako može spasiti SNSD od debakla, iz Dodikove iskrenosti se ima šta naučiti: ključevi Bosne i Hercegovine, njezina opstanka i ekonomskog oporavka su u Sarajevu i u bošnjačkim rukama. Vrijeme je da to shvate i bošnjački političari i promijene politiku.