Kliker.info

Mostarski “Zoster”, bend koji je nastao kao posljedica pada imuniteta društva i kao potreba da se nešto kaže i učini, nakon samo dvije godine pauze, objavio je novi materijal. “Srce uzavrelo” u aprilu je najavio “Gavrilo”, koji je u 100. godišnjici od atentata opjevan, naslikan, prepričan iz brojnih uglova, a iz varijante Marija Knezovića, našao je put do obje strane publike. I do one koja Gavrila Principa smatra herojem, ali i do one koja atentatora na Franju Ferdinanda smatra zločincem. Bilo kako bilo, i Gavrilo Bosnu i Hercegovinu veže i vezat će za ratne priče.

– Ja bih volio da nije tako, iskreno. Volio bih da se pamti po ljepšim stvarima, kao što je, naprimjer, Olimpijada, ali eto, svijet pamti ružne stvari više nego lijepe. Tako vam je svugdje – kaže nam u telefonskom razgovoru Mario Knezović, kojeg, za promjenu, umjesto u sunčanom Mostaru pored Neretve, zatekosmo u malo manje sunčanoj Puli.Pomislili smo da je došao da podrži brata Slavena na projektima koji će biti predstavljeni na tamošnjem Filmskom festivalu, ali simpatični Hercegovac otkrio nam je da uživa ploveći brodom s Dijanom Vidušin, pulskom glumicom, s kojom je obnovio dugogodišnju ljubavnu vezu.

Ratni album
Ljubav bh. muzičara i hrvatske glumice započela je prije sedam godina u Splitu kada je Knezović “kupio” Dijanu kroasanom, raznježio i otišao. Poslije ju je nanovo osvajao muzikom, a ljubav su zvanično objelodanili 2010. godine na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala. Prolazili su kroz brojne faze i probleme, ljubav na daljinu, kuloarske priče, ali danas se Mario konačno skrasio, a kako i kaže u svojoj pjesmi: “Sve, sve, sve u svoje vrijeme.”

– Samo ne, samo ne na vrijeme – dodaje kroz smijeh Knezović, koji naprosto plijeni pažnju svojom pojavom.

“Gavrilo” najavljuje “Srce uzavrelo”. Hoće li biti teško nadmašiti introvertni album “Imači kada”?

– Ne znam. Mi smo ovo radili srcem i mislim da je to ono kao kada sazrije voće. Sada, je l’ prošle godine bilo bolje ili ove, zaboravimo to. Proživjeli smo “Imače kada”, sada je “Srce uzavrelo” aktuelno. I mislim da je to naše najbolje izdanje koje smo uradili. E, sada, kako će se to reflektirati kod ljudi i publike, to je sada nešto drugo. O tom, potom.

Radni naziv albuma, ako se ne varam, bio je “Ratni album”. Zašto ste ga promijenili?

– Rat je najveći brend na ovim prostorima. I ovo što obilježavamo Gavrila, ne obilježavamo ništa lijepo nego rat. Rat nema ništa pozitivno u sebi. Ostale pjesme nisu takve nego filmski likovi. Mi smo Gavrila i snimili kao filmskog lika, više nego kao neku stvarnu ličnost. Otarasili smo se Gavrila da ispričamo priču i da je konačno završimo. Ljudi očekuju naše nove pjesme na tragu nečeg političkog, ali mi nikada nismo bili eksplicitno politički bend nego više kao neka za***ancija.

Treći album posvetili ste ljudima koji imaju dovoljno vremena da rade šta hoće. A četvrti?

– Ovo je album za sva srca uzavrela i posebno za jednog lika koji nije više s nama. Oni koji znaju o čemu pričam, znaju i o kome govorim. To je jedna intimna priča, moja posveta jednoj osobi koja više nije s nama. Ljudima neće ništa značiti ako kažem o kome je riječ tako da bih zadržao za sebe.

Hoćete li nas iznenaditi nekom saradnjom na albumu?

– Ne, ne, ne. Isključivo “Zoster”. Nas trojica, ja, Atilla Aksoj i Goran Rebac kao stalna postava. I oni koji nam se priključuju.

Bježite od dueta ili?

– Nije nego je potrebno da se to dogodi. Nezahvalno je silom to raditi. Šta sad znači duet ako nema dramaturško opravdanje. Meni treba dramaturško opravdanje za to. Nije da ne poštujem i ne volim nekoga, daleko od toga, ali nema mi drame. Jednom kad bude drame, bit će i dueta. Glupo je silom raditi išta. Do toga treba doći na prirodan način i onda svako zna da je to trebalo biti tako.

Gubljenje vremena

Ostvarili ste nekoliko uloga, kao što su uloge u filmovima “Cirkus Columbia”, “Mamac”… Možemo li Vas očekivati s bratom Slavenom u nekom projektu?

– Bili smo u “Cirkus Columbiji”, mada nismo u zajedničkim scenama, i bili smo zajedno u još jednoj sezoni serije “Zauvijek susjedi”, gdje se ja pojavljujem kratko. To, opet, treba doći i dogoditi se. Ne bih forsirao. To je stvar okolnosti. Mi smo braća svakako cijeli život tako da, ako se dogodi, dogodilo se.

Koliko se razlikujete od Slavena privatno?

– Pa karakterno smo mnogo različiti, a on je i 11 godina stariji od mene, ali jako smo povezani. Imamo različite poglede na život, a i on je ipak jedna potpuno druga generacija. Ljubav je neupitna i sa njim i sa sestrama, jer smo jako povezani.

Šta je to što razlikuje Vašu generaciju od njegove?

– Jugoslavenska narodna armija, ja mislim. Oni su svi služili vojsku i to ih je čeličilo, a ja nisam i moja generacija nije. Mi smo malo hajvani. Malo smo razuzdaniji. Oni su prošli taj dril zvani JNA, koji nije za***ancija. Sve se moralo znati kako i šta, godina karantina je u pitanju. Moja generacija to nije prošle i ne treba. Bilo je korisno s jedne strane zbog čeličenja, a s druge strane je potpuno gubljenje vremena. To je osnovna razlika između mene i njega.

Koji je, iz Vaše perspektive, najveći problem u našem društvu?

– Muka mi je više od društva. Problem je u nepameti. Ljudi ne razmišljaju i zatvoreni su, ne razgovaraju. O problemima, jasno je, treba razgovarati javno. Kasnije ih treba rješavati. A u nas to izlazi iz normalnih okvira i onda postane sve gadno. Umoran sam od svega toga, svi su. Očito je još taj nacionalizam problem. On je pretproblem, tek onda slijede pravi problemi. Lako je dobiti nešto na nacionalističkoj retorici. Mislim da se treba suočiti sa problemom i javno se suočiti s tim koji su strahovi od nacionalizma. Ne treba pričati da bi se podsjećalo na nacionalizam nego se sučiti s njim. Ko se čega boji, čega se boje Srbi, čega Hrvati, čega Bošnjaci, ali i ostali. Potrebno je o tome pričati u dobroj vjeri i namjeri, huškanje ne dolazi u obzir.

Zoster”: “Srce uzavrelo” je naše najbolje izdanje do sad

Milioni eurocenti

Utječe li kriza na muziku?

– Ne utječe na muziku, utječe na koncept. Ljudi imaju sve manje koncerata. Manje je novca u opticaju i onda je teže sve organizirati.

Može li muzika promijeniti nešto u društvu?

– Može, naravno, ali ništa radikalno ni dubinski. To ljudi moraju mijenjati svojom sviješću. Promjena je u našoj svijesti. Muzika je tu samo jedno pomagalo, kao i sve drugo, kao i film, kao i književnost.

Kada smo već kod književnosti, jeste li, nakon silnih tekstova, pomislili napisati knjigu?

– Možda i napišem neku, ali da valja. Vjerovatno moj život, moja biografska knjiga. Ali, bila bi to moja lažna biografija.

Volite fudbal. Danas je to stvar oko koje se obrću milioni. Jeste li razmišljali o tome kako bi bilo da zarađujete od fudbala, a ne od muzike?

– Ne znam, već bih prestao igrati. Nemam godine za to i ne znam šta bih sad radio, završila bi mi se karijera. Nogomet u slobodno vrijeme dolazi u obzir pored muzike. Eh, sada, koliko bih bio dobar, to je nešto drugo, da li bih ja vrijedio milione…

Koliko, onda, u muzici vrijedite?

– Možda milione eurocenti. Muziku volimo, a novac je sredstvo. Ne bih volio ni biti milioner, jer to nosi svoju cijenu i opterećenje. Ne bih znao uživati u malim stvarima, baš kao sada. Evo me na brodu, sad ćemo malo loviti ribu i zaista sam sretan.

Nedavno sam vidjela na Vašem profilu na Facebooku videoklip sa pecanja.

– Pecao sam nekoliko puta i uživam u tom procesu. To mi je nešto novo i otkrivam. Učim loviti ribu, valjda je to u neka doba neka nova ljubav.

Volim Mostar, makar i ‘vaki

Kako Vam Mostar izgleda danas?  

– Ja ga volim i ne dam reći na njega. Mi kažemo: “Volim Mostar, makar i ‘vaki.” Teško mi je to porediti, ja sam bio klinac, odrastao sam u drugom vremenu, to bi trebalo možda pitati nekoga ko je stariji od mene i ko je bolje proživljavao to sve. Ono što se veže za prije jeste ono što je sve bilo rasterećenije, bar prividno. Ljudi nisu znali za ovo što se dogodilo poslije i samim tim im je bilo ljepše. Mislim da se slažete. Glupo mi je porediti. Sada je život pun sukoba, ne treba tu biti pametan da se zaključe neke stvari.

Ne želimo biti proroci u svom selu

Nakon četiri albuma, stekli ste veliku popularnost u regionu, ali važi li ona: “Najteže je biti prorok u svom selu”?

– Mi ne želimo biti proroci u svom selu. Nama je naše selo dnevni boravak tako da nemamo potrebu ni želju da budemo proroci. To stvara određeni teret tako da ne znam ni što bismo mi, uopće, bili proroci. Nama je u Mostaru dobro, dođu nam ljudi na koncert i dobro se osjećamo u svom gradu. Sve dalje nemamo potrebu za priznanjem i slavom. I ne tražimo to niti nam treba.

Rekao je

U stalnom sam strahu da se nikad neću opustiti ni odmoriti.
Naravno da nacionalne elite ne mogu stvoriti građansko društvo, ali mogu završiti rat i dati pretpostavku gradnji građanskog društva.
Ja nemam ni socijalno osiguranje i nadam se da mi nikad neće ni trebati.
Mislim da je 80 posto ljudi iz BiH bilo u izbjeglištvu, makar samo jedan dan. I ja sam bio u izbjeglištvu.
U svijetu se događa ne samo ekonomska nego i moralna kriza, a mi to u čudu promatramo.
Nije sramota biti siromašan, sramota je biti poderan i neuredan, kakav smo mi narod.
Adela Bevanda (Avaz)