Kliker.info

Naslov ovoga teksta je sasvim jasan. On polazi od interesa Bosne i njezinog bića. U 2014. godini pred nama se otvara velika naracija o prošlosti, o Velikom ratu, bolna stogodišnjica – podsjećanje na stravičnu 1914. kada je započela jedna od najkrvavijih klaonica u povijesti čovječanstva, Prvi svjetski rat. Ulazeći u socijalnu ontologiju i njezine fenomene ovdje preferiramo pragmatički pristup i pitamo se šta za Bosnu znači atentat u Sarajevu na austrijskog prijestolonasljednika i njegovu suprugu?

Piše : Prof.dr.Senadin Lavić (Kliker.info)

Ovo pitanje možemo postavit i na drugi način: šta je proizveo sa stanovišta Bosne (bosanskog interesa) čin atentata? Naravno, pitanje je isuviše teško da bi se na njega moglo ponuditi definitivan, jednoznačan i cjelovit odgovor. Možda je važnije da ga postavimo i da ono postane dio našeg interesovanja. Šta je, dakle, za Bosnu značio atentat u Sarajevu 1914. godine? Ovaj problemski pristup predstavlja doprinos oživljavanju potisnute bosanskeinterpretacije. Ovdje bosanska interpretacija znači odvažno, racionalno, argumentirano i kritičko zastupanje pozicije koja primarno polazi od Bosne. Stoga je izuzetno važno u polju prošlosti i historije imati jasne pojmovne konstrukcije i interpretativne modele. Prošlost je predmet insteresiranja posvijesničara. Prošlost se dogodila i ne može se više izmijeniti. Događaji koji su se zbili u bližoj ili daljoj prošlosti ne mogu se izbrisati kao da nisu nikada bili. Činjenica da su se dogodili određuje njihovo biće. Spram toga, međutim, prošlost se može reinterpretirati, ponovo čitati, iščitavati i tumačiti s novih point of view. I to se stalno događa u povijesničarevom radu oko prošlosti koji rezultira nekom historijom.

U prošlosti se vraćamo čitanjem knjiga o prošlost – u prošlost ne možemo otići drugačije. Čitanje knjiga je naučeno na različitim obrazovnim institucijama kroz različite razine edukacije, te utemeljeno na drugim informacijama iz drugih tekstova. Sva historija koja nas interesira nalazi se u tekstovima – mi ne možemo otići u prošlost drugačije nego kroz ono što je zabilježeno u tekstovima, slikama, artefaktima, audio zapisima i sl. Taj sadržaj – historija – jeste intertekstualni, lingvistički konstrukt. O događaju sarajevskog atentata saznajemo iz tekstova, priča, pripovijesti – naše ja znanje o tom događaju intertekstualno. Semantički sadržaji događaja određeni su interpretacijama koje nam nude postojeći tekstovi. Njih su priredili povijesničari. Ne postoji mogućnost da se vratimo u 1914. godinu, osim one koja je određena čitanjem knjiga koje su povijesničari svojim radom pretvorili u historiju. Ovdje, naravno, čujemo K. Jenkinsa. U bibliotekama fakulteta možemo naći knjige o prošlosti i “pročitati” ono što nas zanima. Čitanje nas već stavlja u jednu konstelaciju koja je odredila interpretaciju događaja. Kad pokušamo analizirati teoriju historije koju u svome radu koristi povijesničar onda dobijemo ukor da smo relativisti i prostu tvrdnju da epistemološka pitanja samo potkopavaju „povijesničareve istine“. Dogmati u historijskoj nauci, s druge strane, ne dopuštaju pluralnost interpretacija prošlosti – u njihovoj “teoriji” postoji samo jedna povijesna istina! Zbog toga je potrebno naglasiti shvatanje po kojem je historija neizbježno interpretativna.

Kada atentat u Sarajevu iz 1914. stavimo u pragmatički kontekst Bosne i upitamo se šta on znači sa stanovišta Bosne, onda se sasvim mijenja perspektiva i semantičko-pragmatički smisao čina atentata. Sa stanovišta Bosne atentat ne donosi nikakvu korist, dobro, napredak, slobodu, ostvarenje neke ideje. On donosi nova stradanja za bosanski narod i pokreće veliku svjetsku kataklizmu s desetinama miliona mrtvih. Nesretni Gavrilo, iz sela Obljaj kod Bosanskog Grahova, nije mogao pojmiti za šta će sve biti iskorišten taj atentat. Zato će se pobrinuti „naši povijesničari“ koji će napraviti historiju i u njoj odabrano mjesto za Gavrila u skladu s velikosrpskom ekspanzionističkom ideologijom pod plaštom jugoslavenstva. Oni će atentat upakovati u velike naracije o slobodi, a neće ni pomenuti ideologiju velikosrpske hegemonije u ovom dijelu Evrope, u kojima nema nikoga osim Srba – svi drugi se moraju “pretvoriti” u Srbe ili nestati. Tako se Gavrilo borio za bratstvo, jedinstvo i ljubav Jugoslovena!

U bosanskoj interpretaciji Gavrilo je atentator koji Bosni ne donosi ništa dobro. Većini Bosanaca atentat na austrijskog prijestolonasljednika nije uopće trebao. Oni su u odbrani Bosne 1878. izgubili hiljade i hiljade ljudi, a za četrdesetak godina njihove vlasti iz Bosne je iselilo preko desetine hiljada ljudi. Oni su bili potpuno dezorijentirani i izgubljeni u novom povijesnom kontekstu, dok su srbijanski hegemonisti radili na potčinjavanju Bosne i njenom priključenju Srbiji. Stoga je Gavrilo u bosanskoj interpretaciji ili from bosnian pointe of view povijesno beznačajna ličnost koja nema nikakav značaj za samu Bosnu i njezin povijesni tok. Pravi smisao tog događaja vidio se 1918. godine kada je srbijanska vojska umarširala u Sarajevo i druge gradove u Bosni i počela u njima utvrđivanje linija velike Srbije. Bosna je “nestala” u zajedničkoj državi, a dogovorom iz 1939. Cvetkovića i Mačeka podijeljena je između Srbije i Hrvatske, ali je drugi svjetski rat onemogućio provođenje tog dogovora. Definitivno rješenje bosanskog pitanja pripremljeno je između 1991–1996. godine, ali ni srpska ni hrvatska agresija nisu poništile postojanje države Bosne i Hercegovine.

Događaj atentata u Sarajevu 1914. godine povijesna je činjenica. Atentat u Sarajevu nad austrijskim prijestolonasljednikom Franzom Ferdinandom poslužio je velikim silama kao povod za rat i novu raspodjelu moći u svijetu. Sa stanovišta Bosne gledajući, atentator Princip pokazuje se kao puki ubica iz zasjede, produžena ruka organizatora atentata iz Srbije. On atentat nije izveo da bi Bosni osigurao neki prosperitet već da bi ostvario cilj pripajanja Bosne Srbiji, odnosno potčinjavanja bosanskog prostora, teritorije, zemlje, srpskom ekspanzionističkom projektu. Sav smisao „postojanja“ fantomske grupe Mlada Bosna kao paravana za hegemonijske poduhvate sastojao se u „pripajanju Bosne Srbiji“ i ništa više, tako da sve one priče o „revolucionarnom“, jugoslovenskom i slobodarskom karakteru, koje su konstruirane poslije 1945. godine, postaju sporne. Ako se radilo o slobodi nekoga onda je to samo bila sloboda za srpski narod, jer tad se ne priznaje povijesna istina i pravo Bošnjacima da su narod. Iza priče o jugoslavenstvu stajala je, ustvari, naracija o srpstvu. Sa stanovišta Bosne atentat u Sarajevu nije donio nikakvu korist niti je ostvario neki bosanski interes. Nalog Gavrilu da puca ne dolazi iz bosanskog bića, nikako, to je sasvim srbijanska naredba i zamisao iza koje stoji Crna ruka, Apis i srbijanska vojska.

Za Bosnu, dakle, Princip nema nikakav kulturno-povijesni, državni, epski ili epohalni značaj, već je instrument u rukama srbijanske hegemonijske politike. Srbi od njega mogu praviti mit i to im niko ne može osporiti! On nije u ime Bosne branio ideal slobode, nikako i nikada – on je samo poslužio da se preko Bosne obračunaju dva nacionalizma, nezajažljiva hegemonizma, dvije mržnje, dva svijeta. Atentat je organiziran „sa strane“, u korist velikosrpske hegemonije. Principa su u Srbiji pripremali za veliki zločin nakon kojeg je počeo Veliki rat. On je s ostalim atentatorima u Beogradu vježbao gađanje iz pištolja. Od njega će srbijanska i srpska historiografija pokušati napraviti mit o junaku, jugoslavenskom revolucionaru i borcu za slobodu. Ali, kako napraviti mit o čovjeku koji je ubio iz zasjede trudnu suprugu austrougarskog prijestolonasljednika i koji je mrzio Sarajevo? U ovih sto godina od atentata u Sarajevu o njemu se već zaledila jedna interpretacija iz nekog drugog vremena i ona je postala „neupitna“, pravi mit na kojem se grijemo. Mit u koji ne smijemo dirati i koji moramo slijepo obožavati! U drugom povijesnom kontekstu, međutim, on se topi i postaje fluidan, nije više tako uvjerljiv i čvrst, uviđamo puno nelogičnosti i praznina. O interpretaciji koja je pohranjena u mitu moguće je postavljati pitanja i raščarati je. Nije herojski čin pucati u ženu!

Mi današnji gledajući u prošlost možemo doznati više nego onovremeni ljudi. Na osnovu znanja povijesničar spaja dijelove koji nikada prije nisu bili spojeni. Ljudi u povijesti i društvene formacije su zahvaćeni procesima koji se mogu vidjeti samo retrospektivno, ne sad i ovdje, već tek naknadno ili kad sve prođe. Dokumenti i drugi tragovi na koje se pozivamo iščupani su iz svog originalnog konteksta, svrhe i funkcije kako bi poslužili za ilustraciju modela koji njihovim autorima vjerovatno ni izdaleka ne bi imao smisla. Jasno je da znanost kakva je historija uvijek spaja, mijenja ili prenaglašava određene aspekte prošlosti da bi im se dao smisao. (D. Lowenthal, The Past is a Foreign Country) Čovjek je povijesno biće koje odgovara na pitanje: koji je smisao djelovanja? Čovjek, dakle, pokušava učiniti razumljivom svoju prošlost. Naučili smo da su metode povijesničara prilično krhke kao i njihova epistemologija. U analizi teorije historije K. Jenkins zastupa tezu: historija je promjenljiv diskurs kojeg konstruiraju povijesničari, a iz prošlosti koja se dogodila nužno ne proizilazi samo jedno moguće čitanje. Kada se promijeni način gledanja ili perspektiva, pojaviće se novo čitanje. Tako se kod atentata u Sarajevu mijenja cijela semantička situacija kada pitamo šta sa stanovišta Bosne znači taj atentat – ne sa stanovišta Srbije, srpstva, Jugoslavije, jugoslavenstva, komunističke ideologije, socijalističke revolucije, srpskog religijskog interesa. Sve ovo treba imati u vidu kada se razvija pogled s bosanske pozicije i imaćemo malo drugačije čitanje naracije i atentatora!

Vojna grupa oko lista Pijemont propagirala je ideje stvaranja Velike Srbije. Oni kažu: „Naša buduća generacija daje zavjet za stvaranje velike Srbije.“ U sastav Velike Srbije ulaze Srbija, Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Slavonija, Slovenačka, Srem, Dalmacija, Banat, Bačka i Albanija. (Pijemont, br. 175, Beograd, 29. VI 1915.) Iza časopisa Pijemont stajali su pripadnici terorističke organizacije Crna ruka koji su krvavo zbacili Obrenoviće s vlasti u Srbiji. Dakle, za ozbiljnije istraživanje nameće se kontekst u kojem stoje tačke: G. Princip, Crna ruka, list Pijemont, četnički pokret i orden Principa u agresiji na Bosnu 1992. A sve to pripada jednom toku velikosrpske ideologije koji započinje već 1844. s Načertanijem u kojem se jasno projektuje hegemonijska politika stvaranja Velike Srbije – u njenom okviru je Bosna i njezini Bošnjaci triju vjera, naravno, ili milom ili silom. Milivoje Petrović Blaznavac (iz sela Blaznava kod Topole u Šumadiji), oficir Knjaževine Srbije i desna ruka Ilije Garašanina, 1870. godine u Beogradu govori bosanskom franjevcu fra Antunu Kneževiću: „Dok se dignete, odmah na Turke izdajte proglas: ol nek se odmah krste, ol odmah nek sele kuda znadu, ako ne misle biti sasječeni“. Ovaj vojnik je idealnotipski srbijanski „general Trnokop“ – sumnjivog porijekla, poluobrazovan, priprost, divljačan, podao, spreman na razne spletke i podvale, prevarant, zavjerenik.

Danas znamo da je fantomska Mlada Bosna služila izvanbosanskom hegemonijskom interesu susjedne Srbije koji je najbolje predstavljao Dragutin Dimitrijević Apis i tajna organizacija Crna ruka. On je 1903. godine rukovodio ubistvom Aleksandra Obrenovića o njegove supruge Drage i osigurao je dolazak na vlast Karađorđevića. Kad je jednom prilikom poslije toga galamio u kabinetu Petra Karađorđevića njegovi sinovi su upali i jedan od njih je odlučio da će ga ubiti kad-tad. Decenijama poslije atentata pravljen je mit o Mladoj Bosni, nepostojećoj organizaciji, i pripadnicima te nepostojeće organizacije da bi se sakrio srbijanski trag u vezi s pripremom i organizacijom atentata. Gotovo da je mit o „mladobosancima“ dostigao svetost – oni su tako mogli postati sveci jedne ideologije hegemonijskog ovladavanja Bosnom, tajni hram višeg interesa za koji semantiku konstruira velikosrpska moć u jednoj povijesnoj situaciji. U tom povijesničarevom konstruktu Principu se daje posebno mjesto u srpskoj historiji i on postaje „borac za slobodu“ i protiv ugnjetavanja. Samo nekoliko godina kasnije, tačnije od 1918. godine, vidjeće se kakva je to borba bila u odnosu na Bosnu i Bošnjake. Mladobosanski narativ poslužio je kao kamuflirani znak velikosrpske hegemonije na ovim prostorima. To je samo dio projekta srbiziranja Bosne i uništavanja njezinog bosanstva. Princip je poslužio za semiotički fundamentalizam velikosrpske naracije o Bosni kao „srpskoj zemlji“. Taj narativ je transformiran prema povijesnim okolnostima, ali je njegova osnovana namjera bila hegemonijska odnosno velikosrpska.

U tom „svetom“ konstruktu Princip se postavlja u „mit o srpskom junaštvu“ i „borbi za slobodu“ kao ideal, a radi se, ustvari, samo o kukavičkom napadu iz busije na nenaoružanog predstavnika okupacijske vlasti koji sjedi u automobilu sa svojom suprugom. Princip je kao ličnost bez ikakvog dubinskog značaja po svome ljudskom i stvaralačkom kapacitetu.On ništa bitno nije uradio u svome kratkom životu, osim što je iskorišten od srbijanske tajne organizacije Crna ruka da puca na austrijskog prijestolonasljednika. Princip je atentator koji izvršava teroristički čin i time samo „služi“ velikim silama u novom razračunavanju. Ovo je možda najrealnija definicija tog nesretnog čovjeka i njegovog atentatorskog čina. On je samo topovsko meso, srbizirani Bosanac koji u nekom povijesnom toku služi projektu u kojem nema nikakvog udjela, niti bitne moći. Tipični nesrećnik iz malobrojnog naroda koji se pokušava ugurati na veliku scenu povijesti. Danas se vidi da je srbijanska politička i kulturna javnost pristupila naraciji o Principu kao odbrani srpstva od novih nasrtaja. Sasvim je poznato da je Srbija bila mala i beznačajna državica u svjetskim relacijama oko 1914. da bi ona nešto bitno mogla odrediti u toku povijesti. Postojali su mnogo veći i jači politički i vojni subjekti koji su određivali sadržaj i tokove povijesti. Dakle, Srbija nije odredila tokove povijesti niti je Princip jedan od velikih povijesnih likova. Oni samo služe u već pripremljenim igrama velikih sila.