Kliker.info

Samo ljudi koji su doživjeli Afganistan pod talibanima ili jednu Ugandu, pa i Bosnu na vrhuncu agresije, mogu pojmiti šta se sve događa ovih dana u Iraku, uzduž gradova oko Eufrata i Tigrisa kojima haraju crnokošuljaši ISIS-a.

Piše : Hajrudin Somun (Oslobođenje)

Oni su krenuli da stvaraju neku isključivo sunitsku “islamsku državu” od Iraka do Mediterana, bacajući ljagu na sve pripadnike vjere u Allaha čije se ime vihori s njihovih crnih zastava. Scene likvidacije zarobljenih šiita koje su kod Mosula u detalje snimale same ubice, slično kao što su činili Škorpioni na Balkanu, morale su izazvati stravu kod svih koji nisu okrenuli glavu da ih ne vide. A kako li je tek bilo onima koji su bježali glavom bez obzira da ne bi doživjeli istu sudbinu.

Mnogo šta se još tamo događa što i meni koji sam Bog zna koliko puta hodao po tim krajevima ulijeva strah kad pomislim, na primjer, da je u Mosulu mogla da strada asirska porodica Đorđ, koju sam poznavao. Ili da se među zavedenim sljedbenicima te fanatizovane ISIS-ove armije koji su poginuli nije našao neki nesretni momak iz BiH. A to je veoma moguće, jer se na internetu već pojavila lista 202 “šehida”, koja su otišla da se bore u Siriju, a onda iz Sirije u Irak, pa se među njihovim zemljama porijekla, pored Srednjeg istoka, Roga Afrike, Evrope, Kanade i Kavkaza, pominje i Balkan. A tek ako te horde uđu u Samaru, vidim ih kako do temelja razaraju džamiju Al-Askeriju u kojoj su grobovi dva šiitska imama i gdje je posljednji put viđen posljednji, trinaesti, vjekovima očekivani Mehdi. Irački suniti su još prije osam godina podmetnuli eksploziv pod njeno zlatno kube, čineći vjerovatno najteže skrnavljenje “vlastitih” bogomolja u istoriji islama.

Pogubni plan ISIS-a vjerovatno neće biti nikad ostvaren, ali je on učinio da Srednji istok ne bude isti sutra, kao što je bio do jučer. Svaka od već involviranih zemalja, gradova i drugih mogućih posljedica njegovog pohoda zaslužuje najmanje po jednu ovakvu kolumnu, ali ću – pošto se stanje mijenja iz dana u dan, iz sata u sat – za sada dati samo njihove naznake.

Centralne vlasti Iraka koje su u rukama šiitskog premijera Al-Malikija žele da očuvaju dominaciju koju im je omogućila američka invazija 2003. Zato sada traže od Amerikanaca da ih spašavaju. Irački suniti, čija je devet decenija duga dominacija okončana tom istom invazijom, traže udio u vlasti, pa iz prikrajka – a možda tajno ih pomažući – sa simpatijama gledaju na ISIS-ove pobjede. Za razliku od razbijene iračke armije, Kurdi su sa svojim “pešmergama” zaustavili prodor na svoje teritorije i konačno osvojili Kirkuk. Teško će se ikada povući iz tog grada koji svojataju i Arapi i Turkomani i oko kojeg se crpi polovina iračke nafte. Turska bi rado upala u Mosul da spasi taoce i ugrožene Turkomane, ali se uzdržava da to uradi sama, bez američke političke i vojne podrške NATO-a. Tako je učinila i u Siriji. Asadovom režimu u Damasku odgovara što su se islamistički pobunjenici prebacili u Irak. Oni, se, međutim, ne odriču Sirije, a naredni teren gdje se mogu proširiti je Jordan. Tako bi stigli blizu Izraela. Amerikanci, najvažnija vanregionalna sila, mogli bi da se vrate u Irak, ali se predsjednik Obama za sada čvrsto drži odluke da ne ulazi u nove vojne avanture po svijetu. Snabdjeće iračku armiju modernijim naoružanjem i tako, čak sarađujući s Iranom, spasiti Malikijevu vladu. Uz uslov da se i ona proširi sunitskim i kurdskim predstavnicima. Kao krajnja, a možda i jedina uspješna mjera, moguće je da avijacija NATO-a spriječi dalji pohod ISIS-a. Tako je učinjeno poslije Sadamove invazije Kuvajta, kao i u Libiji što je tek tako dokrajčen Gadafijev režim.

Sve to, ili nešto sasvim drugo, može da se dogodi narednih dana, ali ima jedno pitanje koje traje decenijama – da li Irak može opstati kao jedinstvena država? Nijednoj od pobrojanih regionalnih zemalja nije stalo do raspada Iraka. Turska i Iran su bili spremni da to i silom spriječe, uglavnom zato da ne bi vodilo gubljenju manjeg ili većeg dijela – u slučaju Turske možda i trećine – vlastite teritorije nastanjene Kurdima. Sve pobune tog nesretnog naroda koji je najgore prošao poslije sloma Osmanskog carstva krvavo su ugušene, kako u Iraku, tako i Turskoj i Iranu. Sve do posljednjih deceniju dvije, otkako su ušli u prostor američkih strateških interesa na Srednjem istoku poslije pobjede iranske islamske revolucije i pada režima Sadama Huseina. Jedinstvo Iraka nisu, međutim, ozbiljnije dovodili u pitanje ni Amerikanci, kako se ne bi poremetio kakav-takav balans snaga u regionu. Ali kad su uvidjeli kako ni vojnom silom nisu uspjeli da zavedu red u zemlji, da su čak izazvali nove sukobe i podjele, počele su da se javljaju teze o upitnosti njenog jedinstva. Prvi se javio nama dobro poznati Richard Holbrooke poslije obilaska Kurdistana. Onda je bivši ambasador u Hrvatskoj Peter Galbright objavio čitavu knjigu o nemogućnosti održanja jedinstvenog Iraka. Na kraju se pojavio i “Bidenov plan” o stvaranju nezavisnog Kurdistana i posebnih sunitskih i šiitskih državica.

Ovih dana se oživljavaju takve teze, ali i pitanja šta bi se dalje moglo događati ako u jednoj takvoj sunitskoj državici na sredini Iraka dođe na vlast ISIS, a u šiitskoj na jugu se učvrsti jedna nova mala islamska revolucija. I kome bi pripadao izmiješani Bagdad?

Iako znam da ima mnogih Bosanaca i Hercegovaca koji su, kao i ja, sentimentalno vezani za tu zemlju u kojoj su proveli lijepe godine života, ne vidim baš svijetlu ni dugu budućnost jedinstvenog Iraka. Ima on unutrašnju logiku razdvajanja i sukobljavanja koja traje otkako su Britanci, pobijedivši osmanlijsku vojsku u Bagdadu, tamo odveli hašemitskog princa Fejsala i krunisali ga za kralja zemlje koju nikad ranije ni vidio. Da bi zaštitili naftne izvore oko Kirkuka, skršili su pobunu Kurda koji nikad više Irak nisu smatrali svojom pravom domovinom. A animozitet među većinskim šiitima i manjinskim sunitima ne traje samo od Britanaca, koji su dali vlast sunitima, nego još od pogibije Imama Huseina u Kerbeli, na tlu današnjeg Iraka.