Kliker.info

Građanin Mustafa Cerić, državljanin Bosne i Hercegovine, ponosni pripadnik bošnjačkog naroda, obnarodovao je svoje planove da se kandiduje za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine “iz reda bošnjačkog naroda”.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Pošto građanin Cerić nije sunarodnik ni Jakoba Fincija ni Derve Sejdića te pošto administrativno nije prijavljen na području Republike Srpske, nego na području Federacije Bosne i Hercegovine, ne postoje proceduralne prepreke za ostvarenje njegovih planova.Jedna od ključnih osobina demokratskog društvenog uređenja, ponavljaju nam već godinama humani inostrani aktivisti i njihovi poslušni domaći papagaji, jest i pravo građana da biraju i budu birani. Građanin Cerić je doskora konzumirao isključivo svoje pasivno biračko pravo, a sada je, eto, odlučio da malo isproba i ono aktivno.

Ipak, političke ambicije građanina Cerića izazvale su veliku pažnju medija i takozvanih političkih analitičara. Tako, recimo, “bošnjački publicista” Nedžad Latić ide toliko daleko da Cerićevu kandidaturu povezuje sa tobožnjom ponudom CIA Dobrici Ćosiću da svrgne Tita?! A “dugogodišnji novinar i analitičar” Senad Pećanin, nakon što se retorički upita da li Cerić svojom kandidaturom više prostituira vjeru ili politiku, tvrdi da je moguće da se tu radi o “koc­ki­ci u mo­za­iku unu­tar­boš­nja­čkog na­ci­ona­lis­ti­čko-ma­fi­ja­škog kom­bi­na­to­ri­ja”. Profesor sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka, opet, stanoviti Suad Kurtćehajić drži da je Cerić “pametan čovjek koji želi dobro svom narodu”, ali da, eto, to možda nije dovoljno jer: “problem je što BiH ni­je sa­mo boš­nja­čka” (problem?!) pa je “va­žno je ka­ko na nje­go­vu kan­di­da­tu­ru gle­da­ju Srbi i Hrva­ti” te zaključuje: “On jes­te ve­li­ki po­ten­ci­jal, ali ima obi­lje­žja ka­kva ima i ako bi pro­šao – to bi bi­lo ne­po­vo­ljno po BiH. To je ta opa­snost.” Kemal Kurspahić, pak, komentator Radija Slobodna Evropa, Cerićevu kandidaturu smješta u fajl “već viđeno”. Sam Cerić je na konferenciji za štampu na kojoj je najavio kandidaturu kazao doslovce ovo: “Moja odluka da se bavim politikom je motivirana i mojim znanjem o Konradu Adenaueru, koji je, također, želio da u politiku unese moral i, naravno, našim predsjednikom Alijom Izetbegovićem, koji je najbliži tom modelu.”

Simpatična je ponešto, makar i bila vrlo bizarna, Cerićeva logika po kojoj ga je u politiku odvelo znanje o Konradu Adenaueru. Po toj logici, Angeli Merkel bi najbolje bilo da je zamijeni Marie-Luise Recker, autorku knjige “Konrad Adenauer: Leben und Politik”, pošto ona o Adenauru nesumnjivo zna više od aktuelne kancelarke. A i što se tiče konekcije s “našim predsjednikom Alijom Izetbegovićem”, među Cerićevim protivkandidatima biće, po svoj prilici, i jedan čija je konekcija mnogo čvršća. Jasno je, međutim, zašto kandidatura građanina Mustafe Cerića ima jači javni odjek od kandidatura drugih nezavisnih kandidata za člana Predsjedništva BiH “iz reda bošnjačkog naroda”, primjerice, Adila Žigića, Halila Tuzlića, pa i Mirsada Kebe, aktuelnog potpredsjednika Federacije BiH. Njegov dugogodišnji staž na čelu Islamske zajednice Bosne i Hercegovine njemu je istovremeno i prednost i mana. Prednost – jer mu je ta funkcija omogućila sav simbolički kapital koji ima; mana – jer mu je taj simbolički kapital u potencijalnoj političkoj karijeri mnogo manje koristan nego što misle i on i oni koji drže da u izbornoj utrci može biti išta više od egzotičnog epizodiste.

Cerićeva izborna propast može se lako naslutiti iz iskustva njegovog sandžačkog pulena muftije Zukorlića, kojem u ostvarivanju dominantnog političkog uticaja u Sandžaku nije pomogla ni skoro nevjerovatna činjenica da su ga, uz logično razumljivu institucionalno-vjersku logistiku, medijski podržavale, na prvi pogled sekularne, E-novine, a stranački ga pogurao i (uz Stipu Mesića) omiljeni nebošnjački ex-yu političar svih Bošnjaka u svijetu i okolini, Čedomir Jovanović. Ne bi Cerić imao pretjerano izglednih šansi za pobjedu ni kad bi ga otvoreno podržala Islamska zajednica. Ovako, međutim, dok njegov nasljednik reis Kavazović govori da “Islamska zajednica u BiH neće biti pozornica za politiku i predizbornu kampanju”, Cerić je projektovan za gubitnika.

Kad bi se čovjek šalio, moglo bi se reći da bi Cerićeva najveća šansa bila kad bi se dogovorio s Čovićem i Dodikom da oni pozovu Hrvate i Srbe iz Federacije da glasaju za Cerića i tako eventualno proizvedu bošnjački “slučaj Komšić”, a u svrhu stvaranja slike o Bošnjacima kao islamski radikalnom elementu u mekom trbuhu Evrope. Izvan registra šale, međutim, teško je i zamisliti scenario u kojem Mustafa Cerić svoju očitu potrebu za visokom institucionalnom pozicijom zadovolji mjestom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Tako da zapravo njegova kandidatura nije loša vijest. Treba svakome dopustiti da se kompromituje, treba svakome dozvoliti da sam uruši famu o vlastitoj moći i uticaju. Nakon oktobra 2014. godine, vrhunac političkog i društvenog uticaja građanina Cerića moći će da se mjeri s političkim i društvenim uticajem one skupine emigrantskih veseljaka koji iz svoje USA-zavjetrine na hiljade i hiljade elektronskih adresa svako malo cirkularno šalju svoje osebujne njuzletere.