Kliker.info

Prof.dr. Senadin Lavić je jedan od rijetkih intlektualaca u BiH koji   već duže vrijeme, bez ikakvih kalkulacija  komentariše aktuelne događaje na političkoj sceni naše zemlje. Ovaj profesor na Fakultetu Političkih nauka u Sarajevu i predsjednik BZK Preporod, to između ostalog radi i na stranicama ovog portala, a  ove sedmice je  svoje viđenje  bh zbilje, u vrijeme katastrofalnih poplava u BiH, predstavio u    sedmičnom dnevniku  kojeg je nazvao “Sedam dana u letu”. Lavić je da podsjetimo nedavno izdao  vrijednu knjigu “Leksikon socioloških pojmova”,  što je bio i konkretan povod za ovo Klikerovo listanje sedmice.

Prije nego sam počeo pisati ovaj dnevnik od sedam dana moj drug po rođenju Dubravac iz Stoca, rođak mi po majci, a po opredjeljenju hedonista, nazvao me preko velike bare. Od dva kruga zvonjenja telefona nismo uspjeli uspostaviti kontakt. „Halo, halo, haloooooo“ – i ništa. Tek od trećeg puta začuli smo glasove obostrano. Prvo što je rekao: „Jedva te dobih. Šta je bolan ovo, kako te dobih procuri mi voda na slušalicu“.

I počeo se smijati. „Je li majke ti“ – odgovorio sam. „Uzmi fen pa posuši“ – bio sam potpuno uviđavan i zabrinut za njegov aparat.Moja druga Zedina, moja bolja polovina, sjedila je kraj mene za stolom gdje smo pili kahvu i rekla: „Dečki, smanjite doživljaje, niste na župsko-bjelimićkom platou“ i počela se provokativno smijati. Već odavno imamo nerazjašnjen problem o tome ko je tačno lansirao sintagmu “župsko-bjelimićki plato“ prije dvadesetak i nešto godina – ja, Hako Š. ili Omer K. Znam sigurno da nisu Enes R. a ni Sejo S.

Strah me je da se ova zavrzlama nikada neće moći razrješiti. Baš šteta… Možda bi nam mogao pomoći Senko S.Možda bi u ovome što pišem bilo više duha i zezanja na bosansko-hercegovački način ili „from bosnian-herzegowinian point of view“ da nas nije pogodila katastrofalna poplava. Nije sramota i zaplakati kad vidite bosansku nesreću u tolikim razmjerima.Hako me je upozorio da pročitam dnevnike mojih prethodnika. Svidjelo mi se kako su to napisali profesor Hadžikadić i profesor Ratkušić. Ovim se pridružujem njima.

Petak, 16. maja 2014.

Već godinama „vozim“ na dva kolosijeka. Ako mislite da je to lahko – probajte! Možda sam još mlad ili mislim da sam mlad te mogu tako. Stvari stoje ovako: ustajem oko šest sati ujutro, doručkujem do sedam, pročitam ili napišem što mi treba za prvu polovicu dana, a onda oko osam do pola devet idem na FPN (Fakultet političkih nauka u Sarajevu) i radim do jedanaest ili dvanaest sati, da bi nakon toga prešao preko Drvenije na drugu stranu Miljacke i nastavio raditi na drugim pitanjima u sjedištu BZK „Preporod“ do četrnaest ili petnaest sati. Tako već čitav niz godina i čini mi se da je to sasvim uredu. Voli Bog roba svoga!

U pola jedanaest imao sam sastanak s profesorom Mustafom Imamovićem. Profesor je jedan od ljudi u Bosni kojeg puno poštujem i volim. Već dugo s njim sarađujem na raznim projektima – i naravno učim od njega bez oklijevanja. Naši prijatelji iz Istanbula izrazili su želju da prevedu njegovu knjigu Historija Bošnjaka na turski jezik. Napisao sam e-mail Huseyinu G. da vidim kako stvari idu. Profesor je preporučio jednu gospođu iz Ankare koja bi mogla odgovoriti ovome složenom poduhvatu.Oko petnaest sati ponovo sam na Fakultetu političkih nauka gdje imam dogovor s profesorom Repovcem oko promocije naših novih knjiga 21. maja u Goraždu. Sve smo posložili kako treba.

Poslije podne na putu smo prema Mostaru preko Konjica, Čelebića i Jablanice. Dolina Neretve me smiruje i osnažuje moju zavičajnost koja razbija svaku Bodenlosigkeit. Čujete li ono vik… Tokom vožnje razgovaram s predsjednikom Preporoda u Brčkom, profesorom Ćazimom S. Trebali smo ići u Suboticu s programom Preporoda 24. maja, ali od toga nema ništa. Ćazim, moj dobri i čestiti drug i saradnik, kazuje: „Nema ništa od Subotice zasad. Otkazali smo sve. Mi smo u Brčkom odsječeni od svijeta. Voda je došla do naše zgrade Islahijeta gdje je sjedište „Preporoda“…“ Žao mi je Ćazima i Brčaka! Dolina Neretve je suha i tiha u tome času.

Dok prolazimo kraj Drežnice počinje vjetar, pred Bijelim poljem već sitna kiša sipi, a na Veleži izmaglica leži i nagovještava kišu. Pomislim to je naša Bosna, uz čije ime od austrougraskog vremena vezujemo i ime Hercegovina, ovaj dragi pradjedovski krajolik, koji naslijeđuju i očevi Lavi i majčini Jazvini (ogranak starobosansko-humskih Miloradovića).

U Mostaru smo oko šest sati. Nazif zaustavlja lađu pred Narodnom bibliotekom u Mostaru koju vodi dobri Bošnjak i sposobni direktor Rasim P. U tom času, kao evlija, pojavljuje se Enes R. bez hadži Seje S. iz kamene mostarske avlije kraj gradske biblioteke: „Gdje si ptičice“ – kazuje i zagonetno se smiješi. Prenosim mu informaciju iz Turske: „Dobio sam pozitivne osvrte na tvoju promociju u Jedrenama. Neki ljudi u Istanbulu će te tražiti vrlo brzo. Rekao sam im uvjerljivo da stojim iza tebe. Pripazi se ptičice!“ To znači da moramo sačuvati predaju o didovom štapu, o svetom štapu s tekije na Bendbaši. „Je li tako “ – pitao je. Predaje se moraju čuvati!

Promocija Dubravskog leksikona profesora Alije P. bila je na vrhunskom nivou. Pored mene govorili su profesor Enes P. i profesor i pjesnik Hadžem H. Zahvalan sam im za ovo veče, historičaru i pjesniku. Slavljenik, autor knjige Alija P. zahvalio se svima i vidjelo se da je bio sretan. Kasnije nas je Zlaja H. odveo u jedan dobar restorana na „meditacije“ o smokvari.

Na povratku iz Mostara te noći, u Konjicu sam „zaboravio“ dijete, moju Hanu. Naravno, to je bila njezina zamisao da ostane kod nane preko vikenda. Skače oko Neretve i po Tušćici s rođacima i komšijama. Bude joj lijepo i okrepljujuće poslije sarajevskog sedmičnog ritma. Ja sam poslije ponoći došao kući u Sarajevo i našao moju drugu budnu za računarom dok piše disertaciju. „Gdje ti je dijete čovječe“ – pitala je iznenađena. „Prespavao sam kada smo kao vihor preletjeli preko Konjica. Možda su nas i Marsovci prevezli u kosmičkom brodu. Ničeg se ne sjećam više“ – odgovorio sam. Žene su jedina prava magija na ovome svijetu. „Haj'mo spavati. Nauka nije zec. Nastavi sutra“ – i slično, ponavljao sam i utonuo u san.

Subota, 17. maja 2014.

Probudio sam se oko šest sati i počeo čitati knjigu Safeta B. Bošnjaci i Turska. Spavao sam oko pet-šest sati. Dovoljno, jer sam odmoran. Osjećam bol u desnom uhu i zvoni mi u glavi. Negdje sam bio na promahi. Oko jedanaest sati zovu me na manifestaciju Noć muzeja 2014. koja se održava u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Izvinjavam se što ne mogu doći. Nisam u stanju da govorim jer mi zvoni u glavi, desno uho me boli. Sipam kapi za uho. Tek oko petnaest sati osjećam olakšanje. Volim provoditi vikend sa svojima kod kuće ili kod naših roditelja u Konjicu.

Zlaja, moj drug iz Tuzle, esemesira mi neke uvide o poplavama u Podrinju. Odgovaram mu. Slažemo se šta bi trebalo raditi. Bosna je pod vodom od Krajine do Podrinja. U Hercegovini je Neretva prilično mirna i nema visok vodostaj. Ovakve poplave nismo zapamtili odavno. Konjičani su otišli prema Maglaju da pomognu s čamcima u evakuaciji stanovništva. Jako sam ponosan na te momke – ja sam Konjičanin po rodnom listu. Konjičani su inače vješti oko vode. Znaju oni šta je strah kad Neretva zaljulja grad i zahuči dolinom. Bože sačuvaj i zakloni! Miljacka se smirila.

Zovem dr. Hasu S. i pitam ga kada ćemo ići u Olovu. „Čovječe, Olovo je pod vodom, sve je pretvoreno u jezero“ – objašnjava mi doktor. Gledam vijesti i ježim se od prizora. Godinama krstarim Bosnom s Nazifom S. i znam gotovo svaki ćošak ove lijepe zemlje. Znam mnogo ljudi i ljudskih sudbina u svim krajevima Bosne. Tuga me uhvati kad vidim krajolik Sane (pomislim na Amira T.), Brčkog, Orašja, Bijeljine, Janje, Zvornika, Doboja, Olova, Zenice i Nemile, Topčić polja i Željeznog polja, Bosanskog Šamca, Kalesije, Sapne, Odžaka…

Sa mojom drugom veče provodimo u druženju s prijateljima, Faikom i Salihom Š.

Adilbey K. me pred ponoć upozorava, drugarski i savjetodavno, da je trend i cool staviti crtu iza imena institucije ili političke partije i onda dodati svoje ime, pa eto, ako hoću slijediti trend-seterice i slične promahe umnosti, mogao bih i ja uz nešto zakačiti svoje ime. Sjajno! Baš ti hvala druže Adilbey. Tako bih bio u egomanijskom trendu nekih likova iz našeg okružja. Ne valja biti izvan trenda koji se raji nameće! Zamislim se malo, pa kažem sebi nije to ništa novo – takva priča je ovdje već bila ispisana s nazivom „Fakultet političkih nauka ‘Veljko V.’ “ Kasnimo za tim komunističkim drugovima, majke mi!

Nedjelja, 18. maja 2014.

U jutarnjim satima odvezao sam se do Konjica u nadi da ću napokon uživati u suncu hercegovačkog krajolika. Ustvari, budimo precizni, Zedina me je vozila dok sam ja zujao po okolici. U Konjicu, gradu na moćnoj Neretvi, rijeci bogova, Sevlija i Zedina cijede mi čuvarkuću u desno uho. Malo na Bašćici, malo na Tušćici i tako prođe dan. Sabahko mi je donio čuvrkuće za presada. Mogu pola Sarajeva podmiriti ako zatreba. Ljepota krajolika oko Neretve je nadnaravna, nerealna u ovim majskim danima u zelenoj boji. Na Tušćici smo našli Hanu i ljubili je kao sumanuti, nismo je vidjeli jedan dan. Jedan cijeli dan! Izgleda da starimo i postajemo ovisnici od djece. Ona nas vrti oko malog prsta. Priznajem!

Pokušavam objasniti nekim lokalnim ličnostima jednostavnu mudrost. Još kao mladići na ulicama Konjica naučili smo mnogo toga što je bitno na ovome svijetu. O tome mogu posvjedočiti Sead i Kemal M. Ako zatreba pozivam ih za svjedoke! Djetinjstvo pod Vrtaljicom (knjiga Kemala M.) i iskustava na plažama Beginog vijera predstavljaju osnovu naše metafizičke konstrukcije svijeta. Ona je, naravno, heretička i opasna. Naime, kod nas u Bosni žene su uvijek bolje od muškaraca. To je naš znak poštovanja prema njima i dio kulturnog osjećanja.

Zvao sam Alagu B. u Brčko da ga upitam kako je i šta radi. „E moj Senadine, ovo je tihi okean. Voda se ulila u zgradu Islahijeta, prvi sprat. Prava katastrofa, čovječe“ – Alaga mi dramatično i tužno prenosi najnovije informacije. Nadamo se da će vodostaj Save opadati u narednim danima. Ne daj se Alaga, bilo je i gorih dana pod kapom nebeskom.

U Orašju je Mirsad A. pun optimizma da će biti bez teških posljedica po grad. Žao mi je moga druga Durana M. iz Odžaka koji je u kriznom štabu, a ujedno je i predsjednik BZK „Preporod“ u Odžaku. Hrabro momci i oprezno. Nikada dovoljno nauka o vodi i njezinoj moći. Pokušavam biti od koristi i ponuditi neki savjet. „Već su iza nas neprospavane noći“ – upozoravaju me.

Ponedjeljak, 19. maja 2014.

Dobri čovjek, doktor Ahmet K. sanirao mi je bol u desnom uhu. Pričali smo o situaciji s poplavama i nadriljekarskim poduhvatima kod našeg naroda. Još se nismo navikli da pitamo one koji znaju, nego uvijek imamo neke predznanstvene koncepte liječenja. Obojica izražavamo žaljenje što je naš prijatelj Sabit S. otišao u ambasadu BiH u Indiju, bio nam je potrebniji u Turskoj. Ali mi ne odlučujemo o tome.

Uz jedan plodonosan razgovor sa Sejfudinom T. i Svenom R. pili smo zeleni čaj u Preporodu. A onda smo se prebacili do profesora Hidajeta R. i nastavili razgovore.Profesor Ćazim S. iz Brčkog podsjeća me da je voda prodrla u našu zgradu Islahijeta. Katastrofa! Srećom, biblioteka Preporoda je na gornjim spratovima zgrade i nije uništena. Nadam se da će voda opasti i da neće više biti oštećenja.

Zovem Idriz ef. B. u Gunju, preko puta Brčkog u Hrvatskoj. Slutim šta se desilo. „Moj Senadine, ona biblioteka gdje smo bili prije nekog vremena totalno je uništena. Ama nije ostala ni jedna knjiga. I one tvoje što si mi poslao. Sve je uništeno. Džamija je poplavljena, kuća u kojoj sam živio, sve prostorije Islamske zajednice“ – kazuje Idriz ef. sav slomljen, a u duši me boli. „Idriz efendija, nek’ si ti živ i tvoji, opet ćemo napraviti biblioteku. Selamim te“ – samo što nisam počeo plakati dok s tugom razabiram da je bilo oko pet-šest hiljada knjiga koje je vrijedni imama Idriz ef. decenijama strpljivo skupljao na svim stranama svijeta. S nevjerovatnom ljubavlju je pričao o svakoj knjizi koju sam dohvatio s polica. Opet će BZK „Preporod“ skupiti knjige i poslati ovome dobrom čovjeku.

Zvao sam Bijeljinu, našega predsjednika Jusufa T. ali niko se nije javio. Strah me je da im se nije šta desilo.

Utorak, 20. maja 2014.

Moj prijatelj Mithat K. direktor gradske biblioteke u Zenici zove me da obiđemo Olovo, Maglaj, Žepče, Doboj. Biblioteke u Olovu i Maglaju su totalno uništene. Moramo im pomoći. Pristajem da idemo u jednoj humanitarnoj ekipi koja bi bar donekle pomogla oko saniranja nastalih šteta. Ljudima u nesreći svaka pomoć dobro dođe.

Ponosan sam na Konjičane koji su došli u Maglaj, kad niko nije mogao ni primaknuti, i sa čamcima krstarili nabujalom Bosnom. Moćni su ti momci s Neretve. Došli su i Krajišnici sa svojim čamcima. Sjajno! Mi smo veliki kad je najteže. Sjećam se da mi je majka padala u nesvijest dok smo se mi kao djeca od petnaest godina spuštali niz nabujalu Neretvu poslije majskih kiša. Na šlaufima od FAP-ova. Da Bog sačuva! Tek smo se zaustavljali ispod Konjica, kraj Igmanovog stadiona. Naravno, vođa tušćičkih indijanaca bio je Edo P., danas američki građanin.

Profesor Munib M. zove sabahile da mi kaže da mora ići u jednu humanitarnu aktivnost niz Bosnu i da danas ne može prisustvovati sastanku koji smo dogovorili. Odgađamo sastanak za sutra.Odgodili smo i sutrašnju promociju knjiga u Goraždu. Hamdo S. zove iz Goražda. Danas je Dan žalosti u Bosni. Deset autobusa koje je opremio Redžo B. i njegove kompanije otišlo je na sjever Bosne s ljudima i namirnicama da pomognu devastiranim bosanskim gradovima. Na Fakultetu političkih nauka danima se skupljaju namirnice i šalju u ugrožena područja. Svaka čast za studente i profesore!

Ako ima nešto dobro u ovoj nesreći, čini mi se, to bi trebalo biti sagledano u činjenici da nesreće ujedinjavaju ljude. Tešanj je pomogao Doboju, Gradačac je pomagao Bosanskom Šamcu, Tuzla je pomagala Bijeljini, Goražde i Sarajevo Semberiji i tako redom. Znam da su građani Doboja najurili onoga laktaškog barbarina i psihića. Otjerali su ga, a on je otišao u Beograd da isprati Dobricu, slugu Zla, Bogu na istinu. Na takvim mjestima Laktašenko inače voli da se predstavlja kao svojeglavi zaštitnik srpstva, pravoslavlja i sličnih konstrukcija.

U Doboju zovem Davora, našeg doktoranta, kazuje o katastrofi i stradanju njegovih rođaka. Izražavamo saosjećanje sa stradalima i obećavam da ćemo profesor Hidajet R. i ja doći sljedeće sedmice da damo podršku borbi dobojskih prijatelja.Iz Istanbula sam dobio e-mail od Hüseyna i potvrđuje mi da se ozbiljno pripremaju za prevođenje Imamovićeve knjige Historija Bošnjaka na turski jezik.

Srijeda, 21. maja 2014.

Nastava koju sam trebao imati danas odgođena je i moraćemo je nadoknaditi. Studenti i profesori su se organizirali i idu na ugrožena područja da pomažu ljudima.

Danas smo trebali biti u Goraždu. Ovaj podrinjski grad doista volim i u njega dolazim već decenijama kao u svoj rodni grad. Tu su Bekte, Bogunići, Sijerčići, Tafre, Keno, Zisko Legenda, Roka, Rambo, Preporod… Imam dosta prijatelja, poznanika, bivših i sadašnjih studenata, poslovnih ljudi, ljudi iz kulture i „Preporoda“… Nažalost život nam je nametnuo drugi put danas.

Napravili smo dopis za sve odbore BZK „Preporod“ u Bosni i Hercegovini i podsjetili da smo obavezni priteći u pomoć ugroženim područjima. Većina naših odbora već je na neki način reagirala i pomagala Janji, Bijeljini, Brčkom, Maglaju, Doboju… Nije trebalo posebno napominjati nikome. Svijest je izgrađena i ona se pokazuje u ovakvim kriznim situacijama.

Zove me Kemo Č. predsjednik BZK „Preporod“ Donji Vakuf i ugledni bosanski biznismen. Dogovaramo javno predavanja za juni, u sklopu Dana Ajvatovice. Selamim i prijašnjeg i sadašnjeg muftiju. Nadam se da će novi muftija biti na nivou Nusreta ef. A. koji je znao nositi muftijsko breme.

Laktašenkovi sljedbenici čine teror nad Dobojom. Smeta im saradnja Bosanaca svih boja i frizura. Opet su našli nekog generala Trnokopa (ratni komandant Zec) koji je komandant grada, povjerenik vlade, kao da ne postoji Obren P. General Trnokop za sebe kaže da je povjerenik. U ovoj nesreći Radmanović i Dodik misle velikosrpski, nacionalistički, sasvim zaglibljeni u blatu fašizoidnih ideologija. Radojičić, Cvijanovićeva potenciraju na entitetskoj priči i optužuju državu što se ne brine o njima, a ustvari čine sve da se ne provede državna politika zaštite ugroženih područja.

Uopće ne žele saradnju s državnim institucijama, eskiviraju po svaku cijenu bilo kakav dodir s državnim institucijama i onda bijedno prodaju velikosrpsku primitivnost o nefunkcionalnosti države. Opet stradaju obični ljudi zbog antibosanskih velikosrpskih politika. Moglo bi se reći da je nedostatak sistema zaštite na višem, državnom nivou dijelom doveo do ovih katastrofa. Ne može se entitetski živjeti u kontekstu! Uz ovo ide stalno podvala od strane novinara koji govore „republičke institucije“, a radi se o entitetskim institucijama. Oni još nisu naučili da entitet rs nije nikakva republika, u smislu samostalne države, nego samo jedan trenutni administrativni dio Bosne.

Ali, šta je najgore u ovome svemu? Ljudi uopće ne shvataju da Laktašenko priprema otcjepljenje dijela Bosne i pravi rat da bi to ostvario. On na sve moguće načine demonstrira „državnost“ entiteta. Građani su uvijek zadnji koji saznaju da je rat počeo – tako je bilo 1992.

Četvrtak, 22. maja 2014.

Oko jedanaest sati otišao sam s Džaletom do pošte da potpišem neke papire za BZK „Preporod“ u Gornjem Vakufu i Kladnju. Vrlo lijepo su me dočekali. Ovim pomažemo neke projekte naših općinskih društava BZK „Preporod“. Džale je odnio jednu knjigu ljubaznoj sekretarici. Stari šarmer… Lahko mi je za njega.

Oko pola dvanaest našao sam se s legendarnim pjesnikom i scenaristom Avdom S. u „Preporodu“ i prošao s njim kroz zgusnutu metafiziku opstruiranja bosanske interpretacije zbilje. Sinoć je na TV1 bio vrlo nadahnut i inspirativan. Film Sjećaš li se Dolly Bell je vrhunski postavio kriterije bosanske interpretacije svijeta kroz filmsku umjetnost. Naš je okvir određen dubinskom bosanskom interpretacijom svijeta u kojem živimo. U mojoj glavi su Nedžad I. i Avdo S. kao veliki stubovi na koje se mogu osloniti. Podsjećaju me na bosanske Atlase iz jedne stare slike svijeta. Oni su dio moje prirode i kulture. Pojam kulture, kazuje Carl-Friedrich Geyer, pokriva upravo kao i pojam prirode mnoštvo značenja. Vječnici pamte dugo i znaju Zašto tone Venecija. Die Bedeutungen, meanings, svjetovi značenja i interpretacija. Moramo biti u njima!

Napokon sam dobio Jusufa T. u Bijeljini i kazuje mi da je izgleda najgore prošlo. U Janji je bila velika katastrofa. Mnogo je poplavljenih kuća i imanja. „Drago mi je da te čujem u Bijeljini brate Jusufe“ – ponavljam nekoliko puta.

Danas se nešto oglasio HR Inzko, čuvar dejtonskog smaknuća Republike Bosne i Hercegovine sa svojom srceparajućom pričom bez smisla. Šta li taj čovjek radi u Bosni – zarađuje desetine hiljada eura na bosanskoj nesreći već godinama. Laktašenko ga je odavno otresao, a on nije smio da mu uzvrati. Otada čovjek kao sjena gmiže po Sarajevu. Naravno, nigdje bolje ne može zaraditi. I on je govorio o stradanju bosanskog naroda, solidarnosti, požrtvovanosti… Bože dragi svako na nama vježba svoje iluzije o svijetu.

Nama su nametnuli državu u Dejtonu koja se ne može štititi od malo jače vremenske nepogode. Dvije kiše i katastrofa. Da li nas neko time želi onesposobiti i „pripremiti“ za neki novi velikosrpski nasrtaj? Zaboravite i budite nespremni, „demilitarizirani“, dok četničke vojvode stoje na čelu susjednog mraka. Ravnogorci oštre kame u Podrinju, a vi mirno spavajte. Kao da smo mi ludi! Živimo u totalnom ilegalnom sistemu koji je prihvatio genocid kao sredstvo za uništavanje Republike Bosne i Hercegovine. Genocidna pozadina entiteta rs ne dopušta nam da zaboravimo i uspavamo se da je to od države Republike BiH oteta i okupirana teritorija.

Zove me brigadir Zemir S. i obavještava o sutrašnjem skupu u Žepču. Biće mnogo naroda na džumi i vrlo uglednih ljudi. Znak podrške stradalima u Žepču, Željeznom Polju, Doboju i Maglaju. Nažalost, ne mogu ići jer mi sutra majstori postavljaju vrata i prozor u kući. Kazujem Zemiru da sam u tim krajevima u ponedjeljak sa jednom delegacijom.

Onaj nesretni Emil V. što se prodaje za Hrvata u Banjaluci ponovio je mantru svoga vođe Nenada K. koja glasi „nemoguća država“. Taj čovjek u sebi nema ni trunke morala. Strava prava!

Petak, 23. maja 2014.

Majstori mijenjaju prozor i vrata u Haninoj sobi. Ja sam uz majstore i savjetujem ih da rade polahko i oprezno. Oko pola dvanaest su završili.Zovu me Đemo S. i Adilbey K. na prijepodnevnu kahvu, ali ne mogu im se odazvati na poziv je moram s babom kod oftalmologa. Babo Ahmet prilagođava đozluke za svjetsko prvenstvo, hoće da besprijekorno vidi kako Bosanski Zmajevi igraju.

Petak provodim u ibadetu. Strpljivo i polahko pokušavam da povratim mir i energiju. Kad je Hana došla iz škole otišli smo u kupovinu kućnih potrepština. Kad je došla Zed. predali smo raport o izvršenim dnevnim aktivnostima.

Mediji su već od naše katastrofe napravili programske sadržaje i razvaljuju „iz minute u minutu“, „vor Ort“. Svi nešto reže, svima je neko kriv, svi su humani i veliki na daljinski, svi kritikuju i dijele lekcije, okrivljuju ovoga ili onoga. Čini se da uživaju u moraliziranju. Profane interpretacije zbilje u kojoj smo zatočeni više umaraju od samog plićaka te iste zbilje.

Kraj sedmice. Endlich! Odlazim u toplu sarajevsku noć.