Kliker.info

Zbog apokaliptičnosti recentnih poplava, dovoljnu dozu pažnje u bh. medijima nije, čini mi se, dobila jedna znakovita vijest iz Sandžaka. Esad Džudžević, predsjednik tamošnjeg Bošnjačkog nacionalnog vijeća, pokrenuo je inicijativu da Bošnjaci u Srbiji kojima prezime završava na “ić” svoja prezimena – promijene.

Piše :  Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Ništa kao velika prirodna nepogoda nije u stanju da ljudima bar privremeno utuvi u glavu hijerarhiju stvari i vrijednosti. Prošlog vikenda i početkom prošle nedjelje, mnogima se činilo da nema ničeg važnijeg na svijetu od bizarne činjenice da je na bizarnom muzičkom takmičenju zvanom Pjesma Evrovizije pobjedu odnijela Austrija, odnosno Conchita Wurst, muškarac odjeven u haljinu i našminkan onako kako se obično šminkaju žene. Tabloidi su trubili o “ženi s bradom”, konzervativci su tupili o apokalipsi, ljevičari o zaostalosti konzervativaca, a poneko je valjda bio makar malo zbunjen zbog činjenice da se veća pompa digla ove godine zbog austrijskog transvestita, negoli prije nekoliko godina zbog izraelskog transseksualca.

Onda je prije tačno sedam dana u Sarajevo stigao Aleksandar Vučić, u prvu međudržavnu posjetu nakon što je postao premijer Republike Srbije. Sastao se sa državnim vrhom Bosne i Hercegovine, prošetao Baščaršijom, donirao uređaj za potrebe bolnice, posjetio Begovu džamiju, Katedralu i Sabornu crkvu, a mediji su ga pratili na svakom koraku, analizirali činjenicu da li je posjeta Sarajevu potvrda njegove navodne nesklonosti Miloradu Dodiku, pratili apdejte na internet-sajtu Srpske narodne stranke, podsjećali na Vučićeve izjave i stavove iz ratnih devedesetih. A onda su sutradan počele kiše i poplave. Iako su meteorolozi precizno najavili da će u samo dva dana pasti više kiše nego što u prosjeku padne tokom cijelog maja, niko im, čini se, nije do kraja vjerovao. Prečesto smo se valjda svi u posljednje vrijeme nagledali kako internet-portali (pozivajući se na tobože ugledne ruske ili kanadske meteorologe) najavljuju, recimo, polarne i sibirske zime na Balkanu, pa na kraju ne padne ni pošten snijeg.

Ispostavlja se, međutim, da koliko god da su vremenske prognoze srednjoročnog i dugoročnog tipa nepouzdane, toliko su one kratkoročne pouzdane. I tako je kiša lila kao iz kabla, vodostaji rijeka su se dizali, teoretičari zavjere notirali kako je nedavno u ovdašnju bioskopsku distribuciju pušten onaj visokobudžetni film režisera Aronofskog u kojem Russel Crowe glumi legendarnog spasioca čovječanstva koga Biblija zove Noje, a Kur'an Nuh. Ljubitelji književnosti pak mogli su se iznova sjetiti petog poglavlja “Na Drini ćuprije” u kojem Andrić piše kako “u nepravilnim razmacima od dvadesetak do trideset godina nailaze velike poplave koje se posle pamte kao što se pamte bune ili ratovi i dugo se uzimaju kao datum od kojeg se računa vreme i starost građevina i dužina ljudskog veka. (Na pet-šest godina pre velikog povodnja. Uz veliki povodanj.) Posle tih velikih poplava malo šta ostane od pokretnog imanja (…)”.

Zbog apokaliptičnosti poplava, dovoljnu dozu pažnje u bosanskohercegovačkim medijima nije, čini mi se, dobila jedna znakovita vijest iz Sandžaka. Esad Džudžević, predsjednik tamošnjeg Bošnjačkog nacionalnog vijeća, podnio je zahtjev za promjenu prezimena iz Džudžević u Džudžo. Tvrdi da su se njegovi preci sve do Balkanskih ratova prezivali Džudžo. Ne treba sumnjati da će zahtjev matični ured pozitivno riješiti. Promjena imena i prezimena jedna je od jednostavnijih (i jeftinijih) administrativnih formalnosti. Vijest zapravo ne bi bila ni dostojna javne pažnje da Džudžo ne tvrdi kako očekuje da se Bošnjaci iz Sandžaka masovno  povedu za njegovim primjerom. Najavio je, naime, kako “ekspertski tim” priprema prijedlog na osnovu kojeg će se pokrenuti kampanja da sandžački Bošnjaci promijene prezimena izbacivanjem sloga “ić” na kraju. Džudžević je izjavio kako je uvjeren da do idućeg popisa stanovništva u Srbiji, početkom naredne decenije, dakle, za nekih sedam godina, u Srbiji više neće biti nijednog Bošnjaka čije će se prezime završavati na “ić”.

Najistaknutiji bošnjački političari u Srbiji – od Rasima Ljajića do Mehe Omerovića, kao i predstavnici NVO sektora (poput Aide Ćorović) oštro su osudili i ismijali Džudževićevu ideju. (Aida Ćorović je čak rekla: “Tako počinje fašizam.”) I mada ova bizarna inicijativa nema, naravno, nikakvu realnu šansu za uspjeh, ipak je dostojna komentara. Džudžević tvrdi da inicijativu pokreće zbog straha od asimilacije. Kao, u Sandžaku Bošnjaci žive zajedno sa Srbima, pa pošto Srbima prezimena većinom završavaju na “ić”, razlika će, ako bošnjačka prezimena ne budu završavala na “ić”, biti očitija, da baš ne kažem – drastičnija. Džudževićev problem, naravno, spada upravo u ono što Freud naziva “narcizmom malih razlika”. Pošto Bošnjake, Crnogorce, Hrvate i Srbe vezuje zapravo sve osim religije, oni kojima je ta činjenica neprijatna rade na tome da razlike vještački preuveličaju. Prva prepreka je, naravno, jezik, pa se udarnički radi na četiri standarda, a karikaturalni vrhunac je, naravno, uvođenje tobožnja dva nova slova u crnogorski alfabet. Na tragu slične karikaturalnosti je i Džudževićeva ideja. Umjesto da rade na tome da smanje – kako bi rekao Andrić – “jaz koji deli jednu veru od druge”, ovdašnji lideri bi ga najradije povećavali. Ipak, upravo solidarnost što se javlja u teškim vremenima, solidarnost što prevladava jaz među vjerama, potvrđuje, srećom, da je ovdje narod, kojem god bogu da se moli ili ne moli, pametniji od svojih lidera i elita.