Kliker.info

Kijametu nikad kraja.

U toku su nezapamćene poplave, a dok ovo pišem kiša i dalje pada. Rijeke se izlijevaju i spajaju; ljudi se na krovovima nadaju čamcima; mostovi plivaju; klizišta mijenjaju pejzaže i premještaju minska polja; kuće nestaju kao rukom odnesene; bujice se ukazuju nenadano, kao špijuni, i odnose kola, namještaj i nespremne životinje; gradovi i naselja su pod vodom, a Maglaj je praktično usred rijeke; do sada ima dvoje mrtvih; nedostaje hrane, lijekova i pitke vode; helikopteri evakuišu čitave porodice, reporteri opremljeni gumenim čizmama izvještavaju iz vode do koljena (neki od njih tako delikatni da ne mogu bez kišobrana da govore o svijetu koji bi se rađe utopio nego da ostavi kuću); kruže priče o špekulantima koji unesrećenima prodaju namirnice po dvjesto puta većim cijenama; komšije pomažu jedni drugima, građani grade nasipe, dok vojska, policija i dobrovoljci čine šta mogu; ne izgleda da postoji operativni plan za koji bi omogućio efikasnost i koordinaciju, kao što ne izgleda da je formiranikakav krizni štab.

Piše: Aleksandar Hemon  (za Radiosarajevo)

Kao i uvijek, primarna strategija preživljavanja je lično snalaženje, a u ovom trenutku nisam vidio ni jedan snimak niti sliku koji pokazuju prisustvo na terenu bilo koga iz vladajućih struktura — voda nosi i raznosi sve osim ministara i partijskih rukovodilaca. Čini se da im je ofirno da se slikaju u gumenim čizmama, a mogli bi i pokisnuti.Sa ove daljine, iz Chicaga, potop izgleda kao ozbiljna kataklizma. Niko se ne usuđuje da procjenjuje štete, pošto je očigledno da će biti neprocjenljive. Ali kiše će prestati, rijeke će se vratiti u svoje korita, voda će se povući iz prizemlja i podruma, ljudi će se vratiti ostacima svojih prethodnih života, kao što su to činili poslije rata, i život će se nekako nastaviti. I šta onda ?

U zemlji u kojoj se infrastruktura nikad nije oporavila od rata, a onda je još dodatno i opljačkana, u kojoj vlast vlada samo utoliko što omogućava redistribuciju javnih dobara po partijskim linijama, u kojoj građani ne vjeruju i ne cijene državu dovoljno da bi joj platili porez, u kojoj se članovi parlamenta ne mogu dogovoriti oko veličine slova na pasošu–obnova poslije potopa će biti teška i puna iskušenja. Trebaće, prvo, obezbijediti normalizaciju života, moraće se smjestiti beskućnici, moraće se dostaviti hrana i voda za piće, moraće se do udaljenijih naselja probijati kroz mulj, a onda se popravljati putevi, vodovod i kanalizacija, ponovo se graditi mostovi, krečiti škole i čistiti blatne ulice, a i sprečavati epidemične boleštine. Stanovništvo traumatizirano ratom i tranzicijom poklopljeno je još jednom traumom, koja, ponovo, izgleda kao kazna za nešto što se ne zna šta je.

U zemlji koja je ne samo najsiromašnija u Evropi, nego i stenje pod vladavinom najnesposobnijih i najbezobraznijih političkih elita, moraće se onda boriti sa dugoročnijim posljedicama. Sa opštim padom životnog standarda, recimo, koji je ionako nizak, pošto su izgledne nestašice, porast cijena namirnica i drugih poljoprivrednih proizvoda, neredovno snabdijevanje strujom itd. Ono malo produktivnosti u zemlji već je usporeno, a izvjesno je da su neke fabrike i postrojenja oštećena, pa će nove investicije zavisiti od brzine oporavka. Građani Bosne i Hercegovine će prije izbora ove jeseni morati postaviti svojim vladaocima urgentne zahtjeve, ne samo za bolji život, nego za bilo kakav život. Volio bih da mogu da vjerujem da će se dokazano nesposobni i oholi BiH političari nekako preobratiti u kontekstu katastrofe, ali njihova prethodna dostignuća, blago rečeno, obeshrabruju. Jedno je jasno: niko od njih neće ni pomisliti da je bila njihova odgovornost da se pripremi za deveranje sa kijametom, niti će iko pomisliti na ostavku.

Kažu da su ovo najgore poplave u posljednjih sto dvadeset godina, ali samo zato što se vremenske prilike počele pratiti tek za švapskog vakta. Sigurno je, međutim, da će ovakve razmjere elementarne nepogode biti uobičajene, u boljem slučaju, u sljedećih sto dvadeset godina. Globalni klimatski preobražaj dovodi do ekstremnih lokalnih nepogoda, što je već uveliko vidljivo diljem svijeta. Čak i najjače države, sa odgovornim, ozbiljnim vladama, osjećaju iznenadni pritisak klimatske katastrofe, pri čemo je lako vidjeti kako neizbježni porast tog pritiska u narednom periodu dovodi do pucanja po šavovima. Zamisliva mi je, recimo, situacija, u kojoj američke države oko Velikih jezera u nekoj budućnosti odbijaju da dijele — isprva bez naplate, a poslije pod bilo kojim uslovima—tu dragocjenu pitku vodu sa zapadnim američkim državama koje ove godine prže nezapamćene suše u saradnji sa šumskim požarima.

Ali kad su u pitanju infrastrukturalno i politički krhke države, elementarne nepogode će neizbježno prije ili kasnije dovesti do pucanja po šavovima. U današnjoj Bosni i Hercegovini ti šavovi nisu nužno oni između entitetskih ili kantonalnih zakrpa, nego su u samoj srži društvene zajednice, kako god da je oblikovana. Od rata na ovamo osiromašeno stanovništvo je propagadno-marketinškim zahvatima obrađeno da vjeruje da im imućne političke elite brane od drevnih neprijatelja njihove nejasno definisane i druge interese — klasni šavovi su na svakim izborima uredno zašivani etničkim koncima. Ali, baš kao što se voda nije zaustavljala na entitetskim ili kantonanalnim granicama, doći će vrijeme — ako ne prije, a onda na izborima — kada će građanstvo morati od svojih izabranika zahtijevati i dobiti nešto drugo osim uobičajenih etno-laži i obećanja, koji već odavno nisu dovoljni za normalan život. Vlast koja građanstvu nije u stanju obezbijediti hljeb, vodu, lijekove i  krov nad glavom–što nije minimum za normalan život, nego za bilo kakav život — ne može imati nikakav legitimitet.

Naši ljudi su u kijametu obično dobri i velikodušni. Skupiće se odjeća i lijekovi, dijaspora će sakupiti para, stranci će dostaviti donacije. To će nešto pomoći, ali vjerovatno neće biti dovoljno. Naš će se svijet, međutim, snalaziti u novim, gorim uslovima, a možda će se i snaći. Sad se, međutim, treba početi pripremati za sljedeću katastrofu, koja će možda biti i teža. Da bi Bosna i Hercegovina kao država opstala, prvo treba da opstane njeno stanovništvo.