Kliker.info

Deveti maj, Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe, u Sarajevu je, moglo bi se reći, trijumfalno obilježen: otvorena je Vijećnica. Glavnom gradu Bosne i Hercegovine vraćen je zapravo jedan od njegovih najupečatljivijih simbola, zgrada koja ravno stotinu godina čini nezamjenjiv dio njegova imidža. Nije nevažno prisjetiti se da su je gradila čak trojica arhitekata, no čini mi se da je još važnije podsjetiti da je danas tako omražen sistem kod aktualnih vlasti (zanimljivo, čak i SDP izbjegava pomenuti kvalitete bivše Jugoslavije) imao dovoljno sluha da tu istu Vijećnicu 1949, samo godinu dakle nakon čuvenog ne bivšem Sovjetskom savezu i u vrijeme koje historija bilježi kao ključno u profiliranju zemlje koja će nešto kasnije postati okosnica Pokreta nesvrstanih, prekomanduje u Nacionalnu biblioteku BiH. Umjesto vlasti, u Vijećnicu su uselile knjige.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Knjige su i nastradale: te ratne augustovske noći 1992. u plamenu je nestalo oko dva miliona knjiga i čak 300 rukopisa neprocjenjive vrijednosti. Bilo je to vrijeme kada smo se (još) dijelili na raju i papke, pri čemu su raja ostala u gradu, a papci se popeli na brda da grad uništavaju. Nešto kasnije će uslijediti podjela na agresore i žrtve i zaista ne mogu da objasnim zašto, ali još od rata me muči ta koincidencija – otkako smo postali žrtve, izgubili smo raju i nikako da se saberemo. Ponekad mi se čini da je ključni problem u definiciji žrtve: žrtve su obično gubitnici i za pobjedu im je neophodno izvojevati vlastitu bitku, onu pred ogledalom. No, vratimo se Vijećnici: iako su i prije, a i poslije nje, granate s brda nosile živote (11.541 Sarajlija je ubijen tokom rata), Europa i dobar dio svijeta imali su konsenzus nakon paljenja Vijećnice i listom je osuđen taj varvarski, fašistički čin. Još je samo rušenje Starog mosta izazvalo ovu vrst nepodijeljene osude. Primjećujete, naravno, ironiju: tek kada se dogodila Srebrenica, kada je 8.000 ljudi stradalo u samo nekoliko dana, uslijedila je identična reakcija na smrt ljudi, poput one kakvu smo imali na paljenje knjiga i rušenje mosta. Poslije Srebrenice, valja reći, stvoren je konsenzus da rat u Bosni i Hercegovini treba stati. Istina, i tada su inicijativu preuzele Sjedinjene Američke Države, no svjesno ističem nepodijeljenu reakciju Europe.

A  evo i zašto: Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom svečano je obilježen na najstarijem kontinentu. Nije nedostajalo ni fešte ni prigodnih govora. Kao i uvijek, spektakularno je bilo i u Rusiji: no, parada pobjede na Crvenom trgu ove je godine bila najveća od raspada Sovjetskog saveza. Po nekim ocjenama, Moskva je demonstrirala kako stvarni tako i simbolični povratak na mjesto svjetske velesile. Ruski predsjednik Vladimir Putin, kažu moje upućunije kolege, na ovaj je način obilježio ostvarenje svoga trofaznog plana – unutarnjeg oporavka, dominacije nad zemljama nastalim raspadom SSSR-a (s izuzećem Baltika), i povratka na vanjskopolitičku scenu, kao važnog faktora, sposobnog da odigra za Assada u Siriji i aneksira Krim. Analitičari se slažu kako su zapadne sankcije Rusiji mač s dvije oštrice, od kojih jedna bolno zadire u privredu Njemačke, pokretačke osovine EU i zemlje čiji bi razvoj mogao biti barem zaustavljen ukoliko se s Putinom ne nađe zajednički jezik. Štampa u Njemačkoj obznanila je čak i ustupke koje je EU spremna dati Rusiji “ukoliko se Moskva založi za smirivanje situacije”?! Među ustupcima je koliko jučer omrznuti Južni tok o čijem bi se produženju dalo razgovarati (sve do Beča), a tu su naravno i krediti i angažman međunarodnih finansijskih institucija u Ukrajini, od kojih bi (zašto ovo zvuči tako poznato?) mogao biti i vraćen ukrajinski dug za gas Rusiji.

Putin, koji je dan prije parade na Crvenom trgu pohodio Krim i tako izazvao “negodovanje EU i SAD-a”, potvrdio je odlazak u Normandiju, na proslavu “Dana D”, 6. juna. Domaćin proslave francuski predsjednik Francois Hollande još je ranije rekao da je ruski visoki gost dobrodošao, a dobrodošlica dobija na cijeni ako se zna da se na ceremoniji očekuju i britanska kraljica Elizabeta, i njemačka kancelarka Angela Merkel, ali i predsjednik SAD-a Barack Obama. Niko ne piše ko će iz Ukrajine (ako će uopće!) biti pozvan, europska politička scena fokusirana je na legitimno održavanje ukrajinskih izbora krajem mjeseca, a Europa (ne)podijeljeno, iako uporno, deklamira svoje osude na rusko pripajanje Krima.

Slično i (ne)podijeljeno Europa se već godinama ponaša i prema Bosni i Hercegovini. Samo zbog toga želim da vjerujem da je trijumf obnovljene Vijećnice, čak i uprkos manjku upotrebnih dozvola, ona razina simbola koja nakon 23 miliona uloženih maraka u vraćanje starog sjaja zgradi Narodne univerzitetske biblioteke, znači nešto više od floskula koje nam redovito serviraju Catherine Ashton i njezini emisari. Znate onu o političkim liderima BiH koji se trebaju dogovoriti. Ja bih nekako bila spremna povjerovati da su i politički lideri EU skontali da se trebaju dogovoriti, i međusobno i s Putinom. Europa naprosto mora sačuvati sebe, duboko svjesna da ne može zavisiti od jednog ventila. A i Putinu je jasno da će Rusija dobro osjetiti sankcije. Sirijske žrtve i izbjeglice su već kolateralna šteta, nešto slutim da je i Ukrajina (i nisam sigurna da će stati samo na Krimu), no nemam razloga da ne vjerujem ruskom ambasadoru Aleksandru Bocanu Harčenku kada kaže da je Dayton za njegovu zemlju validan i važan dokument. Barem je on dovoljno iskusan diplomata da je svjestan da se svijet mijenja, da ne kažem još traži sebe, a povratka na hladni rat neće biti.

Baš zato, šta god o ruskoj podršci govorio Milorad Dodik, i ma kako i koliko njegova federalna inačica Zlatko Lagumdžija spremno izjavljivao da ukoliko SDP-a ne bude u pregovorima o budućnosti BiH, to može dovesti u pitanje BiH, više je no jasno da je ruskom predsjedniku, kao što je uostalom i svakom od EU lidera, interes njegove zemlje daleko iznad ličnih, da ne kažem prozaičnih (što bi rekao ambasador Harčenko: zar iko u Bruxellesu vjeruje da je šetnja tamošnjom ulicom važnija od interesa Rusije). Što se za brojne europske poklisare teško može ustvrditi, baš kao što je posve evidentno da je svakom od ovdašnjih političara vlastiti interes daleko iznad interesa i zemlje i naroda. Da je drugačije, našao bi se neko ko će imati petlje da pređe most kod Vijećnice i stane pred demonstrante. Da je drugačije, i onaj Vučko što se vrtio na fasadi Vijećnice bio bi lekcija za nauk. A bitka za BiH se ne bi vodila raspravom i prijetnjama njezinoj budućnosti, već otvaranjem radnih mjesta i planovima za korištenje resursa za dobrobit svih, a ne samo nekih. Tako bismo, uostalom, pokazali da smo i na djelu spremni pobijediti fašizme.