Kliker.info

Samo onaj koji više nema kose — evo, recimo, ja, može razumjeti specifičnu ulogu i značaj brice u životu jednog čovjeka. Legitimni brico, naravno, mora da ispunjava uslove neophodne za dugoročnu odanost: spremnost na prijatne razgovore, poznavanja komšiluka, sporta i tvog imena, poštovanje tvojih želja vezanih za frizuru, generalno odsustvo kurčenja, plus nezahrđale makaze, pometen pod i fudbalski suveniri okačeni po zidovima. Ukoliko je odgovarajući odnos uspostavljen, jedina potrebna instrukcija pri sjedanju u stolicu je: ”K'o i uvijek.”

Brico, za razliku od frizera, ne treba da bude kreativan nego da podšiša — njegov zadatak je da kosu održava kako bi mu mogla biti izgovor za uspostavljanje suverenog domena u kojem se komšiluk nalazi, razmjenjuje informacije (tj. trača) i upušta u žučne rasprave zasnovane na prozivoljnim stavovima koji se svakodnevno mijenjaju.

Piše: Aleksandar Hemon (za Radiosarajevo)

Moj predratni brico je bio na Dolac Malti, ali je, što se tiče tračeva i glasina, pokrivao teritoriju na potezu od Socijalnog pa do Čengić Vile. Mislim da mi se često nije mogao sjetiti imena, ali bi mi povremeno prepoznao facu. Imao je, međutim, impresivnu kolekciju zastavica fudbalskih klubova iz (tada ne još) bivše Jugoslavije, a i šire. Shvatio sam još tada da je pored kafane, granapa, mesara, redovnog fudbalskog termina itd., brico je jedno od sidrišta urbanog života.

Otud sam po svom dolasku u Chicago, prije nekih dvadesetak godina, brzo počeo tragati za bricom. Tad sam još imao kose (koju će mi rat dobrim dijelom posijediti, a tranzicija onda počupati), te sam imao više očekivanja i zahtjeva. Nakon izvjesnog lutanja, koji je uključivao i šišanje u afro-američkoj brijačnici gdje je brici bio šega skromni kvalitet moje kose, konačno sam uplovio u luku u kojem sam mogao baciti svoje sidro: Father and Son Barbershop, u komšiluku (Edgewater) u kojem sam živio, a bogami i sada živim.

Brijačnicu je ustanovio Joe (iliti Giussepe) koji je kao mladić sa Sicilije došao u Chicago prije skoro pedeset godina. Svoju prvu radnju je otvorio u Edgewater-u nekoliko godina kasnije. Bila je skučena, imala je tek par stolica, na zidovima je bila karta Italije, a i slika Corleonea, sicilijanskog gradića iz kojeg je stigao Joe (a i Don Corleone u Kumu 1 i 2). Sa Joe-om su tu radili i njegova dva sina, Pete i Anthony, obojica rođeni u Chicagu, tada u svojim dvadesetim.

Polovinom devedesetih, tu sam se počeo šišati, što sam nastavio i kad su se preselili samo pola bloka niže, kada je kolekciji na zidu, kojeg je sada bilo više, dodato i par dresova lokalnih sportskih klubova (Bears, Cubs), a i slika šampionske italijanske reprezentacije iz ‘82. U ćošku gdje se čekalo na red instaliran je bio i stol sa gomilom novina i časopisa, među kojima su najpopularniji bili Playboy i Penthouse, iz kojih su u lica nepodšišanih mušterija zijevale retuširane vagine. U većem prostoru dodata je još jedna stolica pa im se pridružio i rodjak Nino, poznavalac svega i svačega, vazda spreman da podijeli svoje mišljenje bilo o sportu, bilo o glavnim likovima u lokalnim glasinama, bilo o bilo čemu što bi mu podletilo. Jednom sam, dok su mi makaze škljocale oko glave, sa velikim zanimanjem slušao diskusiju dječijim crtanim filmovima: Finding Nemo (Tražeći Nema) je jednoglasno izabran za favorita, da bi se onda diskusija glatko prebacila u domen baseball-a. Dječiji filmovi su ušli u diskutantski repetoar zato što su se Pete i Anthony, budući dobri katolici, mladi poženili, nakon čega su im djeca počela rasti na slikama zataknutim u ogledalima. Pete, tako, ima četiri kćerke, od kojih je najstarijoj danas 14 godina, a ja se sjećam kad se rodila.

Jedna od ljepota stabilne veze sa bricom je svjedočenje prolasku vremena u situaciji u kojoj je sve uvijek isto, a sve se stalno mijenja. Na novoj lokaciji, nedaleko od Thorndale-a, tako ima još više prostora, ali je i dalje ispunjen na isti način: časopisi na stolu, samo što su se Playboy i Penthouse prebacili na daleku policu, izvan domašaja djece, a i žena koje svrate da se (bez komplikovanog frizeraja) ošišaju. Pošto se brijačnica nalazi u dijelu grada u kojem je prisutna značajna LGBT populacija, među mušterijama se primjetno povećao broj homoseksualaca, pri čemu ja nikad nisam uočio nikakvog otpora ili rezerve ili drugačijeg tretmana, niti sam čuo ikakvih homofobičnih komentara ili šala — radnja živi sa komšilukom, a i mušterija je mušterija. Joe se penzionisao nakon operacije ligamenata oštećenih pedesetogodišnjim vodoravnim držanjem ruke, ali mu đavo ne da mira pa onda pomaže svakog četvrtka. Na zidu je i dalje mapa Italije, plus uokviren italijanski dres iz 2006,  za koji su plaćene ozbiljne pare, sa potpisima svih igrača koji su osvojili to Svjetsko prvenstvo. Na zidovima su sad okačena i dva televizora, tako da se fudbal, a i drugi sportovi, mogu uživo tabiriti. Ja nekad svratim samo da tamo gledam utakmice Lige šampiona.

Otkako mi se kosa dobro pohabala, pa se sredinom glave prostrijela ćelava pista, ja se ne šišam nego brijem glavu — kad je dernek nek’ i hala gori. Pete je, otud postao manje više moj eksluzivni brico, mada su mi i Anthony i Joe znali u nevolji pomoći. Tako se Pete i ja viđamo dvaput mjesečno i vazda pričamo.

Ponekad, kao dva oca, razmjenjujemo ljepote i teškoće vezane za podizanje djevojčica. Tu i tamo, dok mi bez recke brije ćoškastu glavu, Pete mi ispriča priču, koja nikad nije zlobna, o nekom lokalnom liku. On voli kad mu ja, kao relativni znalac, pričam o fudbalu — danas sam mu, tako, pričao o utakmici između Brazila i Uruguaya na Svjetskom prvenstvu 1950: na Marakani 200,000 Brazilaca, pobjednik je svjetski prvak, Uruguay dobije 2:1, čitav Brazil, na čelu sa Marakanom, plače. Jednom mi je Pete, na osnovu ličnog iskustva preporučio Viagru, spreman da mi da par tableta da se sam uvjerim, što sam ja pristojno odbio. Kad je moja kćerkica bila bolesna, a onda umrla, Pete je ponudio da u svoju kuću primi moju stariju, kojoj su tada bile četiri godina, da se njegova žena i četiri kćerke o njoj brinu dok se mi ne saberemo. Nije tada trebalo, ali ako ikad, nedajbože, bude trebalo, na njega mogu računati.

Tako svako malo odem da mi se ostružu sijede kosa sa glave, sjednem u stolicu a da nikome ništa ne moram objašnjavati. Pete pita: ”The usual?”, a već zna odgovor.