Kliker.info

Ako ste u posljednjih četvrt vijeka bili u Albaniji, znate da Albanci, u većini, nemaju nostalgiju za komunističkim zemanom. Kako mi je rekao jedan albanski prijatelj, iz njihove perspektive je naš, jugoslovenski komunizam, uprkos Hoxhainoj državnoj propagandi, izgledao “kao raj”.A onda se raj pretvorio u pakao, pa Albanci najednom više nisu imali razloga da nam zavide.Ponekad pomislim kako su klanja devedesetih bila kazna za našu oholost. Biće da se sjećate sa kakvim prezirom smo gledali na Istočne Nijemce, Rumune, Čehe, Slovake, Poljake, o Albancima da ne govorim.

Piše : Andrej Nikolaidis (Aljazeera)

Kako smo se sprdali sa tim ljudima, jer su nas zasmijavale njihove kupaće gaće, nervirale paštete i pamidore koje su jeli na našim plažama. Smijali smo im se jer su bili siromašni i nisu mogli kupiti adidas patike i viski, stvari koje su za nas, komunističko plemstvo, kako smo sebe doživljavali, bile svakodnevne.

Period Titove vladavine bio je valjda jedini trenutak u istoriji kada smo mi bili ispred velike poljske, ili dijela njemačke nacije. A onda se sve vratilio na svoje: i mi i oni smo tamo gdje smo oduvijek bili. Oni gornji, mi donji. Više se ne sprdamo sa njima. Danas njihovi ambasadori vladaju našim državama: kore naše lidere, uče ih “evropskim vrijednostima”, treniraju ih ljudska prava i slobodu govora, i sve nas skupa dresiraju, jer da bismo ušli u EU, moramo savršeno odraditi  poligon i za svoju izvedbu dobiti najveće ocjene. Oni koji reže i odbijaju da mašu repom biće diskvalifikovani.Nego, da se vratim na Albaniju. Slabo tamo prolaze priče o “starim dobrim komunističkim vremenima”. Pričaš tu priču Albancima, a oni te gledaju kao da si sišao s uma. Sličnu sam stvar doživio i u Lajpcigu, gdje je sjećanje na Stazi još živo, i gdje su posjetioci kraj moje književne večeri dočekali sa uvjerenjem da su žrtve skrivene kamere – da ih je kvarna TV ekipa pozvala na nastup navodnog pisca, a zapravo plaćenog glumca, koji ih je provocirao bajkama o komunizmu, čekajući trenutak kada će se reditelj sa osmijehom od uha do uha pojaviti, zagrliti ih i potvrditi ono što su slutili.

Različiti stavovi

Dakako, ni u ex-jugoslovenskim društvima ne postoji konsenzus o tome kako vrednovati komunistički period. Postoji crvena i crna Hrvatska, kao što postoji i crvena i crna Srbija ili Crna Gora. Nema, zapravo, tog istorijskog perioda o kojem bi se mi mogli složiti. Za jedne je doba turske vladavine najmračniji period naše istorije, pa sa nervozom gledaju povratak Turske na Balkan. Drugi se, pak, tom povratku raduju.U Podgorici će, na primjer, biti otvoren Turski kulturni centar. Bošnjačka stranka i Islamska zajednica u Crnoj Gori izrazili su zadovoljstvo zbog toga. Reis Fejzić je čak najavio da će turski premijer Erdogan doći na otvaranje Islamskog centra u Baru. Ali funkcioner opozicionog Demokratskog fronta Goran Danilović kritikuje crnogorsku vlast zbog lokacije koju je odabrala za izgradnju Turskog kulturnog centra. “Strašno je ne znati ništa o prošlosti, a graditi budućnost. Turski, ruski, američki ili ini centar treba graditi gdje god, ali ne na temeljima hrišćanskih bogomolja. To rade varvari, vandali… to smo jedni drugima radili do juče”, veli Danilović, jedan od onih koji nema simpatija za komunizam.

A ja, recimo, mislim da nema ničeg varvarskog u izboru lokacije za Turski kulturni centar. Takođe mislim da je varvarski ne osuditi rušenje svih onih džamija u Bosni, kao što je varvarski i odbiti da se u Skupštini Crne Gore glasa za rezoluciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici – a to je baš ono što su Danilović i njegova partija učinili.Turski kulturni centar je još dobro prošao, jer ipak je ovo demokratski, reformisani Danilović. Godine 1999. njegovi saborci su kamenovali Američki kulturni centar i na platou ispred Centra brisali stražnjice američkim zastavama, da bi ih potom spaljivali. Što nas dovodi do još jednog istorijskog događaja na koji različito gledamo: Godine 1999. i NATO bombardovanja SRJ. Ja, eto, mislim da je bombardovanje Sarajeva, osim što je nesumnjivi zločin, bilo i varvarski čin, dok većina mojih sugrađana misli da je varvarska bila NATO intervencija, i između te intervencije i četvorogodišnjeg mrcvarenja Sarajeva i Bosne ne vide nikakvu korelaciju. Što je tek jedna od stvari zbog kojih ne dajem ni pet para za mišljenje većine svojih sugrađana.

A onda, pitanje Sarajevskog atentata.Prijatelju sam u pismu pokušao objasniti zašto mislim da plemeniti ljevičari nikada neće uspjeti oteti Principa od srpskih nacionalista.“Sad crnogorski intelektualci pokušavaju Njegoša osloboditi od “nacionalističke zloupotrebe” i predstaviti ga kao pjesnika “borbe za slobodu”, ali ne ide: Oni koji su klali u Srebrenici citirali su Njegoša, i nema više te kulturalne teorije koja će taj fakat poništiti. Isto je sa Principom – pošteni ljevičari mogu intervenisati samo na marginama tumačenja Principa, glavni tekst je već ispisan i samoreprodukuje se, to je ova gadost koju vergla Kusturica”.Osim toga, “Prva Jugoslavija, rođena iz Principovih pucnjeva nije značila nikakvo oslobođenje za naše narode. Umjesto Habsburga dobili smo Karađorđeviće, umjesto Austrije na mjesto kolonizatora došla je Srbija. To što je propala ta Jugoslavija sretna je okolnost, to što je propala Titova Jugoslavija istinska je tragedija“.Sa toliko poštovalaca Principovog lika i djela među nama, pravo je čudo što se razni evropski emisari, koji praktično upravljaju našim zemljama, slobodno kreću ulicama ovdašnjih gradova, što ih Principovi fanovi na svakom koraku ne zasipaju mecima i bombama.

Zanemarivanje budućnosti

Saberi-oduzmi: parafrazirajući Karla Krausa, moglo bi se reći kako kako nas u bivšoj Jugoslaviji sve spaja, osim zajedničke prošlosti.
No to – da tako mnogo energije trošimo na rasprave o prošlosti, a tako malo hajemo za budućnost – nipošto nije naša, balkanska i jugoslovenska specifičnost.U drugoj povjesno-filozofskoj tezi Walter Benjamin citira Lotzea: “Među najčudnije osobine ljudske ćudi ubraja se, uz toliko sebičnosti u pojedinostima, opšta odsutnost zavisti prema budućnosti”.

Malo je stvari koje čovjeka zanimaju manje od budućnosti. U nju se, zapravo, ulaže tako malo nade. U pokušaju da preživi sadašnjost, čovjek će mnogo rađe iznova tumačiti i ispisivati prošlost, nego promišljati budućnost. Sve naše nade neprekidno ulažemo u prošlost. Ona je, prošlost, polje društvene borbe.Baš zato mislim kako je u toj borbi, hajdegerovski rečeno, odsudno odbraniti unutrašnju veličinu komunističkog projekta.