Kliker.info

Još ćemo malo o našim plenumima. Ovoga puta preko, pretpostavljam, tek prvog nastavka (jer, riječ je o građi za autorovu “Kritiku bosanskog uma”) teksta uvaženog kolege Tarika Haverića “Bosanski muslimani i (post)modernost”, objavljenog u Pogledima subotnjeg Oslobođenja (12. april/travanj 2014.).

Piše : Dževad Hodžić (Oslobođenje)

Haverić se u rečenom tekstu, u širokim zahvatima, bavi povijesnim i političkim svijetom islama, zapadnom humanističkom, prosvjetiteljskom i liberalnom političkom modernošću i modernom/suvremenom duhovnom, intelektualnom i političkom sviješću i pozicijom bosanskih muslimana. Kritikujući bosanske muslimane zbog principijelnosti koja “prestaje tamo gdje počinje islam”, Haverić u značajnom dijelu svog opsežnog teksta kao ilustraciju za takvu neprincipijelnost uzima moja dva teksta, odnosno moje dvije kolumne objavljene u Oslobođenju. U jednoj sam, baveći se pitanjem bosanske tradicije islama, ustvrdio da nju ne može činiti samo ono što je ona bila dok smo nosili Titovu štafetu, a u drugoj sam, baveći se plenumima, ustvrdio da oni, kada se pažljivo uzme u obzir mentalno-politički gard u kojem nastupaju, u parlamentarni sistem političkog odlučivanja nastoje “uvesti princip revolucionarnog legitimiranja političke volje”.

Prvo želim kazati kako cijenim kolegu Haverića, njegov tekst i njegovo reagiranje na moje tekstove i stavove. Tim prije i tim više što Haverić čita i ozbiljno uzima moje tekstove i stavove, za razliku od mnogih drugih koji to ne čine, a od kojih bi se očekivalo, i od kojih bih ja mogao očekivati da prijateljski, kolegijalno, ali i kritički čitaju moje kolumne. To, međutim, ne znači da se s većinom Haverićevih stavova slažem. Naprotiv. Uz to, čini mi se veoma znakovitom i konstelacija koja mi, na neki način, imponira, a koju ovdje tek uzgred naznačavam. Ima jedno vrijeme kako se u napadima na moje stavove i tekstove poklapaju, podudaraju, štaviše, udružuju predstavnici i protagonisti, na jednoj strani, krajnje desnih, konzervativnih, nacionalističkih i, na drugoj strani, krajnje lijevih, liberalnih i sekularističkih ideoloških matrica.

Ovdje nemam prostora da se bavim svim stavovima iz teksta Haverića. Uostalom, za ono na što ovdje želim ukazati nije ni neophodno da kolegu Haverića sada “rastavljam na proste dijelove”. Ovdje ostavljam po strani i, možda, za neku drugu priliku Haverićev epistemološki, metodički i hermeneutički neodrživ pozitivistički zahtjev koji on postavlja pred religiozne ljude, a koji traži da oni svoja religijska uvjerenja, religijske istine, iskustva i spoznaje treba da zasnivaju na empirijskim osnovama. Ne želim se baviti ni njegovim (neuzubillah) usporedbama nošenja Titove štafete i obilježavanja mewluda, dana Muhammedovog, neka je mir i spas Božiji s njim, za koje ničim nije “izazvan” u mojim tekstovima. Takve usporedbe su čak i u povijesnim i kulturno-civilizacijskim koordinatama, neumjesne i nepristojne. Ovdje se neću baviti ni Haverićevim stavom da se u tradicionalnom svijetu islama ne mogu dogoditi nikakvi pozitivni procesi, kao ni njegovim sasvim uprošćenim i površnim analogijama između intelektualne i društvene povijesti islama i kršćanstva, institucije Crkve i Al-Azhara i drugih povijesnih formi i sadržaja muslimansko-evropskih prožimanja, sukobljavanja i previranja.

Opredjeljujem se, dakle, za sažimanje. Moj kolega Tarik Haverić je zapravo sekularni vehabija. Znam to iz povremenih razgovora koje imam priliku voditi s kolegom Haverićem. To potvrđuje i njegov tekst o kojem ovdje govorim, a koji vrvi liberalnim ideologemima i dogmama. Zašto kažem da je Haverić sekularni vehabija? On zagovara radikalni raskid s Tradicijom. Raskid s Tradicijom uvjet je za Napredak. U svoj povijesti do liberalne teorije, do modernog doba, do sekularizma, čovječanstvo je samo pogonsko gorivo za konačno ostvarenje istine, smisla, pravde. Za Haverića sekularnost nije put, nego cilj koji opravdava sva sredstva za njegovo ostvarenje. Kao što neki (ne svi!) islamistički (vehabijski) krugovi u muslimanskom svijetu, da tako kažem, jednokratno prihvataju demokratske izbore kako bi došli na vlast, a potom bi, vjerovatno, ili značajno ograničili ili potpuno suspendirali tu, po njima “neislamsku”, političku instituciju, tako bi i kolega Haverić jednokratno odobrio svako nedemokratsko, vojno, diktatorsko, brutalno svrgavanje demokratski izabranih “islamista” s vlasti, kako bi se ostvarili preduvjeti za pravi, sekularni, demokratski politički život i sistem. Otuda je Haveriću mnogo veći problem zabrana Twitera u Turskoj nego vojni udar u Egiptu i nedavna politička osuda na smrt pet stotina pripadnika Muslimanske braće. Opravdano je sve što će doprinijeti stvaranju pretpostavki za uspostavljanje države i društva u kojima će religija biti isključena iz političkog i društvenog života. A o toj isključenosti ne može se glasati na izborima. To je dogma!

Koliko je Haverić opterećen svojim dogmama najbolje pokazuje njegovo ostrašćeno odstupanje od empirijskih činjenica u pogledu “privrednog čuda” Erdoganove politike. Haverić nas podsjeća da je to “tursko ‘privredno čudo’ rezultat monstruoznog (opa la – primjedba autora) unutrašnjeg i vanjskog zaduženja”. Tako stoji s empirijskim činjenicama sekularni vehabija i liberalni fundamentalist. Dakle, potpuno odriješeno od činjenica koje, prema CIA The World Fact Booku, stoje ovako: u 2011/12. Turska je imala vanjski dug u iznosu od 359,5 milijardi dolara, a javni dug 36,6% od svog bruto nacionalnog dohotka. Radi usporedbe, evo podataka prema istom izvoru, naprimjer, za Francusku: vanjski dug 5,633 milijarde, a vanjski dug 93,8% od svog bruto nacionalnog dohotka.

Ali, ima li sve ovo veze s plenumima i našim istaknutim plenumašima? To, s velikim povjerenjem u njihovu sposobnost poređenja, prosuđivanja i zaključivanja, ostavljam čitaocima da sami prosude.