Kliker.info

Ako, nekim čudom, Predrag Peđa Kojović postane premijer Vlade Sarajevskog kantona, opća će tuga zahvatiti kako neke od njegovih političkih protivnika, tako i dio javnosti. Samo što će razlozi biti drukčiji…

Piše: Emir Imamović  (Za Radiosarajevo)

To što ni Stranka demokratske akcije, ni Socijademokratska partija ne podržavaju njegovu kandidaturu za mandatara, razumljivo je tačno onoliko koliko je, u suštini, neodgovorno. Najefikasniji način da se ne pogriješi je da se ništa ne pokušava uraditi, a kako smo već ušli u predizborno vrijeme, u doba u kojem se svaka, pa i najmanja greška skupo plaća, ovo što je ostalo od kantonalne izvršne vlasti će biti najkorisnije ako ide na posao i… I eto. (Naravno, govorimo o koristi za stranke, ne za građane: da postoje, vlast ih se sjeti samo kada joj zapale kancelarije.) S druge strane, od svakog, najmanjeg pomaka ka kakvom-takvom redu, ako ga je za ovo malo vremena uopće moguće napraviti, Kojović i Naša stranka bi se lako mogli okoristiti na prvim narednim izborima.

Pri tome, Predrag Kojović i NS uopće nisu, a prema mjerilima naše politike, pouzdani partneri. Njih principijelnost ne drži do prvog interesa, niti ih se do sada moglo kupiti – ni za malo ni za mnogo. Ko ne vjeruje, neka se sjeti kako je Naša stranka glatko odbila mogućnost da u vrijeme ljubavi SDP-a i SBB-a ima ministra kulture u Sarajevskom kantonu i tako naplati mir i lojalnost svojih malobrojnih, ali aktivnih poslanika u Skupštini; odnosno neka pita one što su tim rijetkim zastupnicima Naše stranke nudili ozbiljan novac za ruku u zraku, podignutu, naravno, u pravom trenutku.

I SDA i SDP naučili su dvije važne lekcije u proteklih nekoliko godina. Jedna je da se i u najgoroj vlasti može barem pokušati vladati dobro i tom razlikom u pokušaju povećati vlastiti rejting, što svjedoči slučaj Damira Marjanovića; a druga da nije važno šta se radi već kako se to predstavlja i, posljedično, održava na popularnost. Kome nije jasno na šta se misli, eno mu Fahre Radončića kao primjera upotrebe vlasti za samopromociju.

Plan brzih intervencija

Da NS ima kojeg poslanika više i da nikome tu nije pala na pamet „koncentraciona vlada“ u kojoj bi bili predstavnici najvećih stranaka, potpora Kojoviću bi, gledano iz ugla SDA i SDP-a, bila poželjna: glumljenjem spremnosti da podrže kvalitetna kadrovska rješenja, bez obzira na to odakle ti kadrovi dolaze, njega bi učinili metom nezadovoljnika, a sebe konačno makli sa streljane. Još da Peđa nema, kao što ima, plan brzih intervencija, obje bi velike partije sa zadovoljstvom stale iza mandatara kratkog daha, osuđenog na dugi oporavak zbog političkog egzibicionizma.

Nije, međutim, Kojović problematičan zbog toga što hoće da bude premijer, već što bi i mogao biti dobar premijer, svakako bolji od duduka na koje smo navikli. Ukoliko bi bilo šta promijenio nabolje, da ponovimo, profitirali bi i on i Naša stranka, dok bi ti, makar i sitni pomaci prema izlazu iz mulja, predstavljali još jednu potvrdu nesposobnosti onih što su od Kantona Sarajevo napravili sve što je danas. A sve to pred izbore koji nas očekuju najesen…

Bilo je, očito, naivno očekivati da dvije stranke u nimalo zavidnoj poziciji stanu iza kandidature Peđe Kojovića i investiraju u njegovu bolju budućnost. I ma kako nekome izgledalo, ništa u cijeloj toj priči o podršci članu Predsjedništva Naše stranke nije neuobičajeno: političkim protivnicima potpora se daje ili u pokušaju samoubistva ili kada od nje nema nikakve vidljive štete. Sjetimo se, nije na odmet, aprila 2006., godine u kojoj je tadašnji predsjednik RS-a, Dragan Čavić, mandat za formiranje nove, prijelazne i kratkotrajne vlade, povjerio vođi opozicije Miloradu Dodiku, a sve što je dobio bio je izborni poraz gori čak i od očekivanog. Umjesto da se kompromitira i, kako se, valjda, očekivalo, pokaže da neće donijeti nikakve promjene, Dodik je priliku iskoristio da pomete i SDS i Čavića.

No, ako je Kojovićev problem to što je još uvijek dovoljno naivan da očekuje skupštinsku podršku ljutih političkih protivnika, čiji je to što se izvan političke scene njegova kandidatura nije analizirala na osnovu onoga šta je radio ili onome što može učiniti, već isključivo na tome što mu piše u rubrici nacionalnost?

Naime, dok su u strankama pravili kalkulacije, zbrajali korist za sebe na štetu građana, dio tih istih građana je uzjahao tastature i iz blažene anonimnosti prokomentirao inicijativu Naše stranke. Za većinu onih što su imali i potrebu i vremena da kažu nešto o Peđi Kojoviću, on je bio i ostao problematičan iz jednog jedinog razloga, onoga o kojem pristojan svijet niti ne razmišlja. Predrag Peđa Kojović je, naime, Srbin i kao takav, makar bio i genije, a prema internetlijama, ne može biti premijer u kantonu s bošnjačkom većinom.

Olovka koja piše razumom, još nije izmišljena

Možemo se mi, naravno, sada praviti naivni pa govoriti kako anonimni komentatori nisu relevantni za donešenje suda o društvenoj klimi, pa dodati da je internet glupost učinio prisutnijom i da su, što jesu, sva ta mjesta na kojima nepoznati sipaju mržnju, nastavak zidova javnih toaleta drugim sredstvima. Ostaje tek da nekako objasnimo činjenicu da ono što piše po mreži, u jednom trenutku dobije svoju, nazovimo je, javnu manifestaciju, da se u pogodnom trenutku jednostavno pređe s govora mržnje, na ista takva djela. Ima o tome, ako treba, svašta za reći Peđa Kojović: osjetio je na Queer festivalu i na bubrezima kako izgleda kolektivni juriš iz virtuelnog u stvarni svijet.Na IP adresama skrivenih krojača rasnih zakona, „stanuje“ daleko veći problem od onoga u SDA i SDP-u. Vlast se, makar kod nas tek djelimično, može promijeniti na izborima. Način razmišljanja po kojem je Peđa četnik zato što je Kojović, jebi ga, ne može. Olovka koja piše razumom, još nije izmišljena.