Kliker.info

Od svog početka, od Mejtaša, pa uz Veliki park, sve do uvira u Ulicu kralja Tomislava, Ulica Mustafe Golubića bila je pokrivena crnim granitnim kockama, tako da bi se glasno čuo prolazak svakog automobila. Gumeni su kotači tandrkali po kaldrmi, strašan, prijeteći zvuk, pogotovo kada kasno noću prema Domu milicije projuri crni službeni mercedes ili volga.

Piše : Miljenko Jergović (Za Radiosarajevo)

Ali valjda se čovjek nakon godina stanovanja navikne, zaglušen stalnim ponavljanjem, više ne čuje taj zvuk, kao što ne čuje  kucanje sata u svojoj dnevnoj sobi. Tako Nikoli Karasu nisu ni smetali auti pod njegovim prozorima. Stanovao je u jednoj od onih starih austrijskih zgrada s desne strane, odmah na početku ulice. Njegov ulaz bio je prvi ili drugi, ne sjećam se više, ali kada bih vidio raspored zvonaca s imenima, ili ulaz u haustor, vrata i stubište, možda bih i danas prepoznao gdje je tačno stanovao Karas.

Bio je očev prijatelj, zajedno su upisali medicinu, ali Karas je zastao na prvoj godini. Oženio se, dobio sina Andreja, ali nije to bio razlog da prekine studij i ostane bolničar. Karas je, zapravo, bio medicinska sestra, šalili su se kad ih ne bi mogao čuti, i govorilo se da ima najlakšu ruku za davanje injekcija. To je bilo važno, naročito nama djeci, i ne sjećam se koliko me je puta otac bolesnog tješio da će Karasa poslati bude li mi trebala injekcija. I danas kad vidim medicinsku iglu, ja se njega sjetim.

Karas je živio kao samac. Stan mu je bio vrlo uredan, trosoban, naslijeđen od oca, predratnoga sarajevskog arhitekta. Nije imao “ženu” da mu redi po kući. Sve je obavljao sam, krečio, strugao parkete, bojio drvenariju, klofao, pa onda na ruke prao veš, po bašči vješao plahte, dok su mu se na džepiću čiste bijele košulje šarenile plastične štipalice, poput ordena nekoga sovjetskog generala, na proslavi Oktobarske revolucije. Govorilo se: vidi Karasa, pogledaj Nikole, sto domaćica ne bi stiglo ono što u jednu subotu on poradi! Ali kako je Karas bio samac, ako smo rekli da se ženio i da mu se rodio sin Andrej?

Goli otok

Bilo je ljeto 1949, kada su u ranu zoru dolazili po njega da ga vode na Goli otok. U tri godine koliko ga nije bilo, žena ga se odrekla preko novina kao narodnog izdajnika i rekla kako njegov sin više nije njegov. Preudala se, pa s mužem i djetetom otperjala u Zagreb. Kada se vratio s Otoka, Karas je zatekao prazan stan, bojkot nekadašnjih prijatelja i znanaca, samoću Sarajeva. Tada se nekako i sprijateljio s mojim ocem. Njemu je, ustaškom djetetu, bilo blisko ono što je Karas doživljavao, premda nije volio Rusiju kao što ju je volio on. Otac je bio sjajan student, član Partije, odan svim propisanim idealima, marljiv, čestit i poslušan, on, ipak, nije bio pravi komunist, nego utučeni i uplašeni sin narodnog neprijatelja. Karas je imao imaginaciju savršenog komunista, takvi su bili njegovi snovi, sve veliko, duboko i vječno u Karasovoj je mašti podsjećalo na Rusiju ili je, na ovakav ili onakav način, bilo Rusija. U isto vrijeme, bio je izbačen iz Partije da ga više nikada u Partiju ne vrate, označen kao neprijatelj i stigmatiziran, tako da su ga još sedamdesetih privodili kada bi Tito dolazio u posjetu Sarajevu. Oca su pitali zašto se druži s Karasom, a on se iskreno začudio. Mislite da se primarijus ne bi trebao družiti s bolničarem? Pustili su ga na miru, ništa mu nisu rekli.

U proljeće 1979. mijenjali su instalacije u Ulici Mustafe Golubića. Raskopali su je od početka do kraja. Iz kuće se izlazilo kao u Veneciji, na sve su strane bili drveni mostići, daske prebačene preko kopova, kanala i rovova, a ljudi su se mimoilazili kako su znali, navikavajući se svakim danom na nove tehnike hodanja, skakutanja i balansiranja nad blatnim provalijama. Dugo je to trajalo, a onda su, pri postavljanju telefonskim kablova, iskopali ljudsku lubanju. Okupio se narod iz komšiluka, navrli buljuci djece, došla je milicija i trakama ogradila “lice mjesta”, radnici su dalje kopali, pa su kopali i kriminalistički inspektori, umjesto kanala zijevnula je duboka, široka jama, ali nije pronađen ostatak skeleta. Samo gola ljudska lubanja s ostacima kose i s crnim olovnim plombama u kutnjacima.

Iste večeri, Nikola Karas je dobio visoku temperaturu. Došla je po njega hitna pomoć, usred su noći zvali oca, Karas ima 40 s pet, bunca, nije pri svijesti, puls 145, tlak 110 sa 75, ne zna se šta mu je, umrijet će prije nego što dođu laboratorijski nalazi… Sutra mu je već bilo bolje. Nestalo je temperature, nalaz krvi uredan, lumbalna punkcija uredna, sve uredno, i nitko ne zna što mu je bilo.

Bogati, je li se saznalo čija je ono glava? – pitao je oca kad je došao da ga obiđe.
Zna li se šta mi je?
Ne zna se, Nikola, i može biti da se neće ni saznati.

To je bio zadnji njihov običan razgovor. Ujutro, kad ga je pred svoj odlazak na kliniku ponovo obilazio, Karas mu je rekao da su mu noćas rakovi u morskom plićaku rezali prste na nogama. Hvatali su ih kliještima i otkidali, uredno medicinski, a on nije mogao izvaditi noge iz plićaka. Urlao je, molio da mu pomognu, ali nikoga nije bilo, doktor Pašović i dežurna sestra su, vjerojatno, spavali.

Gledao ga je u čudu. Mislio je da se Karas šali.

To je san, objasio je Karas. Ali nije zvučao kao da u to vjeruje. Ili više nije razdvajao san od zbilje.

A vidiš, sad su prsti opet tu! – rekao je, pomičući stopala ispod plahte, kao da ih pokušava razotkriti i provjeriti jesu li svih deset prstiju na broju.

To je lakši dio priče, onaj koji se prenosio i prepričavao. Drugo što će se događati sve do nove 1980. i kasnije, tokom 1981. i 1982, prije nego što Nikola Karas ne mine našim životima i ne pretvori se u nesigurnu uspomenu, koja se ovako može i nadopisivati, a nakon što je posljednjeg dana siječnja 2010. umro otac, i nadomaštavati i izmišljati, bit će tako užasno, bolno i uznemirujuće da se ne da izreći. A kada bi to i bilo moguće, ostalo bi pitanje zašto bi netko takve strahote uopće bilježio. Iako je to bio život moga oca, a dijelom i moj život, o konačnom rastanku od Nikole Karasa može se samo šutjeti. Ili reći da se u tih nekoliko mjeseci, noću i danju, otac borio za prijatelja, i da je prijatelja izgubio.

Dijagnoza

Psihijatrijske dijagnoze često su nepouzdane, ali često ničega više nema osim dijagnoza. Tako uz ime Nikole Karasa, sarajevskog bolničara, na kraju stoji: “deluzijski poremećaj, suspektno na paranoidna shizofrenija”. Bio je pedesetogodišnjak, godine su to kada se čovjek tako ne rasipa; paranoidna shizofrenija – piše u medicinskim leksikonima – nastupa u trećem ili četvrtom desetljeću života; bit će da se, ipak, radi o nečemu drugom, o nečemu što će proći, pa će se Karas sabrati i dozvati, a ne ovako… Ima dana kad mu je bolje, kada je, opet, onaj stari Karas, pa se šali na svoj račun, sve mi je to od samačkog života, govori pa se smije i onda mi šalje po Dobri pozdrave. Biva, pozdravi sina, sin te od ovoga čuva… A sutra opet, nigdje Karasa, sav je izvan sebe, govori nepovezano, kaže da ga pokušavaju otrovati. I još nešto: ona glava koju su iskopali, to je moja glava! Kako, jadan, tvoja, pa imaš ti svoju glavu? Jest, to je moja glava, skinuli su mi je kad su me vodili na Goli, skinuli je i stavili drugu koja nije moja…

Sve rjeđi su bili dani kad bi mu bilo dobro, a onda je zaboravio da mu je otac ikada bio prijatelj. Nije ga više htio vidjeti. To je bio kraj prijateljstva. Dobro ga pokušava ubiti, rekao je prije nego što su ga prvi put zatvorili na nekoliko mjeseci u bolnici na Sokocu, odakle bi se svaki put vraćao mršav, ošišan do glave. Godinama se to ponavljalo, a meni je bilo neugodno ići Ulicom Mustafe Golubića, da ga ne sretnem. Prepoznavao me je, pa bi preko ulice govorio: zdravo mali Jergoviću! Ja bih mu rekao: dobar dan, čika Nikola! Sljedeći put bi samo prazno zurio, nije znao tko sam, i moj bi se pozdrav prazno čuo, kao da nikome nije upućen i nema tu nikakvog čika Nikole. Kao da sam lud, i pozdravljam nevidljive ljude. Plašio sam se da netko ne pomisli da sam lud.

Nestalo ga je u vrijeme Olimpijade. Naprosto se više nije vratio sa Sokoca.

Mislio sam: bi li Karas sišao s uma da radnici nisu iskopali lubanju? Sve drugo moglo je ostati isto: i Goli otok, i Rusija, i žena i sin, koji nekome drugom, za kaznu, postaju žena i sin, i bojkot bivših prijatelja i znanaca, i sarajevska hladnoća prema narodnome neprijatelju, i muška medicinska sestra, i struganje parketa, i plahte koje vihore na aprilskome vjetru, samo da nije bilo te tko zna čije lubanje. Relativno svježe, očuvane, s kosom i s crnim olovnim plombama u kutnjacima donje vilice, koja se odvojila i pala u blato. Ona je, lubanja, bila Karasova deluzija.

Ne znam što je s njime zatim bilo, kada je umro i je li, nekim čudom, možda i živ. Ne može biti da je živ, bilo bi mu osamdeset šest, a psihijatrijski bolesnici, pogotovo na Sokocu, toliko ne žive. Nikola Karas bio je Hrvat. Što su četnici 1992. u ludnici na Sokocu radili s Hrvatima i Muslimanima, s luđacima, deluzionistima i fantastičnim ljudskim prilikama, koje je njihova duševna bolest upojedinila i izopćila tako da više nikada ne pripadaju nijednoj grupi, nikakvoj zajednici, naciji ili vjeri? Jesu li 1992. četnici ubijali lunatike koji nose hrvatska i muslimanska imena i prezimena? Ako jesu, znači da su bili mnogo luđi od njih. Kao što su od luđaka mnogo luđi svi koji od cijelog čovjeka vide samo znak: njegovo ime i prezime. Kada sam prije nekoliko godina čitao drugi tom memoara Ediba Buljubašića, ubojice, robijaša i psihijatrijskog pacijenta – jednu od najautentičnijih i najpotresnijih bosanskih poratnih knjiga – pokušavao sam u njegovoj priči, među luđacima na Sokocu 1992, pronaći živoga Nikolu Karasa. Nadao sam se da će ga Buljubašić pomenuti. I tražio sam po zagrebačkim telefonskim imenicima Andreja Karasa. Njemu bi danas bilo preko šezdeset pet. Ali ni njega nema. Možda nosi prezime svoga drugog oca, onoga čija fantazija nije zajednici skrivila kaznu Golog otoka. Ili je Andrej Karas odavno mrtav, kao što su mrtvi već svi koji su nekada stanovali u Ulici Mustafe Golubića.

Imena ulica nikad se ne nastavljaju jedno na drugo. Promjena imena uvijek je nasilje nad sjećanjem. Grad u kojemu ulice mijenjaju imena uskoro se pretvara u neki drugi grad. Izuzetak je Ulica Mustafe Golubića, koja je nakon rata ponijela ime Tina Ujevića. Osim što ova dvojica ljudi imaju neke zajedničke karakteristike – Tin je volio sevdalinke, a Mustafa ih je divno pjevao, Tin je volio atentatore, a Mustafa je ubijao ljude, Tin je vjerovao u bolji svijete, a Mustafa u Komunističku partiju – sudbina Nikole Karasa nastavlja živjeti u promijenjenom imenu ulice.

Ljubav prema Rusiji

Tin Ujević je, naime, napisao najljepšu pjesmu našega jezika posvećenu Rusiji. Kao i sve pjesme o toj nevjerojatnoj zemlji, o toj kosmogoniji od zemlje, tako je i ovo ljubavna pjesma. Može se voljeti žena i da ta ljubav bude velika, može se i Bosna voljeti, i Srbija kao što je Srbiju volio Oskar Davičo, može se, jednako, voljeti svaka od dvjestotinjak zemalja članica Ujedinjenih naroda, ali nijedna ljubav prema ženi ili zemlji ne može biti tako velika i pretjerana kao ljubav prema Rusiji. Tko god je Rusiju volio, pretjerano ju je volio, i skupo je takvu ljubav plaćao. Ljubav prema Rusiji sudbinska je i tragična, uvijek završi s iskopanom lubanjom, s ludilom i s crnim olovnim plombama. Ali Ujevićeva pjesma Rusiji Rusija pretjerivanje je u nečemu što je samo po sebi pretjerano. Pretjerivanje, uz takav pjesnički dar, kakav je bez usporedbe u ovome jeziku.

Na neznanom grobu Nikole Karasa, ili s unutrašnje strane njegove čeone kosti, urezano krasopisom piše:

“Majko, svom plemenu kakvu ja sam snio
u bujne večeri i predzorja vruća,
vladaj našim grčem, krvava Rusijo,
caruj dušom našom, Velika Buduća;

Prva je to od šesnaest Tinovih strofa, koje će jedne buduće ljetne noći, u vrijeme Sarajevo Film Festivala, od početka pa do kraja izgovoriti gromak muški glas, koračajući Ulicom Mustafe Golubića, od Mejtaša pa do Kralja Tomislava. I tad će se znati da je Ulica Mustafe Golubića duga koliko i ova Ujevićeva pjesma.