Kliker.info

Ima tako dana kad čovjek prestane vjerovati u sebe, u ono što radi, u ispravljanje krivih Drina ovoga svijeta i najradije bi u tri materine poslao i društvenu zajednicu, i državu i grad, i one kretene što po Facebooku i forumima ispisuju zlobne komentare, furajući se da su duhoviti. Ima takvih dana, i svakakvih ljudi, ali oni budu i prođu.

Piše : Ahmed Burić (Radiosarajevo)

Zbirka nikada do kraja rasvijetljenih detalja koja se zove život ima nekoliko mana, a jedna od njih je da čovjek ostari, a da se tome, zapravo, i ne nada. I onda se krene pitati – šta je zapravo, taj, život i je li ga, bez obzira na sve, uludo slupao, kao kockar za stolom od zelene čoje.

Odgovor na to pitanje je barem u ovom slučaju pozitivan, ali nema mnogo brige oko toga. Kad se čovjek, recimo, sjeti da o njegovom životu i zdravstvenom fondu odlučuju tipovi kakav je, recimo, kantonalni poslanik BPS-a Esed Radeljaš, shvati da je sasvim iluzorno sekirati se za vlastiti život. On je suštinski s….n i samo je tehničko pitanje kako će se to pokazati.  Život je, dakle, prolazno-prelazna stvar, a eto unekoliko je teži što su primjerci ljudskoga roda na vlasti i oko nje – gori. U našem slučaju najgori.Ali, ima stvari i priča koje svojom ljepotom nadilaze ovozemaljski gadluk. Jedna takva je ovih dana došla s granice, i bilo bi mi žao ne podijeliti je s vama.

Ljubavna sa Save

Dakle, u Slavonskom Brodu, malo iza Save živi roda Malena. Da, dobro ste čuli, roda. To je ona ptica iz priča koja donosi djecu, ima crveni kljun i duge noge, a živi po močvarnim terenima, livadama s viškom vode i vlažnim šumama. Sudbina Malene je drukčija od sudbine drugih roda jer je 1993. ranjena. Neki su je lovci pogodili tamo u Slavoniji, i ostala je invalid. Roda s posebnim potrebama, kako se to danas lijepo kaže. Rodu domovinskog rata našao je umirovljeni domar osnovne škole Stipe Vokić, i liječio je, odgajao i hranio kao da mu je najrođenija. Malena se oporavila, ali eto, nikada više nije uspjela poletjeti. Stipe se pati, kritizira novinare i ostale znatiželjnike što dolaze vidjeti taj fenomen. Ništa ne pomažu, niti pitaju ima li dobri domar Stipe novce za drva, stare gume za krpljenje, benzina da ode do rijeke ili ribnjaka i nabavi sitnu ribu za Malenu, i njezinog ljubavnika Klepetana.

Klepetan? E taj vam je već posebna priča: svake godine, u martu negdje s obala Južne Afrike, stiže Malenin dečko, kojeg su nazvali Klepetan i koji zadnjih jedanaest godina, svake godine preko Botswane, Čada, Centralnoafričke republike, Libije, Sredozemlja, preko Bosne stigne u Brodsku Varoš, provesti sa svojom dragom nekoliko mjeseci i izleći još kojeg mladunca. Iz Stipinog, odnosno Maleninog gnijezda u svijet je otišlo pedesetak roda, i priča o ptičijoj ljubavi potpomognutoj ljudskom obišla je svijet. Priča se stalno i često, dotle da neke drage i pametne kolege nervira “zašto se svake godine mora objavit’ da se đilkoš vratio, i da će u narednih nekoliko mjeseci izleći još potomstva i nejači?”. Zar i to nije stereotip o Penelopi koja vjerno čeka svoga Odiseja Labudana koji se ostatak mjeseci zajebava po svijetu (s drugim rodama?), pa se u doba parenja vrne u svoje selo, i obavi s Malenom ono što ima?

Kad bih bio roda

Možda, ali je definitivno da je interes za ovu priču pojačan zbog činjenice da se mali, teški, ljudski život bez ljubavi, lakše podnosi ako se, barem, rode vole. No, ono što je mene privuklo nije dirljiva sapunica o Njoj Povrijeđenoj i Njemu Mangupu, nego ono što se događa kad Klepetana nema. Kad negdje u devetom mjesecu opere noge, i odleti natrag, a Stipe ubaci Malenu u kuću pored osnovne škole, u kojoj kako sam kaže “glumi Jug Afrike”. Skuplja drva za peć, hvata ribu, i onda njih dvoje uz upaljeni radio i televizor preživljavaju zimu. Stipe kaže da je nikada neće ostaviti, a ona ako Klepetan dugo kasni, tužna spusti kljun na njegovo koljeno i gleda u visinu. I kaže da, kad je tješi, ona sve razumije. Za Klepetana kaže da ga voli, ali nema njegovog dolaska i odlaska da ne zaplače. Kaže da i njega treba razumjeti, jer dođe jadan sav umoran, zna biti sav čađav i izranjavan, i ko zna šta se njemu dogodi na tom putu. Na početku, kada sleti kod njih, prvih dana ga njeguju, a kad malo živne, ode u lov i donese koliko može. Ostane koliko treba da obavi svoje i ode, odleti.

Poanti ove priče ima nekoliko i iz nje se da iščitati ko zna koliko značenja. Ipak, meni se čini da je glavna ona da živimo u vremenu u kojem se bolje razumiju ljudi i rode, nego ljudi i ljudi. I da nas većina preživljava “glumeći Južnu Afriku”, i ne osvrćući se na ono što nas zaista tišti i muči. I da ljudski život nije promašen ako u njemu ima ljubavi. Doduše, zavisi i kakve je ko sreće: da sam, recimo, roda i da se vratim u gnijezdo kod svoje Malene, sumnjam da bi me zapao dobri domar Stipe. Prije imam osjećaj da bi to bila nekakva živina, koja bi jedva dočekala da i Malenoj i meni zavrne šiju, i završi srceparajuću priču o ranjenoj ženki i mužjaku lutalici.
Jer, te priče, rekosmo, služe (samo) da nas utješe. U vremenu roda. I grmalja.