Emir Imamović : Devet teza o protestima u Bosni i Hercegovini
Piše: Emir Imamović (za Radiosarajevo)
1. O neorganizovanim i „preorganizovanim“ protestima i reakcijama na njih
Dugogodišnji novinar Mufid Memija ustvrdio je kako protesti u nekoliko bosanskohercegovačkih gradova nisu bili neorganizovani, već „preorganizovani“. Prema njegovom mišljenju, ničega spontanog nema u lančanoj reakciji i jednakim metodama primjenjenim na bulevarima ove revolucije, od Tuzle, gdje je sve počelo, pa preko Zenice, Sarajeva ,Mostara, Bihaća i svih drugih mjesta na kojima su demonstranti iznijeli zahtjeve slične tuzlanskim, ponašajući se kao oni što su prvi počeli. No, ako su protesti bili organizovani ili „preorganizovani“, kako onda nazvati združenu reakciju na njih? Za pet-šest dana od prvog izlaska Tuzlaka na ulice, potpuno je, ali potpuno, iz svakog javnog govora nestala priča o uzrocima nezadovoljstva građana, o katastrofalnoj ekonomskoj situaciji, o siromaštvu kakvo BiH ne pamti u posljednjih možda i pedesetak godina, u klasnim razlikama, o privatizaciji u kojoj je svaka mogućnost prosperiranja od vlastitog rada ubijena, o društvu u kojem većina gladuje da bi se politički podobna manjina tovila, o… svemu bitnom. O čemu, dakle, danas govorimo kada govorimo o pobuni u dijelu BiH? O nasilju dijela demonstranata, o etnički definiranom buntu i međuetničkim posljedicama, o ulozi različitih političkih faktora, o opasnosti po opstanak BiH… o svemu onome o čemu bi se šutjelo da iza bunta građana stoji ozbiljna organizaciona struktura, posvećena, uz ostalo, predviđanju posljedica određenih činova i sposobna artikulirati zahtjeve tako da ne ostane prostora za opću mobilizaciju onih čije je dvodecenijsko djelovanje generiralo masovno nezadovoljstvo; onih koji umjesto o svojoj ulozi u našoj propasti, još samo nisu progovorili o krivnji građana koji se se, eto, drznuli reći da su – gladni.
2. O tome protiv koga su ili protiv čega su gnjevni građani
„Nema firmi, nema radnih mjesta…“, rekao je u kameru neke od južnoslavenskih televizija jedan od učesnika tuzlanske bune, dok se iza njegovih leđa dimilo iz zgrade kantonalne administracije, na čijem pročelju još uvijek piše Soda So. Ta građevina bila je, u najkraćem i jezikom ovog vremena kazano, centar privrede Tuzle i njene okoline, sjedište ekonomske moći i mjesto kreiranja nekih od odluka koje su sjeveroistočni dio BiH činile industrijski bitnim u sistemu socijalističkog samoupravljanja. Ne treba sada kriviti mladića od dvadeset i nešto godina, čija je perspektiva gora i od sadašnjosti, što ne razumije kako u kapitalizmu institucije vlasti nisu mjesta na kojima se žali jer „nema firmi i nema radnih mjesta“. U socijalizmu, bez suvišnih objašnjenja, država i njene institucije planiraju privredni razvoj, otvaraju tvornice u javnom vlasništvu i iniciraju proizvodnju koja, recimo tako, ima smisla, sve uz brigu o, prije svega, učesnicima u neposrednoj proizvodnji. U kapitalizmu, državna i svaka druga vlast, tek, kako se to uobičava reći, stvaraju ambijent za privredni razvoj, za domaće i strane investicije, za razvoj privatnog – uvijek privatnog! – poduzetništva i njegovo što je moguće lakše poslovanje. U prevodu: uloga državne i svake druge vlasti jeste da kapitalistima omogući jeftin dolazak do javnih dobara – građevinskog zemljišta, tvornica, sirovina, energije… – da fleksibilizira tržište rada, odnosno olakša otpuštanje i omogući privremeno zapošljavanje; pojeftini rad kako bi proizvod istog tog rada u konačnici imao nižu cijenu. Također, u kapitalizmu ne postoji odgovornost prema bilo kome i bilo čemu osim prema profitu i onome ko ga već ima, pa je zapravo prirodno kupiti tvornicu za manje od njene realne vrijednosti, srušiti je i na njenom mjestu napraviti stambeno-poslovni kompleks ili, ako matematika tako kaže, mašine isjeći i prodati u staro željezo, pa time nadoknaditi i uvećati uloženo. Dakle, ko god ispred neke zgrade neke vlasti stoji ljut jer „nema firmi i nema radnih mjesta“, on može trenutno zahtijevati smjenu kakvog funkcionera, ali dugoročno traži ukupnu promjenu sistema. No ne i povratak socijalizma, već njegovu novu uspostavu: iskustva ranijih socijalističkih društava su, jednostavno, pogrešna, pa je puko prepisivanje zapravo prozivanje neuspjeha. Ideje socijalizma su, međutim, još uvijek dobre.
3. O „etničkim“ i „nadetničkim“ protestima
Činjenica je – i pred njom ne treba zatvarati oči – kako je do bunta došlo na područjima na kojima su većina stanovništva Bošnjaci. Činjenica je, također, a nju treba naglašavati, kako je do pobune došlo, što je primijetio profesor Asim Mujkić, u nekadašnjim industrijskim gradovima – prvo i zato u Tuzli, pa dalje – jer se u njima ponajviše osjete posljedice privatizacije. Jednostavno kazano, ne mogu se posljedice pljačkaške pretvorbe vidjeti tamo gdje su privatizirane stanica za otkup duhana i trafika. Zapadna Hercegovina bila je – i to je još jedna činjenica – kažnjeni kraj u vrijeme SFRJ: sklonost režimu Ante Pavelića u Drugom svjetskom ratu, decenijama je bila povod držanju tog dijela BiH na rubu siromaštva i praktičkim tjeranjem radno sposobnog stanovništva izvan jugoslavenskih granica. Nije se, dakle, niti moglo očekivati da masovni socijalni nemiri krenu iz Čitluka ili Posušja, što ne znači kako se stanovništvo u tim mjestima dijeli na zadovoljne i prezadovoljne. Ono što pobunu može svesti na monoetničku i zatim je upropastiti nije, dakle, socijalna slika BiH i njenih naroda, već bilo kakav pokušaj da se opravdani revolt iskoristi radi brze promjene dejtonskog sistema. Većina građana RS-a u postojanju Republike Srpske vidi mehanizam svoje zaštite, dok većina Hrvata u BiH smatra kako su manje konstitutivni od drugih. Kanalizirati bijes ojađenih radnika u pravcu promjene unutarnjeg ustroja ili njime pokušati marginalizirati stavove značajnog broja Srba i Hrvata, znači ograničiti ga na manje od trećine BiH, gdje će, manjom ili većom brzinom sagorjeti.
4. O revoluciji i(li) evoluciji
Najlakše je reći kako nama ne treba revolucija, već evolucija: lijepo i pametno zvuči, a ne nosi nikakav rizik, niti traži truda. Nema, međutim, evolucije bez revolucije, kao što nema duhovne nadgradnje bez materijalne baze. Gladni naprosto nemaju snage ni volje da razmišljaju o bilo čemu drugome osim o narednom obroku, te su, kao takvi, najpodložniji manipulacijama: od okrivljavanja drugih za vlastitu neimaštinu, do života u strahu od tih istih. Dobar dio lijevih i takozvanih građanskih intelektualaca često se ponaša kao da se u posljednjih dvadesetak godina u BiH nije desilo ništa, odnosno kao da je rat bio nekakva vremenska nepogoda čije se posljedice saniraju građevinskim radovima, a traume liječe zaboravom. Narodi i narodnosti u BiH, njihov odnos prema istoj toj državi i drugim nacijama, definiran je upravo ratom i ratnim traumama, a naglašen činjenicom da rat možda niko nije izgubio do kraja, ali ga sigurno niko nije ni dobio. Mi sa živim sjećanjem na period 1992. – 1995. i oni što ih svojim sjećanjem formiramo, teško da ćemo ikada moći racionalno razgovarati i o sadašnjoj, a kamoli o prošlosti i nekakvoj budućoj BiH. Posao je to, zbilja, za evoluciju, za generacije koje će nekada, što nećemo dočekati, završiti našu dramu na način koji njima odgovara i koji uopće ne mora imati veze s našim očekivanjima. Racionalan razgovor o najozbiljnijim temama moguć je, kažimo tako, samo u racionalnom društvu, neopterećenom u jednakoj mjeri traumom prošlosti i egzistencijalnim strahom u sadašnjosti. Kao što je pravedna raspodjela bogatstva moguća tamo gdje postoji bogatstvo, tako se i o bilo kakvoj budućnosti može govoriti smisleno samo dok ne postoji strah od historijskog iskustva, te postoji mogućnost mjerenja stvarnih, životnih interesa i njihovog uspoređivanja s posljedicama ostvarenja određenih političkih ciljeva. Evolucije, dakle, nema bez revolucije, a uspješne revolucije bez onih koji znaju šta s jutrom poslije.
5. O politizaciji bunta
S jedne strane su demonstranti koji se živi slomiše da dokažu kako iza njih ne stoji niti jedna stranka u Bosni i Hercegovini, a s druge stranke čiji se lideri ubiše od zauzimanja stava o pobuni u dijelu BiH. Problem je, uslovno kazano, i u jednom i u drugom. Nekontrolirani bijes građana u izbornoj godini savršeno može poslužiti političkim elitama koje se već utrkuju u pokušaju profitiranja od ustanka. Tako, Bakir Izetbegović optužuje Fahrudina Radončića za saučešće u besmislenom činjenju štete, Fahrudin Radončić podilazi demonstrantima, SDP krivca vidi u Željku Komšiću, a Željko Komšić bivšoj stranci pripisuje zasluženu krivicu za propast u kontinuitetu. Dragan Čović, je li, u svemu vidi pokušaj dalje unitarizacije, dok Milorad Dodik upozorava na pokušaj napada na Republiku Srpsku. Neće zato biti nikakvo čudo ako se lideri usaglase o vanrednim izborima u BiH. Tri mjeseca, za koliko bi ih, prema prijedlogu SDP-a, trebalo održati, dovoljno je vremena za sve stranke s postojećom infrastrukturom da se pripreme, zauzmu pozicije i, usput, razbiju pobunu na dijelove kojima će zatim manipulirati. S druge strane, ako iza demonstranata ne stoji, kao što ne stoji, nekakva ozbiljna organizacija, ako ne postoji model transformiranja pokreta u političku organizaciju, nezadovoljni građani će postati, mimo svoje volje, saučesnici u novoj raspodjeli moći među, manje – više, starim akterima, čiji će uspjeh biti proporcionalan sposobnosti manipulacije posljednjim događajima. Ako, dakle, ulica nema rješenje za dan poslije i one koji će ga provoditi, osuđena je na neuspjeh. Ko ne vjeruje, neka se sjeti Egipta: sve je na Trgu Tahrir bilo romantično, a onda su na izborima pobijedila Muslimanska braća, pa više nije bilo jednako loše nego za vrijeme Mubaraka, već gore. Kome je daleko Egipat, eno mu Slovenije: građanski bunt je izazvao smjenu vlasti, kojoj još uvijek nisu prišli pobjednici s trgova. Ustvari, još se nisu niti organizirali kako treba, pa su se, ispada, promjene dogodile kako bi sve ostalo – isto.
6. O Fahrudinu Radončiću kao takvom
Predsjednik Saveza za bolju budućnost koristi svaku priliku i sva izdanja u vlasništvu bivše supruge – smjerne domaćice kojoj nije bio problem iskeširati 200 miliona maraka za otkup imovine ex muža – da podrži opravdani narodni gnjev i optuži vlast za sve nedaće građana BiH. Međutim, Fahrudin Radončić je u Bosni i Hercegovini dio vlasti: čovjek je ministar sigurnosti u Vijeću ministara! Prije nego što će postati vlast, bio je bošnjački Donald Trump – kako je jednom prilikom sam sebe opisao – oligarh čija je imovina narasla na svemu onome što je u temeljima opće propasti. Nije se Radončić obogatio zato što je bio sposoban, već zato što je bio privilegovan, što inicijalni kapital nije dobio na lotu, niti naslijedio od rahmetli dajdže, već što mu ga je uručila SDA; nije sadržaj njegovih izdanja dizao tiraž, već je tiraž osiguran prije sadržaja: nalogom svim institucijama pod kontrolom Stranke demokratske akcije da se pretplate na Avaz; nisu Radončića od poreskih dugovanja spasile vile, već SDP; dok je spomenik uspjehu autoru zbirke Sandžačke ćehaje, podignut na mjestu strateški uništenog ALHOS-a.
7. O putu iz Zagreba i putu u Beograd
Dejtonski mirovni sporazum legitimirao je svašta, pa i manjak političke kulture u međudržavnim odnosima. Zapravo, on na njima i insistira u određenoj mjeri. Srbija i Hrvatska su supotpisnice tog sporazuma i na taj način mogu uvijek naći opravdanje za događaje poput nenadane posjete hrvatskog premijera Zorana Milanovića Mostaru, odnosno za beogradski sastanak Alekandra Vučića s Miloradom Dodikom i Mladenom Bosićem. Žarko Korać je u intervjuu za Federalnu televiziju primijetio kako je Vučić, iako je i u Srbiji predizborno vrijeme, o BiH i RS-u govorio daleko blaže i racionalnije nego što su njegovi gosti očekivali, pa je notorni Milorad Dodik svojim verbalnim ispadima pokušao dati dozu dramatičnosti zaključcima, iako njih, tih bitnih zaključaka, nije ni bilo. S druge strane granice je u BiH ušao Zoran Milanović, pa u Mostaru o sebi govorio kao o strancu, a o Hrvatskoj ne kao o skrbniku za Federaciju ili jedan njen dio, već kao o dijelu Evropske unije koja Bosni i Hercegovini kao državi treba pružiti perspektivu. Probleme u BiH prije dvadeset i nešto godina su kreirali njeni susjedi. Danas se, međutim, problemi iz BiH lako mogu preliti ka susjedima. I Srbija i Hrvatska i Zoran Milanović i Aleksandar Vučić bi najradije da BiH ne postoji, ali ne zato da uzmu po jedan dio, već da se njome ne moraju baviti. Srbiji i Hrvatskoj je od naše muke daleko veća briga postojanje mogućnosti da se socijalni nemiri preliju preko granica AVNOJ-a, pa je Zagrebu ili Beogradu, u najmanju ruku, jednako važno da se mi smirimo i da kod njih ostane mirno.
8. O tome je li „bosansko proljeće“ završilo i kako će završiti
Združene snage kojima je cilj hitno smirivanje ili preuzimanje kontrole nad pobunom građana BiH suprotstavljene su nekontroliranim, gladnim, sluđenim radnicima, kojima su kolosalnu štetu učinili svi oni besmisleni i skupi požari. Nije, naime, pitanje je li izgorilo jedan ili devedeset i devet posto Arhiva BiH, već zašto je i kako došlo do svih onih požara o kojima se danas govori, dok se šuti o uzrocima nezadovoljstva radnika. Od brzine kojom su se protesti raširili, za sada je samo veća ona kojom ih se pokušava zloupotrijebljeni u različite svrhe, a niti jedna ne nosi nikakvu korist naciji siromašnih na čijoj patnji jašu teoretičari zavjere, akteri političkog života, susjedi, intelektualci čiji su telefonski računi veći od prosječne penzije… Ostala je, međutim, glad kao jedini kohezioni faktor među narodima i građanima. To što se kod nas iskustvo ruga svakom optimizmu, ne znači da će jedan eventualni neuspjeh trajno suspendirati mogućnost klasne borbe. Nju na poraz može osuditi samo pokušaj da se o istom trošku riješe nacionalna pitanja.
9. A šta ako je, ipak, sve „preorganizirano“?
Kome bi, na kraju, odgovarali ovakvi protesti, ako već postoji taj neko dovoljno pametan da ih izrežira? E pa dug je spisak: u bošnjačkom dijelu Federacije svima osim SDP-u, a najviše Fahrudinu Radončiću i Željku Komšiću – potonji se još uvijek percipira kao politički proleter, dok prvi traži put do Alije poslije Izetbegovića; u hrvatskom, naravno, HDZ-u; u RS-u Miloradu Dodiku, koji nakon ekonomskog sloma tog entiteta, još uvijek može pokušati profitirati od navodne ugroženosti Srpske. Susjedima, realno, niti najmanje. Famoznom stranom faktoru? Pa oni ne znaju niti šta bi s mirnom BiH, a kamoli s nemirnom. Ipak, sve i da se pojave nekakvi dokazi o režiji nezadovoljstva siromašnih građana, ne treba zaboraviti kako nje, te režije, ne bi bilo da nema onoga što je pokrenulo bunt: siromaštva! A ono je veće od bilo čijeg dara za manipulaciju i sve da se sutra smiri ulica, neće prestati da postoji. Uostalom, valjda smo na drugim primjerima već naučili kako problem ne nestaje ma koliko se pravili da ga nema. Kao što smo naučili da je najefikasniji način da se neki problem ne riješi – da se izmisli drugi.
2 0 komentara