Kliker.info

Evo, petak je ujutro u Chicagu. Uživo pratim vijesti iz Bosne i Hercegovine, gdje je u toku ustanak koji uključuju i rasturanje državne imovine u Tuzli , Sarajevu, Zenici, Mostaru. Rano je za sudove, prekasno za utiske, ali evo brzih misli:

Piše: Aleksandar Hemon (za Radiosarajevo)

–Niko se još dosada nije obratio demonstrantima, niti je iko iz vlasti na bilo kojem nivou pokušao da sa njima stupi u kontakt. To se čini kao uobičajeni i očekivani kukavičluk, ali je isto tako standardna operativna procedura, kao što se to moglo vidjeti prošle godine za vrijeme JMBG protesta kada je vlast zdušno ignorisala demonstrante i njihove zahtjeve. Mislili su bezbeli: Ne može nam niko ništa, jer vazda znamo kako  ćemo ih prevariti! Kao što sad čekaju da sve ovo prođe, pa da nastave sa neradom. A šta ako ne prođe?

–Pokušao se demonstrantima u Sarajevu obratiti potpredsjednik Federacije Mirsad Kebo, ali su ga ovi odjebali. Mete ustanika su primarno kantonalne vlade, gdje ima više izvršne vlasti i gdje se nesposobnost i korupcija ne mogu sakriti iza sistemskih laži na državnom nivou. Biće da demonstranti tačno znaju sve komplikovane načine na kojima im država ne funkcioniše.

–Prema slikama koje  vidim, značajnu ulogu igra omladina. Evo, recimo dva mladića izbacuju kroz prozor papire i elektronsku opremu, lica im prekrivena, ali se vidi da su djeca. U Tuzli su ulice pune srednješkolaca. Hoće li oni ikad moći vjerovati da žive u državi koju mogu zvati svojom? Sad kolabira vlast, a uskoro bi mogla i država. I šta će onda biti? Možda su ta djeca spremna za rat a da to ni ne znaju.

Ono o što ja već neko vrijeme ne mogu da vjerujem je da su oni na vlasti—na potezu od tradicionalno umobolne desnice do diskreditovane lagumdžijske ljevice—nekako mislili da dejtonska pljačka može trajati u nedogled, da je narod dobro obučen da bude zadovoljan kolačima svojih etniciteta, da su svojim građanima nisu ništa dužni, a najmanje poštovanje. Ozbiljno je potcijenjen bijes koji se nakuplja već par decenija, a koji se hrani siromaštvom, nezaposlenošću i odsustvom čak i lažno obećane budućnosti. Političke partije čiji kadrovi zauzimaju udobne pozicije na vlasti zahtijevaju od građana i glasača da ćute i trpe, zato što bi moglo biti gore.  I evo sad je gore, pod njihovim jarmom. Kako su dakle mogli misliti da se ovo neće desiti? Koliko zaluđeni su bili svojom moći i bezobrazlukom da vjeruju da se taj bijes može držati pod kontorlom i preobratiti u podršku njihovom samoubilačkom projektu? Ako narodu uzmeš sve, nema onda više šta izgubiti. Ako nemaju ništa, onda je impuls da se sve sruši kako bi se ustanovila uravnilovka. To je format skoro svake revolucije.

—Bosna je postala Ukrajina za manje od tri dana. Bijes je toliko metastazirao, da je teško zamisliti kako će se sve to moći smiriti. U BiH ne postoji infrastruktura koja može taj bijes pretvoriti u neku političku moć ili produktivnu djelovanje. Širi se kao šumski požar. Ako padne krv, povratka nema.

–Jaz između građana i države koja bi, budući nominalno demokratska, trebalo da bude njihova je nepromostiva. Budući da za državu radi  pola od svih zaposlenih, jasno je odakle dolazi mržnja prema simbolima i institucijama vlasti, izražena, evo danas, vatrom.  Gori vatra, sad u nama!

–Nakon što je demolirana zgrada Kantonalne vlade, sarajevski demonstranti  trenutno napreduju prema Predsjedništvu, koje je iza ćoška, gdje sigurno dobro biti neće.  U međuvremenu, u drugim krajevima Sarajeva, ljudi sjede i piju kafu—k’o biva: Neće, neka nas. Miris suzavca se širi gradom, pošto su demonstranti zapalili policijski auto pun suzavca. Moraće se, izgleda, kafa s mirom piti negdje drugo, možda u inostranstvu.

–Konačno, i prekasno, premijer i Vlada tuzlanskog Kantona su podnijeli ostavku. A i vlada Zeničko-dobojskog kantona. Hoće li i neko drugi?

—Živko Budimir ne može da stupi u kontakt sa Predsjednikom Vlade Federacije, a ne javljaju se ni neki drugi. Kaže: «To je realnost sa kojom mi živimo u Bosni i Hercegovini.» Kaže da nema političara koji nije odgovoran za ovo što se sada dešava, ali da postoje razlike u stepenu odgovornosti. Koji li je njegov stepen? Nije veliki, on misli. Na pitanje novinarke: «Ko ovo može zaustaviti?» Budimir kaže: «Oni koji su ovo započeli», to jest demonstranti. Budimir ne misli da su ostavke rješenje. Nije, dakle, do njega i njegovih. «Vrijeme je da hladnih glava krenemo u rješavanje problema koji su doveli do ovoga,» kaže Budimir. Ma neka, Živko, nije hića! Popij kafu.

—Niko iz partija na vlasti u Federaciji nije našao za shodno da se obrati javnosti. Niko, to jest, osim Ministra Fahre Radončića, pod čijem je nadležnošću policija i koji je stoga progovorio na televiziji. Ruži korupciju i pljačku i političare na vlasti,. Policija ima naredbu da ne koristi silu. Vlast je de fakto kolabirala. Pokušaj državnog udara nije van pameti. Ili barem povoljnija preraspodjela vlasti. Ili sve isto k’o i prije, do sljedećeg puta.

–Već više od dvadeset godina nasilje je u različitim formama potka bosansko-hercegovačkog društva, zadatog i obilježenog ratom. Čitave generacije su odrasle u društvu u kojem su mržnja, nasilje i nepoštovanje zakona ne samo tolerisani, nego su bili i profitabilni, kao što se to vidi kako iz izopačenog oblika dejtonske BiH tako i iz potpunog odsustva odgovornosti za očiglednu i galopirajuću korupiciju. BiH kakva sada jeste pokazuje da se nasilje i nepoštovanje zakona isplate. Nema više drugih modela za učestvovanje u društvu. Država, oni koji u njoj učestvuju i oni kojima vladaju, postaju samo akteri u darvinističkoj borbi za opstanak. Ko preživi, pričaće i štampati sebi pare.

–Federalni premijer Nermin Nikšić će se večeras (sinoć, op.pr) na konferenciji za štampu obratiti javnosti, dugo nakon što je sve počelo.

–U Sarajevu pedeset devet povrijeđenih. Novinari pretučeni i kamere razbijene diljem zemlje. Uskoro će se u spaljene zgrade ušunjati berači željeza.

–Specijalna policija je u Sarajevu intervenisala i rastjerala demonstrante. Na ulicama se teško diše. U Tuzli se također smirilo. Tamo su demonstranti skandirali: «Idemo u Sarajevo!»

–U Sarajevu se na Ferhadiji večernja šetnja odvija po rasporedu.

–U Banja Luci, mirni protesti okončani.

–A šta ako svi krenu u Sarajevo?