Kliker.info

Piše: Enes Ratkušić (Aljazeera)

Neki događaj mora, barem asocijativno, označiti početak svake predizborne kampanje. U uređenim društvima taj početak se u pravilu ozvaničava konferencijama za novinare, a u BiH, kao neuređenom društvu i državi bez presedana, “najisplativije” krenuti sa skandalom. Ako je, prema filozofiji takvog modela, odnosno posljednjim zbivanjima suditi, kampanja je uveliko otvorena.

Prvu “presicu” u bosanskohercegovačkom pakovanju otvorio je aktuelni predsjednik entiteta Federacija Bosne i Hercegovine Živko Budimir, smijenivši sa funkcije federalnog ministra financija Antu Krajinu. Da je njegov potez bio u klasičnoj funkciji budućeg predizbornog nastupa ne može biti nikakve sumnje. Uostalom, “krivica” Krajine je, ako se o njoj ne samo iz perspektive tehničkih detalja uopće može govoriti, bila preslab razlog da bi se za jednom takvom odlukom uopće moglo posegnuti.

Naravno, otpor federalnog premijera Nermina Nikšića prema Budimiru je bio, također, predizborno motiviran. Predsjedniku Federacije je valjalo nanijeti poraz po svaku cijenu. Sudsko (privremeno) vraćanje Krajine na funkciju ministra financija je ozvaničilo premijerovu pobjedu, iako je za razrješenje blokade federalnog Ministarstva financija bilo i drugih opcija. Međutim, one pobjedu takve vrste ne bi osigurale Nikšiću, samim tim ni Socijaldemokratskoj partiji Bosne i Hercegovine, čiji je visoki dužnosnik, nego bi dodatno ojačali Budimira.

Predsjednik Federacije se, međutim, ne predaje. Oficirsko iskustvo mu ne dozvoljava da izgubljenu bitku shvati kao izgubljeni rat, zbog čega se potrudio da u javnost pošalje poruku “da se, kao legalista, slaže s odlukom Ustavnog suda Federacije, ali da slučaj Krajina nije okončan”, što u slobodnom prevodu znači da nastavak konfrontacija slijedi, ali da će one, također, biti u funkciji predizbornih okršaja.

Svađa – zagrljaj, pa opet…

Bura u vezi s Krajinom nije se ni stišala, a već imamo novi sukob, ovoga puta između Saveza za bolju budućnost Bosne i Hercegovine i SDP-a, ili, preciznije, između dva stranačka lidera – Fahrudina Radončića i Zlatka Lagumdžije. Ostali predstavljaju podršku, logistiku, navijače, potrošni materijal… Da će SDP u predstojećoj kampanji osuti paljbu prema SBB-u, Stranci demokratske akcije, svojim političkim protivnicima, to je činjenica u koju ne može biti sumnje, ali će to činiti znatno suptilnije i sigurno ne na tako vidljiv način, koji podrazumijeva objavljena elektronska komunikacija.

Privremeno zakopane “ratne sjekire” na toj relaciji već su izvađene, zbog čega federalna Vlada više nije jedini kolektiv čiji sastav ne odgovara parlamentarnim većinama i koalicionim partnerstvima. Vjeće ministara Bosne i Hercegovine predstavlja puno složeniji problem. Što tiče SDP-ovih uputa, koje su navodno odaslane iz centrale ove stranke, takvu vrstu rabote treba uzeti s rezervom, zbog čega bi analitička opreznost u ovom slučaju morala biti puno izraženija.

Ono što je u cijelom slučaju najtužnije jeste činjenica da bi “tajni dokument” sa SDP-ovim memorandumom suštinski mogao biti i jeste bezmalo program svih političkih stranaka u zemlji, jer niti jedna kampanja sigurno neće zaobići diskredidataciju drugih, osjeti li da bi mu takva vrsta djelovanja mogla ugroziti izborni rezultat. Jedino pravilo koje se u toj predizbornoj utakmici uspjelo očuvati i koje mahom svi poštuju jeste da su sva sredstva dozvoljena. U prevodu, rat između najljućih protivnika može se okončati ukoliko to bude u obostranom interesu.

Ako je zagrljaj Radončića i Lagumdžije uslijedio nakon desetogodišnjeg rata, zbog čega bi primirje kao mogućnost bilo isključeno nakon ratnih operacija od svega nekoliko dana. U ovakvim okolnostima, hobsovski rečeno “vučijih odnosa”, u kojima manipulacija postaje jedino sredstvo političkog djelovanja, nema neprirodnih koalicija. Sve koalicije su, naprotiv, prirodne.

Samo mi primanja ne diraj

Ono što se u samim začecima žestokim nagovještajima predizborne kampanje može prepoznati kao zajedničko jeste dodatno ojačavanje ionako najfrekventnijeg pojma političkog vokabulara, koji je sadržan u sintagmi politička kriza. Svi akteri kampanje, bez izuzetka zainteresirani za ulazak u vlast, svjesni su da su prijetnje političkom krizom najpodesniji način zastrašivanja glasača, mada svi, bez izuzetka, dobro znaju da je upravo kriza nerazoriva konstanta, koja nepokolebljivo odolijeva svim mogućim nasrtajima, koji bi je eventualno transformirali u stanje socijalne stabilnosti, da ne kažemo blagostanja.

U ovako osmišljenom konceptu vlasti, koji unedogled proširuje samo prostor manipulacije, politička kriza, ma koliko to izgledalo apsurdno, predstavlja najpoželjniji okvir za političko djelovanje. To je stanje koje akterima političke zbilje u potpunosti odgovara. Veliko je pitanje da li bi oni koji vrše vlast uopće znali i mogli djelovati u normalnim prilikama u jednom uređenom sistemu. Najlogičniji odgovor je da ne bi.

Uistinu je teško i zamisliti da bi neko, ko po osnovu obavljanja političke funkcije prima platu, uzgredno primajući još jednu po osnovu članstva u upravnom odboru kakve lukrativne firme, te još jednu zbog njegove ekspertne nezaobilaznosti u radu komisija, da druge povlastice i ne spominjemo, mogao preživjeti eventualno reduciranje prihoda koji bi bio sveden na jednu platu. Takvu promjenu bi većina ovdašnjih političara sigurno doživjela kao neku vrstu planetarne katastrofe. Zato je stanje krize najprihvatljiviji ambijent za njihovo političko djelovanje.

Potpuno se udaljavajući od politike, koja je, po svojoj definiciji, “vještina upravljanja državom”, potrebe građana postaju irelevantan problem. Definirajući okolnosti u kojima se godinama odigravaju ovakve utakmice, analitičari političkih prilika prave kardinalnu identifikacijsku grešku, navodeći da su građani u drugom planu. Potpuni promašaj. Građani nisu u drugom planu? Naprotiv, oni su van svakog plana. Oni, zapravo, ne postoje.

Zagrabi ‘šakom i kapom’

Međunarodna zajednica šuti ili se pokriva prožvakanom demagogijom da će dogovor prepustiti domaćim političarima, iako duboko svjesna, kao i domaći akteri, da je Dejtonski sporazum apsolutno nepodesan okvir za bilo kakve programe izgradnje stabilne države, niti je garancija njenog opstanka na historijskoj pozornici. Da jeste, jedna grupacija političkih stranaka već dvije decenije kao temeljni cilj sigurno ne bi u prvi plan stavljala zalaganje za očuvanje njene teritorijalne cjelovitosti i državno-pravnog suvereniteta, druga glasače ne bi šarmirala obećanjima da će, jačajući entitetsku poziciju, dobiti samostalnu državu, a treća obećanjima da će se borbom za novo teritorijalno parče izboriti za vlastitu jednakopravnost.

Istina, na političkoj sceni je prisutna i četvrta grupacija, kao svojevrsna alternativa dejtonskom konceptu vlasti, ali samo u predizborno vrijeme. Čim se završe izbori ona se neobično brzo adaptira na postojeća pravila igre. Treba li posebno obrazlagati toliko očiglednu istinu da bi i jedna i druga i treća, pa čak i četvrta agitacija, predstavljale čistu besmislicu u uvjetima neupitnosti države. Međutim, kako se ona unedogled samo perpetuira, očito je da je njena neupitnost najupitnija.

U uvjetima odsustva čvrstih garancija i opće nesigurnosti domaći politički akteri koriste vrijeme na njima primjeren način, nemilosrdno grabeći “i šakom i kapom”, držeći da će na taj način preduprijediti sva moguća iznenađenja, pa čak i nestanak same države.