Kliker.info

Piše :  Prof.dr. Slavo Kukić

Godinu koju tek što adaktirasmo, u prednovogodišnje vrijeme i sam označih godinom ozbiljnih upozorenja.Za pravo mi dade i nedavno obznanjena lista „propalih“ zemalja koju svake godine objavljuje američki Fond za mir – a na kojoj se na popisu prvih stotinu – u društvu sa Somalijom, Sudanom, Kongom, Čadom i inima – nađe i BiH.

Ako je tko pomislio da je to i najgore što nam se može dogoditi – vara se. Ova tekuća bi, ako je po prvim joj jutrima suditi, mogla biti i gora. Mogla bi to, da ne duljim, biti godina nanovo aktiviranih strahovanja. Prve signale te vrste, uostalom, već u predbožićno vrijeme odasla i lider HDZ-a – kojemu se, narodski kazano, rijetko „omiču“ nepromišljene riječi. I utoliko je ozbiljnije pitanje jesu li ove i bile nepromišljene? Vrijeme katoličkih blagdana, naime, čovjek, koji se predstavlja katolikom „ueber alles“, iskoristi da s govornice državnoga parlamenta gotovo prijeteći poruči kako bi u godini koju dočekujemo Boga trebalo početi moliti za Bosnu i Hercegovinu.

Kako to shvatiti? Onaj tko pažljivije prati dealove ovog političara u prethodnih četiri- pet godina, teško da bi mogao imati dvojbi. Čovjek je, da ne duljim, dao do znanja kako će se, u godini koja dolazi, i sam otvoreno pridružiti ostvarivanju Dodikovih političkih ciljeva. Strategiji rušenja BiH kao države i kao društva – onoj istoj koja obilježi i čitavu prethodnu godinu djelovanja moćnika Republike Srpske. I u kojoj se, a na to upućuju i prva ovogodišnja iskustva, ništa specijalno promijeniti neće ni u slijedećih dvanaest mjeseci.

Pogledajte, uostalom, poruke povodom obilježavanja dana manjeg bh. entiteta. Učenicima i studentima, koje tim povodom primi, Dodik saopći kako je cilj politike aktualne vlasti jačanje autonomije ovog dijela države, a to bi trebalo poslužiti kao polazna točka na putu njezine pune samostalnosti. I ne samo to. Tom procesu doprinijeti mogu i oni sami – tako što će uvijek isticati kako su iz Republike Srpske, a da BiH, pri tome, ne moraju ni spominjati.

A da se s učenicima i studentima i nije šalio, novi vožd je potvrdio i u obraćanju uzvanicima na središnjem prijemu. Republika Srpska je, veli, „bila i ostala izraz volje srpskog naroda“ s ovu stranu Drine – Bošnjaka i Hvata, bez obzira što u entitetskom ustavu piše, kao da Bog nije ni dao. Obveza je, sukladno tome, srpskih političara da istrajavaju na njezinoj autonomiji kao početnoj točci samostalnosti u budućim vremenima – i kako bi granica na Drini jednom za svagda bila pobrisana. A ta obveza, objašnjava Dodik nekoliko dana kasnije, podrazumijeva i negiranje institucijama BiH prava na promjene državnog ustava. Jer, tobož’, one ni nisu u nadležnosti državnoga nego isključivo parlamenata dvaju entiteta.

Istina je, doduše, da Dodik ne bi bio tako glasan da nema vjetar u leđa s istočne strane Drine. Na to ovih dana, među inima, upozori i ugledni crnogorski književnik Jevrem Brković. Svakodnevno zaklinjanje Beograda, pojašnjava on, da neće okrenuti leđa Republici Srpskoj – umjesto da joj dade do znanja da je njezina budućnost u BiH, i da joj je glavni grad Sarajevo a ne Beograd – nije ništa drugo do produžavanje najcrnjih tendencija koje su opstale iza Radovana Karadžića.

Beograd se, dakle, ne može osloboditi odgovornosti za nastavak velikosrpskog balahanja u BiH. Ali, treba biti pošten – grijeh za to nije samo na njemu. Odgovornosti se, hoću reći, za revitalizaciju velikosrpskih ideja u ovoj zemlji osloboditi ne mogu ni drugi. U vezi s tim, uostalom, imam i jedno osobno iskustvo. Prije dvanaest godina se, naime, s još dvojicom članova Upravnog odbora Helsinškoga komiteta, ogradih od stavova koje u vezi s Alžirskom grupom, a u ime toga tijela, iznese tadašnji – nažalost, i današnji – predsjednik ove nevladine organizacije. I zbog toga, kao i zbog potpore njihovu izručenju SAD, samo što me na križ ne pribiše. Jer, moja potpora je, eto, potpora ataku na ljudska prava „sirotih“ Alžiraca, usto prijatelja BiH – koji ovdje dođoše, spremni da za njezinu slobodu i vlastite živote daju.

Vjerovao sam da je ta priča definitivno okončana – i da se, umjesto raspravama o Alžirskoj grupi, posvetiti mogu drugim društvenim problemima ove zemlje. No, nije. Ovih me dana, oni isti s kojima sam zbog Alžiraca „rat“ vodio i prije dvanaest godina, ponovo prozivaju. Stidim li se, pitaju me, zbog onoga što „sirotim prijateljima“ iz arapskog svijeta učinih tada. Pa, pošto me javno pitaju, evo da im javno i odgovorim. Ne, ne stidim se. Sasvim suprotno, na ono što učinih tada ponosan sam i sada. Vi ste, naime, i tada i danas vjerovali da su, oni koji su u ime ideologije Miloševića i Tuđmana ubijali po BiH, agresori i ubojice – ali i da su ratnici iz arapskog svijeta, koji to ovdje također činiše, i prijatelji i osloboditelji. Za razliku od vas, međutim, ja sam vam te iste doživljavao nešto drugačije – teroristima i ubojicama koji su zbog interesa jedne ekstremne religijske ideologije spremni pobiti pola svijeta – pa i sve Bošnjake ove zemlje nisu li vjerni načelima „svetog rata“.

I ne samo to. Kojom srećom, naime, da je sličan mojem bio odnos i ukupnoga bh. društva. Nažalost, nije. Iz islamističkih krugova ove zemlje, sasvim suprotno, te džihadističke bjelosvjetske protuhe, i to pod krinkom obrane ljudskih i građanskih prava – pri čemu je u svemu tome značajnu ulogu imala i sarajevska družina koja se lažno predstavljaše čak i Helsinškim komitetom – tada dobiše snažnu potporu. A da nisu, štošta bi drugačiji predznak imalo i svih dvanaest godina nakon toga. Ovako, imamo što imamo. Umjesto da se ova zemlja oslobodi najezde Alžiraca, Saudijaca, Afganistanaca i inih, danas ubire plodove koje sama zasija. I dalje joj muke stvaraju ti isti – uvezeni, u međuvremenu i namnoženi „sveti ratnici“. Uz dodatak, dakako – danas to ne čine samo oni.

Zahvaljujući njima, naime, dio bh. stvarnosti su već i domaći „ratnici na Allahovu putu“ – pa i sve učestalije vijesti kako život za Al'laha ostavljaju širom svijeta, na sirijskim i inim stratištima. Zahvaljujući njima, potom, ali i sve dominantnijim domaćim islamistima, bh. stvarnost danas su i džamije ispunjene molitvama za turskog premijera. Zašto? Da bi se iskazala potpora bratu islamisti u njegovom sukobu s proevropskim dijelom turskog društva – i da bi se javno poručilo kako je muslimanima, i ovdje i drugdje, potrebna jaka, islamskim vrijednostima zadojena Turska.

Dio bh. stvarnosti je, na koncu, i frontalan otpor odluci jednog od ministara sarajevskih kantonalnih vlasti da osnovcima i srednjoškolcima uvede neradne dane za sve karakteristične vjerske blagdane – za božiće, uskrse i vaskrse podjednako kao i za bajrame. Bože dragi da je takvih odluka i puno više. Misle li, međutim, i svi ostali tako? Definitivno, ne – oni koji se hvale svojom toleralncijom i uvažavanjem drugog i drugačijeg posebice. Jer, da jesu, ministru bi se aplaudiralo, a sarajevsko iskustvo „guralo“ kao model za cijelu zemlju. Umjesto toga, međutim, dogodilo se upravo suprotno – da je siroti ministar, ni kriv ni dužan, dočekan gotovo pa na nož. Netko će reći kako i nisam u pravu. I kako je ministar dobio i potporu. Točno. Ali od islamističke topovske paljbe ona se gotovo i nije čula. A morala je biti barem isto glasna.

S takvom se „pameću“, da zaključim, ne može graditi ova zemlja. Na nju je, istina, moguće upecati dio, ali ne i sve. Potpuno suprotno. Nekima ona dođe k'o „kec na deset“ – hrvatskim i srpskim nacionalističkim filozofijama posebice. A, i one su, bilo nam krivo ili pravo, dio bh. stvarnosti. Što, opet, znači da i bez njihova pristanka nema „mirne Bosne“. Dapače. S tom se pameću, hoću reći, može postići samo suprotno – da je BiH i sve nemirnija i sve nesigurnija, u konačnici i sve manje izgledna. Druga je stvar što sam ja nepopravljivi optimista – i što i danas, usprkos svemu, vjerujem da svakom radikalizmu, pa i takvoj „pameti“, jednom mora doći kraj. I jedino to mi daje snage da istrajem – usprkos svim mogućim nacionalšovinistima, ali i „borcima“ za ljudska prava poput onih koji mi najnovija pitanja uputiše.