Kliker.info

Dr. Zilka Spahić-Šiljak, doktorica znanosti iz oblasti rodnih studija, prva profesorica iz BiH na prestižnom američkom sveučilištu Harvard, nedavno je objavila knjigu “Sjaj ljudskosti – životne priče mirotvorki u BiH”.Ova profesorica u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Sveučilišta u Sarajevu u jednu je knjigu stavila 11 priča žena mirotvorki iz sedam gradova u BiH. O mirotvorkama, vjeri, ljudskosti i bh. društvu, dr. Zilka Spahić-Šiljak govori u razgovoru za naš list.

Koje su to bh. mirotvorke koje su svojim radom doprinijele ovoj zajednici, na koji način ste birali koje ćete žene uvrstiti u knjigu ‘Sjaj ljudskosti – životne priče mirotvorki u BiH’?
– U BiH je veliki broj žena radio i radi na izgradnji mira i pomirenja u svojim lokalnim zajednicama, ali i širom zemlje i regije, no ja sam u ovoj knjizi zabilježila priče 11 mirotvorki iz sedam gradova. To su Sabiha Husić iz Zenice, Danka Zelić iz B. Grahova, Jasminka Rebac iz Mostara, Nada Golubović i Lidija Živanović iz Banja Luke, Radmila Žigić iz Bijeljine, Stanojka Cana Tešić iz Bratunca, Besima Borić, Rahela Dzidić, Jadranka Miličević i Amra Pandžo iz Sarajeva.
Ove žene sam odabrala na temelju “Baseline Studije i ženama i mirotvorstvu u BiH” koju je TPO Fondacija provela u 15 gradova pitajući građane i građanke na ulicama koga prepoznaju kao mirotvorke u svojim zajednicama. Lista imena koju smo dobili je poslužila kao polazni kriterij, ali ne i jedini, jer nam je bilo važno za intervjue odabrati žene iz različitih dijelova BiH, zatim da budu različitih etničkih, religijski i nereligijskih identiteta, a pored toga sam gledala i opseg aktivnosti kojima su se bavile, i naravno da su istaknute i kao liderice u svojim organizacijama i zajednicama. Dakle, iako je bilo žena koje su u Sarajevu i drugim gradovima imale isti broj glasova ili više od nekih drugih mirotvorki u ovoj knjizi, nisu uključene zbog navedenih kriterija za izbor. Nadam se da će njihove priče ali i priče  drugih mirotvorki biti zabilježene u nekoj drugoj publikaciji.

Što je to što je Vas kao autoricu najviše fasciniralo kod ovih žena?
– Mene je najviše fascinirala snaga i svjetlo ljudskosti ovih žena koje su svjedočile u zadnjih 15 ili dvadeset godina, ovisno o tome koliko je koja aktivno radila na izgradnji mira. U ovoj našoj sumornoj stvarnosti željela sam ispričati drugačiju priču o svojoj zemlji, priču koja će govoriti o humanosti, herojstvu, suosjećanju, prijateljstvu, poštovanju, miru i pomirenju. Mislim da smo previše opterećeni negativnim vijestima i problemima koji jesu stvarni problemi našeg društva, ali ljudima treba nade, treba im lijepih i ohrabrujućih priča koje će ih potaknuti i ohrabriti da ne posustanu i da ostanu ljudi. Kroz priče mirotvorki u ovoj knjizi željela sam pokazati svima u BiH ali i u svijetu kako ovdje postoji vjera u mir i suživot,  iako se ona dovoljno ne predstavlja kao važna vijest u usporedbi s drugim vijestima, koje imaju prioritete. U BiH teme dijaloga i pomirenja nisu općeprihvaćene i nema ohrabrivanja javnog dijaloga i kulture mira, te je stoga važno podsjetiti nas na spoznajne putove postojanja čovjekom i odanom osobom, kako to objašnjava prof. s Harvard Kennedy School, Marshall Gantz. Moja namjera je bila da u ovoj knjizi predstavim obične žene s izvanrednim životnim putešestvijama u očuvanju i svjedočenju svoje ljudskosti. Dakle, one nisu savršene i bez mana, ali ono što njih izdvaja od drugih je snaga da se usprave i urade nešto da bi nekom drugom bilo bolje, upravo onako kako je to George Elliot rekao da živimo kako bismo nekome olakšali barem za trenutak. Kada bi ljudi razmišljali na taj način, da barem na trenutak učine sretnim nekoga, olakšaju nečiju muku, stanu u zaštitu kada je potrebno, život bi bio mnogo lakši i sretniji za sve. Taj poriv iz duše da se učini nešto dobro bio je vjerodostojan, jer su ove žene kako Rumi pojašnjava “osjetile radost koja teče u njima”, a ljudi kojima su pomagale su barem za trenutak iskusili snagu i toplinu njihove ljudskosti. Većina mirotovorki u ovoj knjizi govori o trenucima inspiracije koji su ih održali da ne posustanu i nastave dalje raditi, a to je posebno bilo vidljivo u trenucima kada su očima onih kojima su pomagale vidjele sreću, suzu radosnicu, i nadu da je netko uz njih i da će im pomoći. Taj trenutak kada istinska ljudskost zatreperi u oku jednog djeteta, žene ili muškarca, je trenutak kada se može osjetiti kako cijeli svemir treperi. Ove su žene  učinile da svemir zatreperi nebrojeno puta, i zbog toga njihove priče jesu posebne i važne. Ja se nadam da će one potaknuti mnoge da se pokrenu i učine nešto za sebe i svoje zajednice. Da bi to bili u stanju uraditi važno je zamisliti život izvan nametnutih etno-nacionalnih granica i strahova od drugoga i drugačijeg.

Koliko su žene koje doprinose zajednici ustvari vidljive danas u ovoj zemlji?
– Doprinos ovih žena nije dovoljno vidljiv u BiH, jer, kako sam već rekla, neke druge vijesti posebno politički i ekonomski problemi, okupiraju medijski i javni prostor tako da se pozitivne vijesti jedva naziru i čini mi se nisu dovoljno atraktivne većini medija. Poznato je da mediji vole senzacije i da obični ljudi gledaju senzacije kako bi na trenutak zaboravili svoju tešku i monotonu svakodnevnicu, ali to u suštini umrtvljuje duh, maštu i inspiraciju, pa je onda teško pokrenuti nekoga da ustane i založi se za svoja prava i prava drugih ljudi.
Točno je da se ljudi više sjećaju negativnih nego pozitivnih vijesti, a možda i zato što se o njima više priča  i što one okupiraju i privatni i javni prostor, pa je teško ophrvati se u takvom ambijentu i nametnuti neke nove narative koje pozivaju i prozivaju nas same da uradimo nešto, a ne da se bavimo drugim ljudima. Nije u pitanju samo nedostatak potpore mirotvotstvu i dijalogu, već i naša sklonost da samo tražimo mane i nedostatke, a ne da ističemo ono što je dobro i pozitivno. Nekako su ljudi uglavnom skloni gledati što nedostaje u tuđoj bašči, a ne zagledati se u vlastitu i doprinijeti da se barem jedan problem riješi, a ne kreirati i generirati nove širenjem negativnih priča i vijesti. Jedna stvar je dobronamjerna konstruktivna kritika koju opet treba izražavati tako da se ne povrijedi druga osoba, a sasvim nešto drugo je namjerno ustrajavati na obezvrjeđivanju tuđe ličnosti. Po meni dobar čovjek, a i dobar vjernik i vjernica, uvijek moraju krenuti od sebe i sagledati svoje nedostatke, pa tek onda govoriti o tuđim. Ako već trebam govoriti o drugima, onda radije biram lijepe vijesti i postignuća koja mogu nadahnuti, pokrenuti i promijeniti nešto na bolje. S ovih 11 priča ja se nadam da će ljudi biti potaknuti da urade nešto na što će biti ponosni i zbog čega će ih se drugi sjećati po dobru.

O ženama o kojima bismo morali znati više, koje bi nam ustvari svima trebale biti inspiracija i primjer, znamo malo ili skoro ništa. Što mislite, zašto?
– Već sam rekla da neki drugi narativni prevladavaju u našem javnom diskursu i nacionalnom i političkom i religijskom, i da pozitivnim primjeri ne dobivaju potrebnu pažnju. Svako društvo mora voditi računa o tome kakve sadržaje nudi u obrazovanju i medijima i što se podržava i ohrabruje, odnosno što zanemaruje. Kada je riječ o ženama i njihovom radu na izgradnji mira i pomirenja, nekoliko razloga su mene motivirali da primjere ljepote ljudskosti iznesem na površinu nadajući se da će njihovo svjetlo ljudskosti probuditi zapretene iskre ljudskosti u drugim ljudima.
O ovim ženama ne znamo mnogo jer općenito njihovi uspjesi nisu zabilježeni i o njima se malo govori. Same žene su pak zauzete da urade što više čekajući da neko povoljno da zabilježe svoja postignuća. Jedno od rijetkih svjedočanstava otpora žena ratu i njihovim mirovnim naporima nalazimo u knjizi veleposlanice Swanee Hunt “Ovo nije naš rat”. Moja namjera je bila ići korak dalje i osvijetliti višegodišnji rad bh. mirotvorki, njihovu posvećenost, ustrajnost i strategije koje su koristile da pomognu susjedima, prijateljima i drugima koji su podršku trebali, bez obzira kakve su etničke i religijske identitet imali.
Također sam željela pokazati kako žene urade većinu posla na lokalnoj razini, a pregovore na višim razinama vlasti vode muškarci donoseći odluke koje se tiču i žena i muškaraca. Mirovne priče ovih žena nisu vidljive i zbog toga što etno-nacionalne vlasti i ideologije žele držati ljude u strahu i izolaciji kako bi što lakše manipulirali i vladali njima. Strah je emocija koja suvereno vlada ovim prostorima kako mirotvorke u ovoj knjizi ističu. To je strah za egzistenciju, gubitak identiteta i slično i zbog toga ljudi nisu spremni na promjene i sami se založiti za njih. Ako dovoljno dugo držite ljude odvojene jedne od drugih, podgrijavajući neosnovane strahove, onda se ljudi zamore, oštrica kritičkog mišljenja otupi, s čim su svakako računali kreatori rata i podjela. Stoga i jest teško iskoračiti izvan etno-nacionalnih okvira, ali i društveno poželjnih uloga žena i muškaraca. Ovih 11 žena su se usudile prelaziti nametnute granice gradeći mreže kontakata i podrške, uspostavljajući vrlo snažne i ponekad neočekivane veze. Njima je važno da ostave mir u nasljedstvo budućim generacijama jer vjeruju da svaka generacija treba ostaviti zalog za budućnost, a mir je najveće blago i zalog koji netko može ostaviti u nasljedstvo drugome.

Ljudskost – koliko o njoj danas mislimo i koliko ljudskosti, pojma ljudskosti, ima u religijama, odnosno u propovijedima u vjerskim zajednicama?
– Čini mi se da se ljudskosti prisjetimo samo onda kada nas netko ugodno iznenadi nečim pozitivnim. Šteta je što su, da tako kažem, izljevi ljudskosti sve više izuzeci koji nas iznenađuju i razbude barem na trenutak, a trebalo bi da ljudskost njegujemo i ispoljavamo svakodnevno. Neljudskost bi trebala biti izuzetak a ljudskost pravilo. Ljudskost je ključna kako za religijski tako i za nereligijski svjetonazor, međutim potrebno je razlikovati doktrinarne principe i etiku vjere ili drugog svjetonazora od prakse. I vjernici i oni koji ne vjeruju ali slijede određeni etički kod, trebali bi biti ogledalo ljudskosti i ne bi smjeli dozvoliti da njihovim životima vladaju suhoparne forme i rituali iza kojih ne stoji punina ljudskosti. U svakoj religijskoj tradiciji, a napose u monoteističkim tradicijama prisutnim na ovim našim prostorima, ljudskost je ključna za ispravno svjedočenje vjere. Vjera u Boga se ne može odvojiti od dobročinstva, ljubavi prema bližnjemu, pravde, samilosti i pomaganja. Ogledalo nečije vjere je u drugom čovjeku, koliko je sposobna pokazati ljudskost i dobro prema drugom čovjeku, toliko će biti bliži Bogu.
Vjerske zajednice danas barem formalno zagovaraju sve ove principe u kojim se zrcali nečija vjera, i iako je teško generalizirati, postavlja se pitanje zašto danas kada imamo religiju itekako prisutnu u javnoj sferi života, imamo tako malo istinskog svjedočenja te iste religije. Dijelom je to i zbog toga što oni koji propovijedaju nisu dosljedni onome što govore, pa tako i oni kojima propovijedaju imaju pogrešne uzore i poruke o tome da je legitimno jedno govoriti a drugo raditi. Danas se nažalost to više ne zove licemjerstvo, već ”snalažljivost” ili ”sposobnosti”.  Preko 90% građana i građanki ove zemlje se izjašnjavaju kao vjernici i vjernice, pa je za očekivati onda da imamo generacije odgojene u duhu mira, poštovanja i pomaganja, ali naša stvarnost govori da to nije tako. Bog od čovjeka traži da voli druge ljude, poštuje njihova prava i slobode, da pomaže siromašne, da ne može zanoćiti ako je njegov susjed gladan ili nije primio plaću pa ne može prehraniti obitelj. Međutim, u trci da što više materijalnog steknu, ljudi brzo zaborave svoju ljudskost i obveze koje imaju prema drugim ljudima.Većina formalno kaže da vjeruje u Boga, a zapravo oni imaju druga božanstva kojima robuju, kao što je novac, moć, nacija, ili vlastiti interesi. Valja spomenuti i određene grupe u svakoj vjerskoj zajednici koje su radikalne i isključive u svojim tumačenjima vjere, pa potiču potiranje ljudskosti svih onih ne misle kao oni. U ime Boga i vjere sebi daju za pravo da čine nasilje, da mrze i što je još gore da sude i presuđuju, što je vrlo opasno, posebno ako se to još preklapa s etničkim i nacionalnim ideologijama.

Nije li u ovakvoj BiH, politički i društveno podijeljenoj, potrebno ukazivati upravo na svijetle primjere koji bi nam trebali biti putokaz ka boljoj budućnosti?
– Upravo tako, važno je učiniti sve što možemo da dobro i pozitivni primjeri dobiju pažnju javnosti. Svatko od nas je pojedinačno odgovoran i kao građanin i građanka i kao vjernik i vjernica da svjedoči svoju ljudskost, ali i da stane u zaštitu ljudskosti drugih, posebno onih koji su manjine i kojima se osporavaju temeljna prava i slobode. Valja se prisjetiti da kada god osporimo nekome pravo na jednom mjestu, netko će to isto pravo uskratiti nama na drugom mjestu, i da ako želimo biti principijelni i dosljedni svojih i religijskih ili nereligijskih nazora, onda ne možemo dovesti u pitanje ljudskost drugih osoba. Svaki čovjek je dio božanskog stvaranja, tako naučavaju religijske tradicije, pa je onda osporavanje prava na dostojanstvo, prava i slobode  istovremeno i negiranje tog dijela božanskog stvaranja. Mirotvorke u ovoj knjizi su svojim životnim pričama pokazale da se ono u što vjeruju, bilo da je to Bog ili nešto drugo, ostvaruje u njihovim djelima i životima.

Važno je pokazati ljudskost
Vijest je bila i da ste prva pokrivena profesorica na Harvardu. Koliko je vjera ono što čini dio Vašeg identiteta, koliko želja za znanjem, za širenjem znanja? Odnosno – koliko znanju danas pridajemo važnosti, a koliko onom vanjskom, prvom što zapazimo na nekoj osobi?
– Ta vijest uopće nije bitna, jer ja sam na Harvard otišla zbog mog rada i istraživanja, a ne zbog toga što nosim ili ne nosim maramu. Takva mjerila podobnosti nisu prisutna na univerzitetima poput Harvarda. Traže se dobre ideje koje treba na pravi način artikulirati i uobličiti, a sve drugo je u drugom planu. Na koncu čovjeka treba cijeniti prema onome što je u njegovoj glavi, a ne prema kapi koju nosi na glavi. Moja marama je dio mog religijskog identiteta i nosim je već dvadeset pet godina, ali ne mislim da bi to trebalo da bude mjerilo sposobnosti i podobnosti. Važno je što čovjek zna, što radi i kako to radi, ali ljudi su skloni pridavati više pažnje izvanjskom, nego suštinskom. Moja vjera je vrlo bitna u mom životu i kao inspiracija i kao oslonac i koliko god želim da imam prava i slobode da slobodno ispovijedam svoju vjeru, isto tako smatram da drugi ljudi trebaju uživati ista prava i slobode kao i ja.
Kada je riječ o ženi u patrijarhalnim društvima sa dvostrukim moralnim standardima, ona se još uvijek promatra pod posebnom lupom. To znači da se njena legitimnost za bavljenje određenim poslovima uvijek mjeri preko njenog privatnog i porodičnog života. Umjesto da govorimo o onome što radimo, što zagovaramo, kakve argumente imamo, mi potežemo sa prosudbama i procjenama o nečijim osjećanjima, identitetima i slično. Naši identiteti jesu važni, ali je mnogo važnije tko smo mi kao ljudi i što činimo da pokažemo svoju ljudskost.

Jednaka prava za sve
Je li vjera danas u BiH postala više ono vanjsko, pa i političko, a manje osobno, intimno, pojedinačno?
– Vjera je nešto što je između čovjeka i Boga i to je neponovljiva veza i odnos svakog čovjeka s Bogom i stvar je čovjekove duboke intime i osjećanja. Zbog toga to i jeste osjetljivo područje kojim se najlakše manipulira i zloupotrebljava. Nažalost, ta prelijepa tanana osjećanja i stanja su ispolitizirana i opterećenja dnevnom politikom i politikanstvom, i samo štete ugledu i dostojanstvu i vjere i vjernika. Vjernici trebaju slobodu da ispoljavaju svoju vjeru, da obavljaju obrede, da nose svoja religijska obilježja i da budu prihvaćeni sa svim svojim identitetima. Međutim, država i crkva odnosno vjerska zajednica moraju biti odvojene i miješanje crkve u državne poslove je uvijek na štetu jednog dijela građana. Sekularna država treba biti neutralna u odnosu na svoje građanke i građanke u smislu da ne favorizira  ni jednu vjeru i svjetonazor, te da i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju pred zakonom imaju jednaka prava i slobode. Andrijana Copf (Dnevni list)