Kliker.info

Uoči Nove 2014. draga Nađa Halilbegović pisala mi je:
„Dragi Vehide,
Ja znam da Vi putujete diljem svijeta, pa ako Vas  putevi dovedu u blizini Indianapolisa (Indiana) oko 22. decembra, željela bih Vas pozovati na ceremoniju Butler Univerziteta na kojem ću, ako Bog da, primiti počasni doktorat. Ovo je, naravno, velika čast i bilo bi mi drago da takvu priliku podijelim sa što više voljenih i cijenjenih osoba u mom životu…”

Odgovorio sam da ću se, ako ikako budem mogao zaputiti na daleki put u Indianopolis, da podijelim tu nevjerovatnu radost sa bivšom učenicom moje rahmetli supruge Fatime, sa senzacionalnom Nađom Halilbegović, mladom ženom sa biografijom kakvu danas ima malo koja žena u svijetu.

Ko je Nađa? Nađa je rođena Sarajka (rođena 29. jula 1979), danas vrhunska interpretatorka, gitarista, pjesnikinja, kantautorka, jedna od najboljih oratorki na sjeverno-američkom kontinentu i jedna od najistaknutijih svjetskih aktivistkinja u borbi za mir i prava djeteta. Kao dijete Nađa je preživjela rat u Bosni i Hercegovini i u svome opsjednutom rodnom gradu preživljavala najdramatičnije trenutke u životu…

Prije rata i u toku rata pjevala je u poznatom dječijem horu Palčići i svirala gitaru. Imala je 12 godina kada je počeo rat. U trinaestoj godini bila je teško ranjena gelerom granate (još u nozi nosi sedam krhotina). Na tadašnjem ratnom Radiju BiH čitala je svoju poeziju i dijelove svoga ratnog dnevnika. Imala je i stalnu radiorubriku pod nazivom “Muzička kutija” tokom koje je dijelila svoja iskustva iz perspektive djeteta u ratu. Tokom 1993. četiri Nađine pjesme objavljene su u knjizi “Mama, neću da idem u podrum”. U četrnaestoj godini, u opsjednutom Sarajevu, objavila je prvi dio svoga ratnog dnevnika pod naslovom “Sarajevsko djetinjstvo ratom ranjeno”. U januaru 1995. holandska televizija napravila je dokumentarac o njenom životu u opkoljenom Sarajevu.

Nesanice sanjalice

U augustu 1995. Nađa je pobjegla iz rata i došla u SAD. Iako je nedovoljno znala engleski jezik, završila je tri razreda srednje škole u roku dvije godine. Tokom tih godina, nastavila je  pisati dnevnik kojeg je objavila 1999. pod naslovom “Nesanice sanjalice: Sarajevsko djetinjstvo ratom ranjeno – drugi dio”.
Sredinom 1997. Nađa je dobila punu školarinu od Butler Univerziteta u Indianapolisu (Indiana). Studirala je na odsjeku solo pjevanje i gluma. Tokom studija  nastavila je svoj rad kao popularni govornik i izvođač na svjetskim skupovima kao što su Global Young Leaders Conference u Washingtonu, The State of the World Forum u San Francisku i The Summit on Youth and Peace u Orlandu, Florida sa Desmont  Tutu.

Godine 1999.  Nađa je predstavljena u knjizi “The Courage To Give” autorice Jackie Waldman. U 2000. prezentirana je u knjizi “Architects of Peace” (Arhitekti Mira) autora Michael Collopy. U knjizi je ravnopravno predstavljena sa Dalaj Lamom i Majkom Terezom. U martu 2001. Nađa je nagrađena nagradom Woman of Distinction Award (Izvanredna žena) koju dodjeljuje svjetski poznati  Butler Univerzitet na kojem je naša Nađa diplomirala 2002. Nakon diplomiranja  devet mjeseci putovala je diljem SAD i Kanade radeći sa humanitarnom organizacijom Free the Children. Posjetila je stotine škola kao izvođač, oratorka i aktivista za mir i prava djece. U septembru 2006. bila je jedna od 112 uvaženih učesnika najvećeg okruglog stola na svijetu kojeg je organizovala organizacija Dropping knowledge u Berlinu. Skup se zvao “Okrugli stol slobodnih glasova” i svi gosti su, putem medija, u isto vrijeme odgovarali na 100 pitanja o stanju našeg svijeta u poljima ekologije, mira, politike i ostalih tema važnih za sadašnjost i budućnost. Ovaj devetosatni događaj putem Interneta predstavljao je globalni medijski događaj koji je simbolično upriličen na trgu gdje su tokom Drugog svjetskog rata nacisti uništili i spalili stotine knjiga i literature.

U toku 2009. dijelovi Nađine knjige objavljeni su u udžbeniku za učenike osnovnih škole diljem SAD pod nazivom “Elementi Literature: Second Course” u kojem je njeno ratno iskustvo dirljivo upoređeno sa dnevnikom i ratnim iskustvima Ane Frank…
U februaru 2006. objavila je knjigu na engleskom jeziku u SAD i Kanadi pod nazivom “My Childhood Under Fire: A Sarajevo Diary”. Knjiga je nagrađena mnogobrojnim priznanjima i nagradama. Također je objavljena na francuskom i indonezijskom jeziku. Sve su to imali na umu profesori i uprava Butler Univerziteta u Indianapolisu kada su odlučili da našoj Nađi dodijele počasni doktorat. U obrazloženju te odluke navedeno je da je Nađa Halilbegović, autor i aktivista za mir i prava djece prvi primatelj počasnog doktorata u historiji toga univerziteta. U obrazloženju je navedeno da je Univerzitet Nađu imenovao za glavnu govornicu na svečanoj ceremoniji na kojoj će oko stotinu doktoranata dobiti diplome doktora nauka.

O bosanskom duhu

Predsjednik Butler Univerziteta James Danko kaže:
– Nađa Halilbegović inspiriše publiku, pogotovo mlade generacije, s iskrenim i slikovitim opisima života djece u ratu, i na taj način motiviše da pronađu mirovne solucije za probleme u privatnom radu i životu, kao i u globalnom smislu ratova u svijetu. Butler je ponosan da smo na svoj način dali doprinos dok je bila naš student, i pozdržali je da razvije svoj glas, ne samo kao pjevač, nego najprije kao čovjek i humanista. Zato smo ponosni da je ovim počasnim doktoratom nagradimo.

Svoj briljantni govor, kao velika i veoma, veoma elokventna oratorka, Nađa je završila prisjećanjem na svoje „Sarajevsko djetinjstvo ratom ranjeno”. Govorila je i o svome ranjavanju i o tome kako su je njene Sarajlije bodrile i voljele. Sarajlije su, rekla je Nađa, pokazale da i u najcrnjoj tamnini bosanski duh, humanost i duša osvjetljavaju mrak. Ispričala je kako je kroz tunel izašla iz Sarajeva i da joj je majka bila glavna inspiracija da bude snažna i uporna žena. Nađa se na kraju zahvalila svojoj familiji, američkoj porodici i mužu u publici. A zatim na bosanskom jeziku obratila svome ocu Sulejmanu Sendiju, koji je prevalio milje i milje da bi iz Sarajeva stigao na ovu divnu svečanost na kojoj je sav treperio od sreće.  Rekla je:

– Tata, volim te, hvala ti što si došao, i znaj da si mi ti a i mama uvijek bili uzor plemenitog čovjeka. Hvala ti!
Meni je dometnula:
– Nikad neću zaboraviti kako smo pod granatama išli zajedno i kako ste me ugostili jednog ratnog dana. I vama hvala!
Počasni doktorat Butler Univerziteta Nađa Halilbegović je primila 22. decembra 2013. I dalje se bavi istom aktivnošću za koju je dobila počasni doktorat, iako bi sasvim dobro mogla živjeti od svojih koncertnih i glumačkih nastupa. I u tome je vrhunska. Odnedavno živi u Torantu sa mužem Kanađaninom Chrisom koji joj je, kaže, velika podrška u svemu.
Jučer mi je, uz novogodišnju čestitku, dodala i ovo:
– Bilo bi mi veoma drago da barem nešto od ovih naših radosti, koje su, osjećam, i Vaše, objavite u našem Oslobođenju… Vaša Nađa.
Evo, objavili smo. Tvoje Oslobođenje i tvoj Vehid Gunić.

Vehid Gunić (Oslobođenje)