Kliker.info

Piše : Muharem Bazdeulj (Oslobođenje)

Jedno od magičnih djelovanja dobre književnosti tiče se njene sugestivnosti. Dobro napisana rečenica može djelovati faktografski tačno, čak i kad nije faktografski tačna. Kad pisac dobro posreduje neku emociju, onda nam se ona u umu trajno veže za njega. Najpoznatiji (i najbanalniji) primjer je Franz Kafka. Za milione ljudi širom svijeta užas od birokratije i njenih lavirinata je po pravilu – kafkijanski.

Čitao sam prije dvije-tri nedjelje intervju sa čuvenim pozorišnim režiserom i rođenim Sarajlijom Mladenom Materićem. Novinar mu na početku postavlja sljedeće pitanje: “Mnogi akteri današnje kulturne i političke scene u Sarajevu vaši su bivši studenti i saradnici. Kako gledate na njihov angažman?”; Materić odgovara ovako: “Danas, sa Sarajevom me spaja nekoliko starijih članova moje porodice, nekoliko dragih ljudi, i malo uspomena. Nemam nikakve profesionalne odnose sa bilo kime u Sarajevu, a što se tiče nekih kojima sam bio profesor ili sam ih na drugi način pripremao za poslove koje danas obavljaju – bilo bi sigurno bolje da ih nikad nisam sreo. To tada nisam znao, a sad znam. U Sarajevo sam odlazio nekoliko puta nakon dvehiljadite i doživeo sam da svojim rodnim gradom u kojem sam i živeo i radio do rata, prolazim kao kroz stranu naseobinu u kojoj kao da nikada nisam ni bio.” Čitam, dakle, citirane Materićeve rečenice i odmah pomišljam: ovo je baš – jergovićevski. Posljedica je to činjenice da sam taman negdje u isto vrijeme čitao Jergovićev monumentalni novi roman “Rod”. Na drugom mjestu vrijedi podrobnije i opširnije pisati o ovom velikom (od hiljadu stranica dužem) romanu. Riječ je o kod nas rijetko viđenoj “demonstraciji sile”, iskušavanju protejskih mogućnosti romana. Oni koji čitaju Jergovićeve recentnije esejističke i autopoetičke zapise u njemu će vjerovatno prepoznati i Jergovićevu sopstvenu i ličnu umjetničku repliku upravo na one knjige koje su ga posljednjih godina najviše i presudno fascinirale (poput “Priče o ljubavi i tmini” Amosa Oza). Međutim, u kontekstu citiranih Materićevih rečenica, ponajprije pada na pamet jedan sloj “Roda”, sloj oproštaja sa Sarajevom. U jednom važnom smislu, “Rod” se može čitati i kao Jergovićevo oproštajno pismo Sarajevu. Ovo o čemu Materić govori, osjećanje po kojem kao jedina veza sa gradom ostaje “spona s nekoliko starijih članova porodice” je nešto o čemu je Jergović već pisao, nešto što je u njegovom opusu već poznato. “Rod” je u tom smislu mnogo gorči, ne samo jer je finalni rekvijem porodici, nego i zarad skoro hladnokrvnog suočenja sa zavičajem koji je definitivno postao tek “strana naseobina”.

Jedno od opštih mjesta bosanskohercegovačkog poratnog diskursa jest ona fraza što se u srodnim varijacijama ponavlja od razgovora na pijacama i u kafanama, preko nebrojenih internetskih prepiski do novinskih članaka, komentara i televizijskih emisija, a koja veli da ova Bosna nije više ona Bosna, da onaj Mostar nije više onaj Mostar, da ovo Trebinje nije više ono Trebinje, da ovaj xy-grad nije više onaj xy-grad, napokon (i najčešće) da ovo Sarajevo nije više ono Sarajevo. Na takve komentare, naročito u vremenu neposredno poslije rata, u Sarajevu se najčešće reagovalo obranaški, protupitanjem “a koji bi grad ostao isti poslije najduže opsade u novijoj istoriji Evrope, poslije stotina hiljada ispaljenih granata, hiljada poginulih i ranjenih itd.” U jednom već davnom intervjuu, Aleksandar Hemon  je u sličnom kontekstu izgovorio kako “Sarajevo nikom ništa ne duguje” pa je to onda desetinama i stotinama puta citirano kao argument. I, naravno, nije to argument koji treba olako odbaciti. Ali se, isto tako, ne može odbaciti ni osjećanje velikog broja (bivših) Sarajlija, osjećanje koje definitivno nemaju samo Materić i Jergović, kojima se njihov zavičaj sada doima tek kao “strana naseobina”.

U tom smislu, ima jedna distinkcija koju ovdje ne treba prenebregnuti. Materić i Jergović nisu politički istomišljenici, ni kad je riječ o karakteru rata u Bosni i Hercegovini ni kad je riječ o interpretaciji krivice za rat u BiH i opsadu Sarajeva kao dijelove ratnog raspada Jugoslavije. Ne može ih se dnevnopolitikantski u jednom potezu otpisati kao mrzitelje islama, Bošnjaka i nezavisne Bosne i Hercegovine. To da je njihovo lično, ljudsko i umjetničko osjećanje spram Sarajeva danas gotovo identično manje ima veze sa samim godinama opsade, a više sa onim što je uslijedilo poslije. Sarajevo se neposredno poslije rata s razlogom ponosilo svojim nezavisnim medijima i novinarima koji su, za razliku od ostatka BiH, smogli snage da se suoče sa “svojim” zločinima, ponajprije sa Kazanima. Ispostavilo se, međutim, da je ta vrsta suočenja za Sarajevo ipak samo incident, mnogo više rezultat lične hrabrosti i morala nekolicine autora i urednika, nego zrelosti sredine. Već duže od deset godina, međutim, sarajevskom javnom scenom vlada “festival jednoumlja” koji egzorcira sve koje se usude inokosno misliti na bilo koju od “osjetljivih” tema: od “slučaja Dobrovoljačka” do “bošnjakizacije i islamizacije” svih sfera javnog života. To je upravo period u kojem je Sarajevo za mnoge Sarajlije (i Srbe i Hrvate i ine) posta(ja)lo “strana naseobina”: Samo naoko parodoksalno, to je takođe period u kojem su se u Sarajevo zaljubljivali mnogi Hrvati s Trešnjevke i mnogi Srbi sa Vračara, kao uostalom i silni Amerikanci, Nijemci, Francuzi, ovi-oni, period festivalsko-turističkog brendiranja Sarajeva kao egzotične destinacije u srcu Evrope gdje se donedavno ratovalo, a danas je sve jeftino i ljudi su veseli. Nije, međutim, njihova vikend-egzaltacija nikakav argument protiv gorčine Sarajlija koji su izgubili zavičaj. Ne mogu se iznosi računa u ho(s)telima i bakšiši konobarima mjeriti sa otpisom duga spram zavičaja.