Kliker.info

“Kada mediji na Zapadu za Madonnu napišu da je kurva, to ništa ne mijenja u njenom životu. Zid koji joj odvaja dvorište od ulice debeo je metar i po i visok šest metara. Kada izađe na trčanje, uz nju je uvijek omanja četa tjelohranitelja. A kada naši mediji napišu da sam ja kurva, u mom se životu sve sruši, jer sljedećeg jutra sama krenem na posao, a cijeli tramvaj bulji u mene i misli – eno kurve.”

Ovako je prije više od deset godina zagrebačka glumica Alma Prica objašnjavala pogubne posljedice tabloidnog tretiranja njenog privatnog života. Poruka je jasna – tabloidi jedva da nekako mogu funkcionirati u visokorazvijenim, urbanim sredinama, ali u ovim skučenim džematima i zbijenim župama njihovo dejstvo na život ljudi o kojima pišu može biti ubistveno.

Poznata glumica tih je mjeseci prolazila pravi pakao, jer su joj mediji koji se bave tračevima zavirili u sve pore života i tijela. Bilo je mučno posmatrati to iživljavanje nad nezaštićenom osobom. Tabloidi su i kod nas, u Bosni i Hercegovini, zemlji viza, raskošne korupcije i vječnog butmirskog procesa, pustili jako korijenje. Tretiraju uglavnom javne ličnosti i svoj angažman pravdaju činjenicom da osobe koje se bave javnim poslom nemaju pravo na privatnost. Tako u ovim malim gradovima, koji ni u urbanističkom ni u mentalitetskom smislu još nisu probili gabarite turskih kasaba, cvjetaju javne priče o tajnim razvodima, prevarama, preljubima, bračnim tučnjavama, svađama, krađama, prijateljskim razlazima…

Granica između privatnog i javnog sve je tanja.Prvo svemoćni internet, a onda i opsesivni facebook učinili su je poroznom do neprepoznatljivosti. Danas bi bilo zanimljivo preispitati davnu tvrdnju pisca Milana Kundere da na Zapadu privatnost ljudi razaraju mediji, a na Istoku policija. To je za politički Istok, onaj kojim je vladao socijalizam, bilo potpuno tačno.Što se tiče Zapada, mediji su zaista bili razarači privatnosti, ali to se razaranje odnosilo samo na poznate, slavne i javne. Onda je Istok srušio jedan povelik zid i prešao na Zapad, pa mu se desila kontroverzna situacija – privatnost su mu u tom prelaznom periodu razarali i mediji i policija. Razvojem civilnog društva policija se nekako i dovodi u red, ali s medijima to malo teže ide.

Gora je stvar, međutim, što bi Kunderina tvrdnja danas morala pretrpjeti temeljitu redefiniciju. Privatnost u demokratskim društvima odavno ne razaraju samo mediji, nego sve češće ljudi sami sebi, a uz njih i korporacije, šta god da se sve moglo utrpati pod taj mutni pojam. Kad je u pitanju takozvani mali, obični čovjek, što je sumnjiva i neprecizna, ali duboko ukorijenjena definicija koja obuhvaća devedeset devet posto populacije, cinično je da on u sve većem broju i sa sve vidnijom radošću svoju privatnost destruira sam.

Facebook je javna nudistička plaža, na kojoj možemo čitati sve o drugima pod jednim uslovom – da oni mogu, također, čitati sve o nama.Paralelno s tim, sve televizije na svijetu pretrpale su svoje programe Big Brother emisijama u kojima gledatelji mogu posmatrati direktan prenos života, odnosno jednog njegovog prostornog i vremenskog isječka. Da je tih emisija pedeset puta više nego što ih trenutno ima, opet ih ne bi bilo dovoljno da podmire sve zainteresirane učesnike. Kamera kao da ima magijsko dejstvo na ljude – ko ne vjeruje, nek pogleda šou Trenutak istine…

Ali, i izvan tog facebook-bigbrotherovskog fenomena, živimo u vremenu u kojem se privatnost sistematski uništava. I to zauvijek. Kada su 1984. godine organizirane rasprave povodom slavne knjige s istim naslovom (1984), većina učesnika je konstatirala da su se stekli svi tehnološki uslovi da mračna Orwellova vizija postane stvarnost. A tehnologija je tada, prije 25 godina, bila smiješna u odnosu na ono što je danas.Na kraju 2009. godine nemoguće je živjeti a da se pritome na sve strane ne ostavljaju aktivna svjedočanstva o tom procesu. Svi telefonski razgovori na svim meridijanima se snimaju. Sve ikada otvorene internet stranice zauvijek su zabilježene. Sve što smo ikad kupili bankovnom karticom, a sistem je takav da sve više plaćamo karticom i sve manje novcem, također ostaje trajno zapisano. Crne kutije, nekada specifikum avionskih kabina, uskoro se uvode u privatne automobile.

U nekim zemljama proces je već otpočeo. Jučer u avionima, danas u autima, sutra u našim domovima.Gradovi su već godinama premreženi kamerama i svaki korak koji napravimo negdje je registriran. Ako ne godine, onda u najgorem slučaju decenije – ako ikakvih decenija za ovo čovječanstvo uopće bude – dijele nas od obaveznog ugrađivanja identifikacijskog čipa u naša tijela, i to odmah nakon rođenja. Čip će imati sve relevantne podatke o nama, plus GPS, uređaj koji omogućava neprekidno praćenje našeg kretanja. Američka vojska već je usavršila šljem koji čita misli vojnika.

Dakle, možemo samo s užasom konstatirati: sve što radimo, a odskora i sve što pomislimo, negdje ostavlja trag.A svaki trag je podatak. Još gore, svaki podatak je iskoristiv materijal. A svaki iskoristivi materijal jednog dana se pretvara u zbirno smrtonosno oružje protiv nas. Prije deset godina mislilo se da takva haotična količina informacija obesmišljava samu sebe. Jer šta da radi bilo koja služba s vaših 15.000 sati telefonskih razgovora?Međutim, tehnologija je i to riješila.Proces selekcije je usavršen tako da se za nekoliko sekundi može izlistati sve o svakome. Ili samo birani višegodišnji podaci o nekome. I to onda više nije informacijski haos u kojem se niko ne može snaći, nego predobro organiziran sistem koji od pojedinca čini taoca, lovinu koja nema nikakve šanse.