Kliker.info

Ugledni američki ekspert za Balkan i profesor na predmetu Upravljanje konfliktima na Univerzitetu Johns Hopkins, Danijel Server, govori o različitim aspektima budućnosti Zapadnog Balkana, uključujući i mogućnost obnove agresivnog nacionalizma, kao i eventualnih novih sukoba u regiji, u svijetlu aktuelne krize u EU.

U nedavnom intervjuu za agenciju Anadolija, rekli ste da se čak ni oružani sukob ne može isključiti nakon platforme Beograda za „normalizaciju odnosa sa Kosovom“. Ukoliko bi se takav sukob zaista dogodio, kolikih razmjera i kakvog intenziteta očekujete da bi bio, i kakve bi implikacije mogao imati na ostatak regiona?

– Teško je govoriti o mogućnosti oružanog sukoba, a da čitaoci ne pomisle da ga podržavate. Ja ga svakako ne podržavam. Ali kada jedna država polaže zahtjev na teritoriju koju faktički ne kontroliše, i pri tom odbija da prizna vlast koja je kontroliše, to je situacija koja očito može voditi u oružani sukob. Budući da je KFOR već iscrpljen, Priština i Beograd moraju da postignu diplomatske sporazume koji bi im pružili garancije da do oružane invazije neće doći. U protivnom, i jedni i drugi će morati da obave defanzivne vojne pripreme, što bi bilo preskupo i potencijalno destabilizirajuće.Ne mislim da je nekakav veliki rat ponovo moguć na Balkanu: niko više ne raspolaže silom, niti održivim kapacitetima za takav poduhvat. Niti bi raspirivanje neprijateljstava moglo koristiti bilo kojoj zemlji na Balkanu. Ali ružne stvari se, svejedno, događaju, a rat na Balkanu se po pravilu uvjek više svodi na nasilje nad civilima nego obračun sa drugim oružanim snagama. Ne bismo smjeli zaboraviti devedestete.

Srbijanski premijer Ivica Dačić više je puta tokom proteklih par nedjelja upozorio da će policija, ako treba i upotrebom sile, ukloniti spmenik koji je u Preševu, gradu na jugu Srbije, u čast poginulim borcima bivše OVPBM podigla opštinska, većinski albanska, vlast, ukoliko ga Albanci sami ne uklone do 17. januara. Lokalni Albanci odbili su Dačićev ultimatum, u isto vrijeme ignorišući kompromisni prijedlog zapadnih ambasadora u Srbiji da spomenik iz centra grada bude premješten na neku drugu lokaciju. Ostane li spomenik na svom mjestu i nakon roka koji je postavio, Dačić će se naći pod značajnim pritiskom srpskih nacionalista, uključujući i njegove pristalice, da ispuni obećanje i ukloni spomenik. Vidite li ikakvu mogućnost da se u ovih nekoliko preostalih dana iznađe kompromis između Beograda i lokalnih Albanaca, što bi pomoglo da se tentzja spusti?

– Svakako bi bilo poželjno da problem bude riješen kompromisom. Ne poznajem tamošnje prilike dovoljno dobro da bih mogao procjeniti šanse da prijedlog zapadnih ambasadora bude prihvaćen. Ali bilo bi nesvrsishodno za Srbiju da sruši spomenik ljudima čiji su saborci pre 10 godina amnestirani, i na taj način isprovocira konflikt koji je uveliko prevaziđen. U isto vrijeme, Albanci moraju prihvatiti činjenicu da su i srpski životi tada takođe izgubljeni. Primjetio bih da je vlada u Sarajevu nedavno odlučila da podigne spomenik Srbima ubijenim od strane bošnjačkih snaga tokom rata. Očito je da ovakvi problemi nisu nerješivi.

Prilikom proslave albanskog nacionalnog praznika, Dana zastave, u novembru, premijeri Albanije i Kosova, Salji Beriša i Hašim Tači, aludirali su na želju Albanaca širom regije da se ujedine u zajedničku nacionalnu državu. To je izazvalo dozu nevjerice u jzemljama, naročito u Srbiji. Mada ta vrsta retorike nije neuobičajena u takvim prilikama, Ilir Deda, ugledni ekspert sa Kosova, mišljenja je da bi je trebalo uzeti ozbiljno. Gospodin Deda je upozorio da bi ideja albanskog ujedinjenja lako mogla da se učvrsti u narednim godinama ukoliko bi status Kosova i dalje ostao neriješen u pogledu evropskih integracija i članstva u UN. Postoji realan strah da bi srpski nacionalisti to iskoristili kao savršen alibi u nastojanjima da ožive velikosrpski projekat, prvenstveno u vidu otcjepljenja Republike Srpske od BiH. Ukoliko bi ideja pan-albanskog ujedinjenja uistinu postala deo zvanične agende albanskih političkih lidera, kakvu bi poziciju Vašington zauzeo prema tom pitanju?

– Vašington će biti protiv svealbanskog ujedinjenja, baš kao što je bio i protiv svesrpskog. Vašington aktuelne granice na Balkanu smatra nepromjenjjivim. Naredna faza je članstvo u EU. Jednom kada balkanske zemlje postanu članice Unije, granice neće biti naročito bitne. Bio bih iznenađen ako bi Albanci izabrali svealbansko ujedinjenje umjesto ulaska u EU. Takođe sumnjam i da bi Srbi iz Srbije izabrali svesrpsko ujedinjenje umjesto ulaska u EU. I, hajde da budemo jasni: svaka promjena granica na Balkanu vodila bi u nasilje.

Da pređemo na Bosnu. Pored etničkih podjela, ukupna socio-ekonomska situacija se kontinurano pogoršava, da ne pominjem rastuće nezadovoljstvo građana u vezi sa visokim nivoom korupcije, uličnog kriminala i raznih oblika nasilja. EU jeste sa svoje strane uspjela održati status quo u smislu da se zemlja nije raspala, ali hoće li to biti dovoljno da spriječi unutrašnju destabilizaciju, obzirom na nesposobnost domaćih političara da sprovedu suštinske reforme kojima bi u doglednoj budućnosti kvalitet života običnih ljudi bio  poboljšan?

– BiH ima demokratski sistem. Na njenim je građanima da glasaju kako bi popravili ono što taj sistem kvari. EU i SAD bili su izuzetno veikodušni. Podsticaji su već tu. EU će držati svoja vrata djelimično otvorenim za trenutak kada će Bosanci odlučiti da urade prave stvari. Do tada, moraće živjeti sa vladama koje sami biraju.

Generalni je utisak da su za stabilnost Zapadnog Balkana najvažniji dobri odnosi između Srbije i Hrvatske, kao dva glavna regionalna igrača. Srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić dao je nekoliko ne baš diplomatskih izjava otkako je preuzeo funkciju, što je izazvalo negativnu reakciju Zagreba. U međuvremenu, premijer Ivica Dačić pokušava da ugovori sastanak sa kolegom Zoranom Milanovićem kako bi odnose dveju država doveli u red, ali pojedini analitičari upozoravaju da bi predstojeće učlanjenje u EU moglo učiniti Hrvatsku manje zainteresovanom za njene buduće odnose sa Srbijom. Kakav je vaš stav? Na koji način će se članstvo Hrvatske u Uniji odraziti na politiku Zagreba prema susjedima, posebno Srbiji?

– Moj generalni utisak je da je članstvo u EU poboljšalo odnose između država članica i njihovih suseda. Slovenija je, sveukupno posmatrano, nesumnjivo igrala jako pozitivnu ulogu na Balkanu tokom posljednjih dvadesetak godina. Mađarska, Rumunija i Bugarska takođe su češće bile dio rješenja nego deo problema. Tačno je da postoje istorijski problemi između Hrvatske i Srbije, ali koliko mi je poznato, tih je nesuglasica relativno malo. Ekonomske koristi koje će Hrvatska vidjeti od članstva u EU pozitivno će se odraziti na čitav Balkan.

Sve bivše komunističke zemlje istočne i južne Evrope su ili već članice NATO, ili kandidati za članstvo. Jedini izuzetak je Srbija, a razlog je dobro poznat: većina Srba odbija čak i da razmotri pristupanje NATO alijansi, prvenstveno zbog vazdušne kampanje protiv Srbije 1999. godine. Dok jedan deo analitičara smatra da članstvo Srbije u NATO ne bi imalo nikakvog posebnog efekta na njenu evropsku perspektivu, pošto su, po njima, u pitanju dva potpuno odvojena procesa, drugi tvrde da bi ono moglo biti od ogromne važnosti, jer bi pomoglo Beogradu da među zapadnim državama ostavi utisak kredibilnog partnera. Koja je vrsta argumentacije vama bliža, i zbog čega?

– Nisam siguran da je neodlučnost Srbije u vezi NATO uzrokovana samo bombardovanjem 1999-te. Neki u Srbiji su privrženi prijateljstvu sa Rusijom i nostalgični za nesvrstanim statusom iz doba Hladnog rata. Sem toga, Srbija je svjesna da ne može ući u NATO dok ne promjeni odnos prema Kosovu.

Dijelom iz navedenih razloga, niko unutar NATO ne zagovara članstvo Srbije u alijansi. Beograd već uživa solidan stepen kredibiliteta na Zapadu, ali ukoliko želi postati dio Zapada u punom smislu riječi, moraće da prilagodi svoju spoljnu politiku. To nije samo puko pitanje „dobrosusjedskih odnosa“ ili „normalizacije odnosa“. NATO nema namjeru da u svoje članstvo unosi neriješen problem Kosova. Najpre to mora da se razriješi do kraja. Nema razloga pretvarati se da nije tako.

Uprkos široko rasprostranjenom uvjerenju ovdašnjih teoretičara zavjere, Balkan se uopšte ne nalazi među američkim spoljnopolitičkim prioritetima. Tekuća ekonomska kriza, koja sve više postaje i politička, dovodi do toga da članstvo u EU pomalo gubi od svoje privlačnosti, kako među građanima država članica, tako i među zemljama kandidatima, što bi moglo otežati napore Brisela da nas drži posvećenima procesu evrointegracija. Ako bi evropska kriza nastavila da se produbljuje, dovodeći u nekom trenutku i do uskrsnuća agresivnog nacionalizma na Balkanu kao ozbiljne prijetnje ionako krhkom miru, gde se nalazi taj prelomni trenutak kada bi Vašington počeo da razmišlja i o snažnijem angažovanju u našoj regiji?

– Postoje okidači koji bi motivisali snažnije angažovanje: rašireno nasilje nad manjinama ili međudržavni konflikt, na primjer. Ali teško je zamisiti bilo šta što bi uslovilo onako masivnu vojnu intervenciju kakvoj smo prisustvovali devedesetih. Iako trenutno oslabljena, EU je i dalje moćan magnet. A ni finansijska kriza u Evropi neće dovijeka trajati. Svako ko sumnja u privlačnost članstva u Uniji trevalo bi da posjeti neku od obližnjih članica i uporedi životni standard. Uz izuzetak Grče, pošto je tamošnja kriza preduboka, ali i samoizazvana.

Nakon svega, možemo li se nadati da bi u skorije vreme ex-jugoslovenske zemlje mogle početi da jedna drugu, umjesto kao rivale, posmatraju kao ključne strateške partnere, a da to bude van konteksta puke retorike u cilju zadovoljavanja briselskih zahtjeva za uspostavom dobrosusjedskih odnosa.

– Mislim da takav primer već vidimo u Sloveniji, a povremeno takve signale primećujem i iz Hrvatske, Crne Gore i Makedonije. Za neke od onih koji zaostaju u evropskoj trci biće nešto teže da uoče prednosti poboljšanih odnosa sa svojim susjedima, ali mislim da će se vremenom i to dogoditi. Milan Marinković (Tačno)