Bilo jednom u Americi : Kralju nije mjesto u smeću
New Albany je maleni gradić smješten na desnoj obali divovske rijeke Ohio u američkoj državi Indijani. Mještani Amerikanci za njega kažu da ni po čemu nije poznat , niti poseban , ali se opet , svi do jednoga kunu , da ga, ni za što na svijetu, ne bi mijenjali za veliki, i samo prijeko rijeke udaljeni Louisville , u komšijskom Kentuckyju. Meni da budem iskren , u vrijeme nastaqjanja ove priče, nije posebno značio ni jedan ni drugi, mada sam u većem živio, a u manjem zarađivao za život. Nastavak moje profesionalne novinarske karijere u Americi, započeo je upravo ovdje , gdje sam u ranim jutarnjim satima dostavljao lokalne novine Courier Journal , najprije na prodajna mjesta u otvorenim trgovačkim centrima i benzinskim pumpama,a potom bi punio novinske automate ispred malih radnjicama koje otvaraju kasnije.
Jedna takva radnja vremenom mi je postala poprilično draga , naročito subotom, kada sam otežale novine pune kupona i teške, brat bratu barem dva kilograma , uručivao direktno vlasnici male slastičarnice, koja bi me je za moj trud obavezno nagradila nekom upravo napravljenom slasticom. Vremenom sam shvati da sam vremešnoj gazdarici Elen, na kojoj ni starost nije mogla izbrisati tragove nekadašnje ljepote, postao neka vrsta pokusnog kunića, pošto sam svaki put bio ponuđen različitim slatkišom , koji sam obavezno morao na licu mjesta probati. I pored te spoznaje, ljubaznu i uvjek nasmijanu staricu sam nakon izvjesnog vremena doživljavao kao staru tetku iz rodnog komšiluka pošto je uvjek imala pravu riječ za svaku situaciju. Zbog mog engleskog, riječi i fraze je izgovarala lagano i razgovjetno, tako da mi se , samo u razgovoru sa njom, meni mrski i neprijateljski jezik pretvarao u polumaternji. I bi tako sve do jedne snježne i hladne januarske subote koje se i sada, mnogo godina kasnije, neizostavno sjetim prilikom svakog prelaska velikog mosta koji spaja Kentucky i Indijanu. Vjerovatno tom prilikom i pocrvenim , a pred oči mi izađe prijatni lik tetke Elen koja me pridržavajući vrata, kako bi unio otežale i vlažne novine, pita za zdravlje cijele porodice, naročito se interesujući za moje djevojčice. Slažući novine na policu, skinuo sam stari , od prošle sedmice reklamni plakat i bacio ga u kantu za smeće, a na njegovo mjesto stavio novi . U pola radnje ona je iznenada vrisnula glasom od koga mi se zaledila krv u žilama.
“Ne Kralja u smeće “, zapomažući je ponavljala Ellen i iz kante izvukla kralja rock and rolla Elvisa Presleya.
Brzo sam se povratio iz pravog šoka koji me je zadesio, uzeo kralja iz njenih drhtavih ruku, ispeglao ga poprilično I vratio na stario mjesto, ali je ona I dalje neutješno plakala. Nije mi preostalo ništa drugo već joj brižljivo obrisati suze, zagrliti je I obećati da ću iz istih stopa donijeti novog kralja iz obližnjeg distrihta Courier Journala.Tako je I bailo . Kralja sam vratio na njegovo prijesto ali napravljenu grešku nisam okajao do kraja moje novinarske karijere u New Albanyju. Naš odnos je istina i dalje bio izuzetno korektan. Ellen je uvjek bila ljubazna, nasmijana i vesela ali sam joj uvjek u očima mogao pročitati nikada izgovorenu misao.
“Kako sam se u tebi prevarila . Mislila sam da si pažljiv i osjećajan čovjek, a ti pravi došljak ”,umislio bi svaki put kada bih otvorio vrata malene, ali nadaleko poznate stičarnice Tupelo u New Albanyju , koja je nosila ime po Presleyevom rodnom mjestu u južnjačkom Mississipiju. Mnogo godina kasnije, tokom slučajnog boravka u gradu bez igdje ičega, saznao sam da je moja “tetka” nedavno preselila, na , vjerujem, ljepši svijet , a tamo , nadam se , povremeno sretne i svoga Kralja.
Halil Šetka
Komentari