Kliker.info

Piše : Mugdim Karabeg

 Nakon šestočasovne vožnje, od Čikaga prema jugu, sredinom ubitačno ravne  države Illinois, stigosmo u Sent Luis, najveći grad države Misuri. Iza velikog, robustnog željeznog mosta koji forsira dvije, neposredno prije mosta združene, najveće i najmoćnije  rijeke Amerike – Misisipi i Misuri, ukaza se panorama velegrada, sa izukrćštanim autopugtevima, nadvožnjacima i podvožnjacima , skajskreperima odnosno neboderima , bezbrojnim nižim zgradama, poslovnim i stambenim .

 Najprije nam privuče radoznale poglede veličanstveni, preko 300 metara visoki mermerni luk, činilo se da je izrastao iz tla desne obale Misisipija, koji simboliše “Prodor na Divlji zapad”. Izgrađen  je taj monument u slavu prve američke ekspedicije hrabrih istraživača, što su plovili vodotocima Misurija, prema obalama Pacifičkog okeana na zapadu. Odmah iza željeznog skeleta robustnog mosta iznikoše iz blago zatalasane površi neboderi Sent Luisa, najvećeg, dvomilionskog grada države Misuri. Bez velikih teškoća, uprkos jurcanja  čitavim klupkom autoputeva, avenija, bulevara, ulica i uličica, pronađosmo adresu na kojoj stanuje naša  rodica Nađa Husić, koja nas je pozvala u goste.

 Kuća Husićevih je na sprat, tipičnog američkog arhitektonskog stambenog stila, fasadirana zagasito – crvenim ciglama, sa trijemovima i  nadstrešnicama na oba sprata. Ispred nje iskošena, malo strma zelena tratina uredno ˝podšišanog˝ travnjaka obraslog cvijećem. Uz travnjak tamna traka dugačke, asfaltne ulice Mardel, načičkana, sa obe strane, nizovima drvoreda gustih krošanja i automobilima najrazličitijih marki. To zdanje je slično kao jaje jajetu ostalim zgradama u toj ulici, uz čije se rubove niže još nekoliko desetina istih takvih ciglastih fasada, u kojim, ipak, ima mnogo ljupkosti i šarma.

Nađa nas dočekuje raširenih ruku, iz očiju joj cure dva potočića suza koje kao dva srebrena ukrasa se bljeskaju na njenom oznojenom licu. Jer ljeto je, temperatura se penje blizu četrdest Celzijusovih, a vazduh Sent Luisa je u to doba godine uvijek zasićen vlagom, od 50 do 90 postotaka. Na zidovima, u dnevnom boravku, sešt velikih slika ispod kojih piše: Ansel Adams, The Mural Project, 1941 – 1942 godina, dakle djelo američkog autora koji je kolor – simbolima ukrasio fasade grada. Odmah do njih tri umjetničke slike Starog mosta u Mostaru i jedan velikiki zidni sat, na kojem se takodje razpoznaju konture Starog Mosta, tog kamenog “polumjeseca nad Neretvom”. Kuhinja ukašena starim džezvama od vremenom matiranog bakra, tabakom sa orijentalnim gravurama, jednom starinskom peglom, ručnim mlinom od mesinga i drugim sitnicama koje dočaravaju zavičaj. U drugom uglu, na mašini za pranje suđa, aparat kofi – mejker, za automatsko pravljenje kafe, do njega mikser modernističkih kontura, zatim toster i druge naprave koje ilustruju današnju super – razvijenu Ameriku. Smješa u kojoj se dodiruju daleka eha bosanskohercegovačkog zavičaja u Čapljini i zahuktalo vrijeme sadašnjih Sjedinjenih Država.

Vrijeme nevremena

Ljeto devedeset treće u Čapljini. Nađa, uplašena i uvijek na oprezu, u porodičnoj kući sa četvero maloljetne djece, muž je odveden u koncentracioni logor Dretelj, osluškuje svaki šum, svaki ljudski glas, do juče prijateljski, komšijski, raspoznavajući, od toga jutra, baksuzli 13. jula devedeset treće, nabusit, neprijateljski, prijeteći. Onda dođe zapovijed: neka se svi muslimani okupe u centru grada. Tu ih potrpaše u kamione, koji krenuše preko Počitelja ka Mostaru. Upeklo sunce ljeta, na kamionu ni kapi vode, djeca plaču, Nađa moli najstarijeg sina Alena (po prvom Nađinom mužu preziva se Prohić) da trkne do obližnje kuće, da zaišće vode. Alen neće, ponosan je, kaže radije i da umru od žeđi nego da od njih traži čak i kamičak.

Nakon nekoliko sati istovariše ih na Buni, odakle, vozilima Bosanske armije, nastavljaju putovanje do Vrapčića, do jedne napuštene kuće. Vozač, vratolomnom brzinom i cik – cak vožnjom, izbjegava metke i granate sa zapadne obale Neretve. U Vrapčićima nema hrane, nema vode. Nađa preklinje pripadnike Armije i civilne zaštite da ih vrate u Mostar, do Donje Mahale, tamo joj je očeva kuća, zar, biće vode i malo hljeba. Nakon pet dana opet luda vožnja  natrag, izmedju života i smrti, najzad u očevoj su kući, raduju se, ali onim istančalim i izvehdalim nitima snage koja više nije sposobna za bilo kakve emocije, izuzev za strah.

 Alenu je petnaest godina, nastoji da zamijeni majku u čemu god može, trči na Neretvu, po vodu, izbjegajući snajperiste sa brda Hum, bacajući se na zemlju kad nasluti granate. Nađa drhti kao slamka na vjetru, nemoj Alene, ja ću! – stalno viče bojeći se za sina, bez kojeg bi, znala je to, bila kao bez ruku i nogu. Jer sedmogodišnji Đani, desetogodišnja Lejla i dvanaestogodišnja Minela, bili bi već mrtvi bez te jedine, maloljetne, ali nekako čudno zrele, snažne i odlučne muške glave.

 Mostar je opkoljen sa sve četiri strane svijeta, po koja pošiljka humanitarne pomoći pristigne jednom u mjesec dana,  hrane nema, meci snajpera ciče na sve strane, smjenjuju se kanonade minobacača, artiljerije, raketa, avionskih bombi, vebeerova… Nađa, izmedju granata, obilazi rukovodioce i komandna mjesta Armije BiH, traži šaku soli, nekoliko šaka brašna, koji komad krompire, barem šoljicu mlijeka u prahu. Vraća se kući sa malim pregrštima hrane koje jedva traju do noći, malo jede, neka djeca imaju više, mrša, kosti iskaču na licu, ali kad pogleda tanke noge sa ušpupčenim koljenima Alena i ostale djece, suze joj teku niz obraze.

 Rahatluk na orijentalnom ćilimu

 U dnevnom boravku kuće u ulici Mardel, Sent Luis, neprestano zvrnda erkondišer, temperatura ugodna, na stolu velika, srebrenasto izgravirana tacna sa džezvom, fildžanima i šećerlukom – sve je to pripremila sedamnaestogodišnja Lejla. Na podu prostrt debeli ćilim orijentalnih šara. Nađa nam sipa kahvu u fildžane, a preko oka posmatra čas petnaestogodišnjeg Đanija, čas privlačnu Lejlu, koja se zadjevojčila, pa s vremena na vrijeme, pogledavajući u sat, uzdahne: Samo da dodje sa posla moje sunce, Alen, neka ga Allah poživi! Već četvrtu godinu radi u luksuznoj prodavnici orijentalnih ćilima. Zavoljeli su ga i vlasnik, i menadžeri, zarađuje pristojno, a ima i poneki procenat  od prodaje ćilima čije se cijene kreću izmedju hiljadu i preko desetak hiljada dolara. Spasio nas je u Mostaru, ovdje nas je udomio, jer smo, zahvaljujući njemu, savladali sve prepreke uklapanja u život Amerike i kupili ovu kuću…

 Oko šest i trideset poslije podne pred vratima se zaustavi jedan luksuzni automobil japanske proizvodnje, iz njega izadje mlađi muškarac, dvadeset pet mu je godina, visok metar i devedeset, snažan, širokih ramena, široko i dobroćudno nasmijan cijelim, lijepim licem. Junak priče – Alen.Prilazi najprije majci, ljubi je u kosu, Nađa, učini nam se, krije dvije srebrenaste kapi suza sreće ispod očiju. Zatim nam Alen priča:
 -Da nije bilo majke, niko od nas ne bi kutarisao iz pakla Mostara. Ja jesam pomagao koliko sam mogao, ali ona nas je sviju hrabrila. Čini mi se da sam stigao u Ameriku, sa devetnaest godina, kao sasvim zreo muškarac srednjih godina. U ratu sam morao izdržati i raditi ono što nije bilo za nedorasle mladiće. Tako nam je bilo sudjeno!

 Alen je nabavljao za porodicu drva,  opravljao rupe na izrešetanim fasadama, donosio vodu, hranu, ako bi došao do kojeg zalogaja u vremena teških nevremena. Radio je preko godinu dana u vojnoj radionici Armije BiH za opravku oružja, jer je počeo školovanje na odsjeku metalske struke. Kada je obolio dedo Hajrudin, majčin otac, od gladi, došao je, u pauzi granatiranja, ljekar i ostavio im nekoliko plastičnih vrećica za infuzije i medicinske  igle. Alen je svakog dana bockao dedinu providnu kožu , tražio vene i davao mu spasonosnu tečnost. Kada je dedo ipak umro, sahranio ga je noću, na Šarića haremu, samo sa jednim rođakom. Stradala je, prije toga, i nena, majčina majka, Valda. Izlazeći iz kuće rekla je konama: Nemojte me ispraćati, čujete da je počelo granatriranje! Kada je ižašla na dvorište, grunulo je kao stotinu gromova. Gledajući kroz prozore kone su vidjele čudo nevidjeno –  ljudsko tijelo kako stoji na dvorištu – bez glave! Trajalo je to možda desetak sekundi, ali njima se činilo kao deset godina. Zatim se tijelo skljokalo na zemlju.

 Odmah nakon rodjenja mali Đani je pokazivao znake gluhoće. Ljekari su utvrdili da mu je prilično oštećen sluh, posljedica nekog biološkog poremećaja. Mala Lejla je uvijek bila blijeda, brzo se zamarala i često držala za grudi. Ljekari su tada rekli: Prirođena mahana srca, problemi sa suženom arterijom, može poživjeti još koji mjesec, najviše godinu dana. Nađa se tada, prije rata, zaklela  u sebi: Neće moj Đani ostati gluh i nijem! Neće moja Lejla umrijeti od srca!

 Ali rat kao da je pokopao sve njene nade. Ona sama u kući, bez odrasle muške glave, a dvoje djece sa ozbiljnim nedostatcima. Pa ipak, nije klonula duhom, hrabrila je sama sebe i stalno ponavljala staru zakletvu: Spasiću ih džehenema. Uspjela je, početkom devedeset pete godine, dobiti od vlasti dozvolu da se skloni iz zapaljenog Mostara u izbjeglištvo. Tako odoše u Hrvatsku, u prihvatilište za izbjeglice u Gašincima. Muž se nije vratio porodici kada je izišao iz koncentracionog logora. Zatražio je odlazak u “treće zemlje”, a   treća zemlja bila je Amerika, grad Sent Luis, odakle im je poslao papire za useljenje u SAD.

 Na američkoj listi heroja

Đani sjeda za kompjuter, otvara internet, traži fajl  fejverit – vezu za štampu Bosne i Hercegovine. Okreće se prema nama, smijulji, taj osmjeh obasjava cijelo lice, kaže na engleskom:studiraću kompjutere!, – pomalo grleno, zvukovi se miješaju u neodredjenu akustičnu cjelinu, kako već izgovaraju slogove i riječi oni koji su poprilično nagluhi od rodjenja.Nađino lice se preobraća u široki osmijeh punog mjeseca. Priča nam:  -Kada smo stigli ovdje jedna socijalna radnica nam reče da ga moramo upisati u osnovnu školu za nagluhu i gluhu djecu. Tako je pošao u Golodent School for Deaf (Galodent skul).

 Već na polugodištu stigoše na moju adresu prve pismene pohvale za Đanija, prednjačio je u nekoliko predmeta, počeo igrati onaj neobčni američki fudbal u kojem je najviše sudara i hrvanja. Zatim je postao član košarkaške i odbojkaške ekipe škole, dobio na završetku osnovnog školovanja vrhunske ocjene i pravo na daljnje, besplatno školovanje u srednjoj školi za gluhe, u gradu Fultonu, takozvanoj Misuri Fulton Skul. Evo, pogledajte, ovu knjižicu… Čitamo na prvoj strani knjižice ovećeg formata riječi odštampane slovima velikog formata : HOMETOWN HEROES, odnosno “Heroji našeg grada”. Na naslovnici dvadeset kolor – portreta, medju njima i lik Đanija Husića, jednog od dvadeset najboljih i najagilnijih učenika u Mssoury School of Deaf u 2001. godini.

-Te specijalizovane škole su ga preporodile, postao je uzoran dječak, učenik i sportista, naučio je da čita,  piše i izgovara engleske riječi, služeći se i ručnim znakovima za razgovor gluhonijemih. Budućnost mu je osigurana.Đani, osjećajujući da pričamo o njemu, prilazi majci, prstima joj prelazi po kosi, šapuće nježne riječi, zatim prelazi dlanom preko kose sestre Lejle, onda grli Amela, koji mu uzvraća širokim zagrljajem snažnog mladića. Ta atmosfera razumijevanja, ljubavi i sjedinjenosti impresionirala nas je sva tri dana boravka u Nađinoj kući, nešto što čovjek, i u najsrećnijim porodicama, rijetko doživljava.

 Lejline operacije, Minelina udaja

Kad joj je doktor rekao, nimalo sažaljivo: Lejla ti može živjeti najmanje godinu dana, srčana mahana je vrlo ozbiljna!, Nađa se sledila, ali istovremeno rekla u sebi: To je laž. Ona će odživjeti svoj život!  Dogodiće se neko čudo, njena kći će ozdraviti.U Sent Luisu su prvi dani i mjeseci bili teški, pristiže samo ona prva, socijalna pomoć za njih četvero, ali i uz zdravstveno osiguranje Javne pomoći SAD. Očekivati pomoć od muža nije mogla. Kad su stigli iz Gašinaca u Sent Luis vidjeli su muža i oca prvi put nakon tri godine. Ali rat je učinio svoje, on kao da se izmetnuo u drugog, nepoznatog, otuđenog čovjeka. Nađi i djeci je bilo jasno da neće moći živjeti zajedno s njime i tako su ostali sami, bez očeve brige. Trebalo je spašavati Lejlu. U Americi je medicina otišla vrlo daleko, čini čuda. Lejla je primljena u bolnicu, detaljno pregledana i zatim su krenule operacije. Prva, druga, treća. Obrađen je suženi dio arterije, ojačan mrežicama od specijalnih metala, djevojčica koja je brzo izrastala u pristalu djevojku  pridiglase već nakon trećeg dana.

 -Danas se osjećam zdravom, kaže nam Lejla, blago se osmjehujući i pogledavajući s ljubavlju u majku Nađu. Mogu i potrčati. Završavam srednju školu, možda ću studirati fotografiju i dizajn, možda i nešto treće, brzo ću donijeti konačnu odluku. Starija kćerka Minela je prije dvije godina završila srednju školu, kada je u kući Husića jednog dana zazvonio telefon. Nepoznati muški glas tražio je da razgovora sa Minelom. Glas se predstavio: Ja sam Armin Jazvin, živim u Sietlu blizu Pacifika. Nalazim se u Njujorku. Došao bih do vas da se malo popričamo. Minela je ućutala, šta da kaže nepoznatom muškom glasu? Promucala je: Pa dođite. Stigao je ubrzo sa buketom cvijeća i nekim darovima. Pričali su on i Minela poprilično dugo. Kasnije je rekla majci: Traži da se udam za njega. A ja sam još mlada za brak, nisam za udaju.

Ali, na dan kad je navršila osamnaest godina, mladi Armin se obreo pred kućom Husića u ulici Mardel, Sent Luis. Minela se spakovala i rekla: Odlazim s njime u Sietl. U Nađe se suze miješaju sa osmijehom. Zar da joj Minela ode tri hiljade kilometara daleko od Sent Luisa i kuće? Ali mladić je izgledao ozbiljno i zvučao uvjerljivo. Otputovali su u daljine. Nakon deset mjeseci  zazvonio je  telefon na liniji Sietl – Sent Luis. Bračni par Jazvin javlja ukućanima radosnu vijest: Rodila se unuka i sestrična Mejrema!  Dok nam tako priča Nađa pakuje dječije haljinice, darove koje je tog dana kupila za unučicu Mejremu, po američki Meyrem, da joj pošalje hitnom poštom za rodjendan.
                                                     *
 Rekoše nam da u Sent Luisu živi oko 40.000 naših zemljaka. U uslovima života i rada u SAD to je četrdeset hiljada najrazličitijih pojedinačnih sudbina. Ali imamo utisak da putešestvije porodice Husić sažimlje sve najbitnije karakteristike  prilagodjavanja naših na tlu Kolumbovog Novog svijeta. Pa ipak, čini nam se, da bi smo u cijeloj Americi, medju oko 300.000 imigranata iz BiH, teško pronašli još jednu ženu sličnu Nađi. Nazvali smo je, spontano, dramskim imenom:  Nađa – Majka Hrabrost! Danas dvije sestre i brat Alen imaju svoje porodice a Nadja čitavu rukovet unuka. Đani je jedan od najsupsješnijih radnika u jednoj kompanije rent – a – car u Sent Luisu.