Kliker.info

Državni dugovi i labava monetarna politika oduvijek su bili plodno tlo za inflaciju. Hoće li opet tako biti? Dok građani strepe, država se i te kako raduje. Državi je potreban novac. Središnja banka ga tiska. Novac sve manje vrijedi. Nastaje inflacija. „Najgori primjer za inflaciju jest Weimarska republika u Njemačkoj 20-tih godina prošlog vijeka“, kaže Michael Bordeaux sa Radgers sveučilišta u Kanadi. Weimarska Republika je putem tiskanja novca otplaćivala ratnu odštetu, a sve se završilo hiperinflacijom. Druge zemlje su imale nešto više sreće u igri s inflacijom. Tako je na primjer SAD poslije Drugog svjetskog rata pošlo za rukom da mješavinom jakog rasta i većom inflacijom smanje dugove sa 120 na 35 posto bruto nacionalnog proizvoda.I ovoga puta industrijske nacije bi mogle pokušati putem inflacije otplaćivati dugove. Jer, gotovo sve one su prezadužene. SAD sjede na brdu dugova koji je teži od njihovog cjelokupnog društvenog proizvoda.

 Talijanski dugovi iznose 120 posto bruto domaćeg proizvoda, dugovi Njemačke 80 posto. Na prvom mjestu je Japan čija stopa zaduženosti iznosi 230 posto.Kako inflacija utječe na državne dugove? Za Kaya Konrada, direktora instituta Max Planck za javne financije, inflacija nije ništa drugo do preraspodjele. „Kada novac gubi na vrijednosti kroz inflaciju, država postaje bogatija – ona gubi dio svojih dugova, ali vlasnici vrijednosnih papira čije su kamate stabilne, postaju siromašniji. A što više zajmova dolazi od stranih povjerenika, to je veći interes države da se rastereti dugova putem inflacije, kaže Konrad. Konačno, ti vjerovnici na izborima  ne mogu glasati protiv vlade. Ovaj stručnjak za financije iz Muenchena izračunao je koliko je sve to lukrativno za državu.“Ako očekujemo dodatnu inflaciju od dva posto, državni dug gubi oko deset posto vrijednosti“, kaže on.Država se znači ne rasterećuje samo jednog dijela dugova, već zahvaljujući inflaciji može da se obogati. Uzmimo na primjer otpisivanje poreza. Kada jedno poduzeće u Njemačkoj kupi stroj, ono deset godina manje plaća porez.

Poslije deset godina otpisana je vrijednost koju stroj danas ima. Ali, zbog inflacije stvarni gubitak vrijednosti daleko je veći. Ovdje država štedi novac.Istovremeno, država uzima više novca oporezivanjem zarada. Konrad navodi jedan primjer: jedna firma kupuje zemljište za sto novčanih jedinica. Realno je vrijednost možda ostala stotinu. Ali, nakon 20 godina, zemljište se prodaje za 250, zato što je inflacija dovela do porasta vrijednosti zemljišta. Nastaje zarada od 150 novčanih jedinica, u kojoj učestvuje i država. „Ta zarada je veća, što god je veća inflacija“, kaže Konrad.S obzirom na sve ove prednosti, država bi bila glupa kada ne bi koristila inflaciju. Preduslove za to stvorile su već središnje banke. Od američke banke Federalne rezerve, preko Europske centralne banke pa sve do Bank of Japan.Joerg Kramer, ekonomski stručnjak Commerzbanke računa sa prosječnom inflacijom od tri do četiri odsto u narednih deset godina. Zemlje članice monetarne unije imaju još jedan problem: pošto monetarna politika više nije u njihovim rukama, za visoko zaduženu zemlju ostaje mali manevarski prostor da se razduži  putem inflacije. „Onda je bankrot jedina mogućnost. Osim ako je spase druge zemlje iz eurozone“, kaže kanadski znanstvenik Michael Bordeaux. (Kliker.info-Seebiz)