Kliker.info

Kada je duboki dekadens zahvatio Osmansko Carstvo u toku XIX. st. (iako je samo opadanje započelo i ranije), uobičavalo se ovu imperiju nazivati Bolesnikom na Bosforu. Iako je i u XIX. st. Carstvo sa prijestolnicom u Konstantinpolisu (službeni naziv grada i za vrijeme vizantijskih vasileusa i osmanskih sultana) još uvijek stvarno ili formalno vladalo zemljama na tri kontinenta, simptomi njegove bolesti su bili vrlo vidljivi (često preživljavajući samo zahvaljujući suparništvima tadašnjih velikih sila), pa je i metafora Bolesnik na Bosforu u kontekstu XIX. st. potpuno razumljiva. To Carstvo je pokušavalo da se zaliječi nizom reformi, koje ipak nisu bile takvog tipa da su mogle elimirati uzrok bolesti, nego su samo privremeno sanirale posljedice. Zato je ova bolest nagrizala sve segmente Carstva i na kraju ga dovela i do brzog gašenja za vrijeme turske, kemalističke revolucije, koja je bila završna, logička i prirodna posljedica.

Od kako znam za sebe, kruži priča o velikoj, moćnoj ujedinjenoj Europi, koja se predstavlja kao raj na zemlji, vrhunac postojanja zapadnoeuropske civilizacije. Pošto sam po svome dubokom uvjerenju pristalica velikih ujedinjenih i otvorenih svijetova, počevši od Rimske Republike pa nadalje, a ne uvijek posvađanih liliputanskih tvorevina koje su često i šizofrene, pune kompleksa i uvijek nečim frustirane (sa manijom sopstvene veličine i sopstvenog značenja), razumljivo je da mi je ideja o ujedinjenoj Europi bila privlačna. Nadao sam se da ta Europa neće biti ograničena  da će obuhvati i mediteranski svijet, koji je bio žarište nastanka civilizacija koje su oblikovale sjevernu Afriku, Europu i Aziju do granica Indije i Kine.

Međutim, želje su jedno, a stvarnost je drugo. Vidljiva kriza i sve ovo što se događa na prostorima nečega što se danas naziva Europska Unija samo potvrđuju da nije riječ o nekom prolaznom problemu, nego o suštinskom  i strukturalnom oboljenju koje je dobrano metastaziralo na tijelu Europske Unije, njenih država, njenih društava i njenih institucija.

Uzroci dekadencije Europske Unije su višekratni, u prvom redu riječ je o potpuno neadekvatnom ekonomsko – društvenom sustavu. Prvi uzrok je uvođenje, promoviranje i nametanje neoliberalnog sustava u vrijeme Ronalda Regan i Margaret Tačer. Tako je taj neoliberalni pohod namjerno i u kratkom roku rušio ruzveltovsko uređenje (u USA, koje je dodatno razvio Lindon Džonson) i socijalnu državu (u Zapadnoj i središnoj Europi), da bi se u slučaju Istočne i jugoistočne Europe pretvorio u ekonomsko – političko zaposjedanje u maniri kolonijalističke politike sa kraja XIX. st. O neoliberalizmu, kao posljednjem stadiju razvitka kapitalizma i svim njegovim pogubnostima sam ranije dosta napisao, pa nema potrebe za dodatnim općenitim elaboriranjem. U slučaju Europske Unije ekonomske posljedice neoliberalizma su blago rečeno katastrofalne, i to se ne održava samo na primjeru Grčke, Italije, Portugala, Irske, Španije, nego i na primjerima velikih članica kao što su Britanija i Francuska koje se isto suočavaju sa enormnim dugom i ekonomsko – socijalnim slomom. Ali nisu neoliberalizam i instiktivna, nerazumska i bezkrupulozna pohlepa njegovih eksponenata oličenih u velikim špekulacijskim bankama i korporacijama pojeli Europsku Uniju, nego i USA. Zar se ovih dana i USA ne suočavaju sa problemom otplate nagomilanog deficita, koji teško nagrižena privreda ne može tek-tako vraćati. Propagandna mašinerija špekulacijskih lobija je proglasila Grke za najvece ljenivce na svijetu, koji sada moraju otplaćivati svoj nerad. Naravno, kako je kriza uznapredovala tome društvu „ljenivaca“ su se pridružili Italijani, Španci, Portugalci, Irci, Britanci…itd… za koji mjesec će Europska Unija od neoliberalnih propagandista biti proglašena Unijom Ljenivaca. A ako i USA bankrotira, onda će čitav Zapad postati utočište lijenih ljudi, bar po obrascu priče koja se namjerno širi u masama.

Stvarnost je sasvim drugačija, krediti koji su dijeljeni su samo korišteni i zloupotrebljani od strane neoliberalnih špekulativnih financijskih institucija, banaka i korporacija. Obični Grk u jednom koruptivnom društvu, jedan Italijan u jednom polumafijaškom uređenju nisu imali skoro nikakve koristi od toga novca. Kakve su to koristi od špekulantskog neoliberalnog kapitala i imperijalizma imali britanski studenti, pa da se uvode radikalne restrikcije na sustav obrazovanja u Britaniji. Naravno, nikakve kao ni njihovi irski susjedi. Sve su pojeli špekulanti koji su davali novac i špekulanti koji su uzimali novac. O razvojnim i kreativnim programima nije bilo govora. Naravno, sada taj novac treba vraćati i breme njegovog povrata je prebačeno na leđa običnih ljudi. Austerity mjere koje nameću tzv. financijske institucije služe samo da se u potpunosti smanji suverenitet građana određenih zemalja, i oni pretvore u neku vrstu kmetova XXI. st. Tako će stvarni ljenivci koji ne izlaze iz svojih ofisa u kojima samo smišljaju kako profitirati što lakše biti neka vrsta modernih feudalaca, stvarnih moćnika i upravljača. Zastrašujuća je činjenica kako upravo ti špekulantski financijski lobiji, preko raznoranih fondova, banaka i institucija (koje u potpunosti kontroliraju) sa neviđenom hladnoćom i arogancijom određuju tzv. kreditne rejtinge i resursne potencijale određenih zemalja. Tako se čitave države u službenoj korespondenciji proglašavaju kao „junk“ (smeće). Tu sudbinu da izgubi suverenitet i da se preda pohlepi onih koji su izazvali krizu je prije Grčke već učinila Irska. Dok su je crpili i davali kredite, Irskoj se tepalo kao keltskom tigru, a sada je isti ti tzv. „financijeri“ proglašavaju smećem. I zato izbijaju pobune, zbog nepravde i okupacije sopstvenih zemalja a ne zbog toga što neko želi da sačuva svoje privilegije. Kao antičar, znam da se i u vrijeme najgorih rimskih careva kao što su Tiberije, Kaligula i Neron pazilo da se rješavanje određenih ekonomskih kriznih situacija ravnomjerno rasporedi, a ne da masa bude ta koja će najviše ispaštati.

Neoliberalizam nije samo ekonomski, nego i društveni i politički poredak, jer kako bi omogućio svojim špekulantskim pobornicima enormni profit, uz što je moguće manje rada, zalaganja, kreativnosti i umijeća, trebalo je stvoriti takvu društvenu atmosferu u kojoj je to moguće i ostvariti. Političke strukture su stavljene pod punu kontrolu, pa je tzv. demokratski proces ustvari samo obična predstava. Tu fasadu kao neke iluzije održava utrka dvije glavne EU opcije, socijalističko-socijaldemokratske i konzervativno-narodnjačko-demokršćanske koje su već odavno obični puppit on the left i puppit on the right. Ko god od njih da pobijedi, neće ništa suštinski uraditi, neće ništa promijeniti, izuzev nekog šminkeraja i naravno širenja austerity mjera kojim neoliberalni špekulanti postaju sve bogatiji, a masa sve siromašnija. Činjenica je da je u zadnje dvije – tri decenije europska politička elita poglavito sastavljena od neodlučnih mediokriteta, birokratskih aparatčika, dobro uhljebljenih nevizionara koji samo otaljavaju posao, korumpiranih pohlepnika bez ideala i ideja, onih koji imaju neke svoje čisto prozaične agende i razloge za bavljene javnim poslovima i na kraju od uspješnih spin – majstora. Većina je u potpunosti bezlična.

Prozvodnja se preselila, radi nižih troškova, u Kinu i Indiju, čime je i radna etika počela opadati kod običnih stanovnika. Forsirala se i turbo – marketinška i ekstra-potrošačka nekritička kultura, obrazovni i naučni sustav je zbrisan, a degenerisana je sposobnost kritičkog i spoznajnog zaključivanja. Mediji su u potpunosti stavljeni samo u službu etabliranja i funkcioniranja neoliberalizma. Da je sloboda informiranja zapala u ćorsokak u tome, dovoljni pokazatelj je i trenutna Murdoch afera. Rupert Murdoch, medijski magnat na engleskom govornom području, je antiteza onoga što se zove sloboda štampe. Murdoch preko svoje News Corporation kontroliše veliki broj printanih i elektronskih medija (između ostalih i snažne holivudske filmske studije, The Times i FOX mrežu), preko kojih je praktično mogao manipulirati javnošću. Ovaj samozadovoljni gospodar medijskog prostora nije se libio ničega kako bi održavao i kontrolu i profit. Tako su njegovi novinari (da li se uopće tako mogu i nazivati) hakirali brojeve telefona hiljadama ljudi od članova kraljevske familije do familija žrtava terorističkih napada i napada manijaka, kako bi došlo do informacija koje bi mogli senzacionalistički objaviti i naravno na tome zaraditi. To je naravno izašlo u britansku javnost, koja je konačno postala svjesna da je u zemlji koja se diči višestoljetnom tradicijom slobode pristupa informacijama, to obična ideologizirana floskula. Dovoljno je pogledati samo zaprepaštujući listing medija (na http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_assets_owned_by_News_Corporation) koje kontroliše Rupert Murdoch da se shvati koliku monopolsku moć on u svojim rukama ima, i kako je o demokratiji u takvom društvu uopće izlišno govoriti.

Pojedine zemlje nemaju samo ekonomsko – socijalne probleme, nego su najboljoj tradiciji politike divide et impera oživjeli i sukobe na jezičkoj, etničkoj, nacionalnoj, religijskog i kakvoj već podjeli. Primjer Belgije u kojoj se sukobljavaju Flamanci (govornici dijalekta nizozemskog) i Valonci (govornici dijalekta francuskog) je najbolji ilustrant. Ova zemlja još nema vlade na državnoj razini (uporedba sa nama je besmislena, jer kod nas vlada dvodecenijski cirkus, pa je ovo normalna situacija), a radi gluposti poličara se gubi dragocjeno vrijeme za suštinske reforme i promjene, a ne za prepucavanje tipa ko je stariji i ko je prvi došao. Kriza naravno produbljuje stara ksenofobna uvjerenja, pa se i eksperimenti stvaranja multikulturnih društava proglašavaju propalim (vidjeti pod Angela Merkel). Pa normalno da su propali, jer su europska društva tu svoju multikulturalnost bazirala primarno na potrebi uvoza jeftine radne snage, a ne stvaranja novih društava. Zato nije bilo apsolutne nikakve strateške politike integracije i kulturizacije, i useljenici su odvajani u geta. Elita nije uopće marila za ono što se dešava ispod nje.

Veliki problem po Europsku Uniju, koji je na neki način isto doprinio generiranju krize, jeste odnos prema onome što se može nazvati nezapadnjačko područje. Kada se Istočni blok ugasio i kada su napušteni modeli državnog i samoupravnog socijalizma, te istočnoeuropske i balkanske zemlje su „pružile ruku“ suradnje i kooperacije Zapadu. Umjesto zajedništva, špekulanti sa Zapada, kontrolišući zapadne vlade, su metaforički rečeno „odgrizli“ tu ruku, i pretvorili to područje u zonu kolonijalističkog ponašanja. Lokalni ratovi su praćeni borbom za interese establishmenata europskih „velikih“ nacija (npr. u slučaju ex-YU britansko-francuska osovina je podržavala Miloševićevu politiku do 1999, a njemačko-austrijska Tuđmanovu). Istok i Balkan su bukvalno pljačkani, industrija je samljevena u paramparčad, domaće kompanije su nasilno ugašene ili im je smanjena moć kako ne bi predstavljale konkurenciju. Sa istoka je tekla i rijeka bijelog roblja, pa je prodato na milione žena i djece. Sve financijske strukture su u potpunosti u rukama stranih centara moći, u našem slučaju poglavito u rukama austrijskih banaka. Za klasični kolonijalni položaj ne treba optuživati austrijski ili neki drugi narod, jer tamo obični Austrijanac nema baš neke koristi od toga što nas banke sa sjedištem u Beču tretiraju kao krave muzare. Za naš status krava muzara koje imaju pravo da muču u nacionalno, religijsko, etničkom stihu i ritmu i mašu raznovrsnim i raznobojnim zastavama, krivi su naravno neoliberalni špekulanti, ali i naše neodgovorne poglavice.

I onda su tu predstavnici kilave Europske Unije kao Elizabet Rehn (imamo mi dovoljno naših nena i baka da nas savjetuju) ili naturalizirani Europejac Jelko Kacin koji dolaze kao neki postmoderni šamani sa vremena na vrijeme da nas očaraju nekim euro-intergracijskim mantrama, koje onda kao recital ponavljaju svi naši mediji. A te mantre su vrlo jednostavne i otprilike izgledaju kao blablabla…truć…muć. Više smislenosti ima u Severinim pjesmama koje joj je napisao Goran Bregović, nego u formaliziranim riječima euro predstavnika (od izaslanika do visokih predstavnika i njihovih činovnika do raznih ambasadora) koje se ponavljaju kao pokvarena ploča. Kao da ljudi nemaju svoje oči da vide šta se to stvarno dešava sa Europskom Unijom… Ali i imperijalni duh i želja da se odvrati pažnja od unutarnjih problema, još uvijek nalaze svoje mjesto. Isklompleksirani Sarkozy je tako uvukao prvo Francusku, a zatim i dobar dio NATOa i EU u pohod na Libiju, sa čijim je liderom do samo godinu dana razmjenjivao srdačne poruke. Svima je jasno da je ovaj besmisleni rat u kojem ne može biti pobjednika uzrokovan željom za kontrolu nad izvorima nafte i gasa. I dok pojedine članice, pa i sama Europska Unija gubi suverenost i pada pod vlast špekulantskih postmodernih neoliberalnih pohlepnika i njihovih lobija, dok pojedine vođe njihovih nacija sebe doživljaju kao surogat – reinkarnacije Napoleona, Dizraelija ili Bizmarka, nad Europom se nadvija oblak nadiruće Kine, pa i oblačić Rusije.

Putinovska Rusija koristi svoje energetske rezerve da ucjenjuje  manipulira Europom, i to dosta uspješno. Dobar primjer pruža projekt rusko-njemački korporacijski projekt Nord Stream, koji je ustvari ruski primarni strateški interes u procesu ovladavanja Europom. Dobar dio ključnih menadžera sa njemačke strane u ovim rusko-njemačkim kompanijama su ustvari bivši agenti STASIja, bivše istočnonjemačke tajne službe http://en.wikipedia.org/wiki/Stasi#Stasi_officers_after_the_reunification Kineski utjecaj, radi enormne ekonomske, političke, inventivne, razvojne, kulturne i historijske snage ovog giganta koji neprekinuto postoji već 3 i po milenijuma, je srazmjerno tome i jači. I kako vrijeme bude prolazilo Kina će zajedno sa Indijom zasjesti na tron svjetskih dominusa, sa Europskom Unijom ili onome što bude ostalo od nje u dubokom zasjenku.Nesumnjivo je da su dekadencija i kriza Europsku Uniju doveli u takvo stanje da se i ona može nazvati Bolesnikom na Lamanšu. Da bi se ona spasila, ne može se samo prići privremenom saniranju posljedica, i uvođenju austerity mjera koje će samo ubrzati smrt pacijenta, potrebno je udariti u samo središte i uzroke dekadencije i krize. Naravno takav duboki operativni rez u društvene, ekonomske, političke i kulturne odnose i strukture će morati biti bolan, ali je jedino rješenje da Europska Unija ubrzo ne doživi sudbinu Osmanskog Carstva. Naravno, conditio sine qua non svih tih zahvata je da se konačno i zauvijek odbaci model neoliberalizma kao dominatnog ekonomskog, društvenog, političkog i kulturnog činioca. Salmedin Mesihović (Tačno.net)