Kliker.info

Početkom juna, u beogradskom Domu omladine, održana je retrospektiva filmova jednog od najznačajnijih jugoslovenskih i hrvatskih režisera, Rajka Grlića. Grlićevi filmovi – citiram američku filmsku kritičarku, Ruth Bradley – uglavnom govore „o ljubavi, seksu, revoluciji, ratu i drugim logičnim stvarima“.

„Moji filmovi“ – kaže za Portal Analitika Rajko Grlić, „naprosto govore o živim ljudima.“ Nekadašnji „šezdesetosmaš“ i reditelj kultnih filmova – Samo jednom se ljubi, U raljama života, Čaruga, Za sreću je potrebno troje, Karaula – povodom prošlogodišnje premijere svog filma, Neka ostane među nama, rekao je kako se, nakon toliko godina, ipak vratio na mjesto sa koga je počeo da priča svoje filmske priče: „na ulice, u stanove i u krevete Zagreba“.

„Sve što čovjek danas može da mijenja je – partner u krevetu“, objašnjava Rajko Grlić. „To je jedina vrsta pobune koja nam je preostala“. Otvarajući beogradsku retrospektivu, Grlić je podsjetio da je prošlo tačno trideset godina otkako je prvi put, u ondašnjoj Jugoslaviji, prikazan film Samo jednom se ljubi, sa nezaboravnim Predragom Mikijem Manojlovićem i Vladicom Milosavljević. I čuvenom pjesmom Iva Robića.

Trideset godina! Starimo! Razgovor sa Rajkom Grlićem vođen je jednog vrelog junskog jutra u bašti možda ne najljepšeg, ali sigurno najotmenijeg beogradskog hotela, koji se, uprkos godinama i sveopštoj propasti, još uvijek dobro drži. U tom Hotelu Mažestik je, kažu, nekada odsijedao i veliki hrvatski i jugoslovenski pisac, Miroslav Krleža. „Nažalost, već sam toliko star“ – kaže Rajko Grlić, „pa vam mogu reći kako sam u Mažestik dolazio i u vrijeme kada se ovdje mogao vidjeti Miroslav Krleža“.

*Upoznali ste Miroslava Krležu?
Jesam. Ljuba Tadić, Mladen Budišćak i ja jednom smo sa Krležom razgovarali duže od pet sati. Htjeli smo da od njegove drame, Na rubu pameti, napravimo igrani film. Iako to nije realizirano, susret sa Krležom je bio nezaboravan. Pričao nam je dramu koju nije napisao, a koja se događa na Petrovaradinu, poslednje noći Austrougarske monarhije; i pričao ju je, takorekuć, u omjeru 1:1; zato je toliko trajalo. „Bože“ – pomislio sam, „da li je moguće da ovaj čovjek bolje priča nego što piše?!“

*Miroslav Krleža vas je primio u svojoj kući – „Gvozd“ 23?
Ne, nismo bili u kući; primio nas je u Leksikografskom zavodu, na Zrinjevcu.

*Kako je moguće, šta mislite, da je jedan tako grandiozan pisac danas gotovo zaboravljen?
Krležu u Hrvatskoj po katkad i spomenu – izdaju mu knjige, razgovore, igraju predstave… Ali, moram reći: ne pretjeruju. Krleža je bio pisac lijeve provinijencije, a hrvatska vlast je desne; Krleža nije bio nacionalni bubnjar, a, kao što vidite, ovo je vrijeme nacionalnih bubnjara. U toj sveopćoj galami i jednodimenzionalnom zvuku, netko tko je imao tako drugačij, individualni zvuk nije se ni mogao previše čuti. Ali, nemojte brinuti: Krležino vrijeme će se vratiti; njegova esejistika, Dnevnici, drame, balade – to ostaje kao kulturni temelji i euforije koje uglavnom donose površne i glasne stvari, Krležu nikada ne mogu nadglasati…Fino je da ste ga se sjetili.

*Jeste, ali – hajdemo malo o vama…
Ako baš mora…

*Prošlo je trideset godina otkako ste napravili Samo jednom se ljubi; kako vam taj film danas izgleda?
Iskreno, nisam prisustvovao projekciji; odmah nakon najave i svečanog otvorenja, izašao sam iz sale… Znate, uglavnom izbjegavam da gledam vlastite filmove.

*Zašto?
Pored toga što su kopije vjerojatno očajne, svoje filmove sam izbjegavao gledati i zato što sam se plašio da bi ih u tom slučaju prestao praviti. Ali, to ne dolazi iz straha da bih u njima mogao uočiti greške; naprosto, ne želim se hraniti vlastitom poviješću.

*I, kada ste poslednji put gledali Samo jednom se ljubi?
Prije možda trideset godina, kada sam taj film, zbog koga sam kasnije imao izvjesnih problema, i napravio.

*Govorite o političkim problemima?
Svi vam se danas vole hvaliti kako su imali „političkih problema“. Čudno: u ovih dvadeset godina odnekud je izniklo toliko žrtava komunizma, da mi se pomalo gadi biti u njihovim redovima. Naprosto, bila su takva vremena… Film je, dakle, snimljen i mi smo, znajući da neće biti lako, napravili dvije kopije, od kojih smo jednu poslali kod moje sestre u Pariz.

*Kako ste znali da neće biti lako?
Bilo je jasno dok smo još radili. Znate, oficir Udbe, pa još i slab na buržujke, radi stvari koje ne bi smio… To se u jugoslavenskom filmu nije baš tako često moglo vidjeti; i to su doživjeli kao atak na sebe. Samo jednom se ljubi je prikazan 1981, godinu dana nakon Titove smrti; svi su bili na oprezu, u panici, znali da se valja nešto krupno… Netko iz Jadran filma je prijavio da je film gotov i tu je prvu projekciju gledalo sedam, osam glavnih policajaca Hrvatske, ondašnjih udbaša, ljudi iz CK zaduženih za kulturu; kad je film završen, presudio je najmlađi od njih, u bijelom odijelu i vrlo elegantan: „Da smo od ustaške emigracije naručili film o Službi, ovako nešto ne bismo dobili!“ Nakon takve „smrtne presude“, pozvali su me i predložili da „sporne scene“ naprosto izbacim…

*Niste prihvatili?
Nisam ni mogao; da jesam, možda bi od cijelog filma ostalo nekih pet minuta. Zato su uzeli negativ i rekli kako bi bilo pametno da jedno vrijeme ne napuštam zemlju. Eto, zato sam napravio kopiju i poslao je tajno sestri u Pariz. Nakon nekoliko tjedana, Samo jednom se ljubi je dospio u Kan, u službeni program festivala, pa ste dobili potpuno apsurdnu situaciju: novine su pisale o velikom uspjehu filma koji praktično ne postoji. Dva mjeseca nakon toga, moja prijateljica, glumica Semka Sokolović, inače član CK, napravila je tajnu projekciju za desetak ljudi iz partijskog vrha. Kada sam, ušavši na kraju filma u salu, vidio kako njihove supruge plaču, znao sam da je film prošao. E, onda je krenulo cjenkanje sa Ivicom Račanom…

*Račan je u to vrijeme šef Ideološke komisije CK?
Jeste. Iscjenkali smo se da, ako film ide u Kan i bude prikazan pod jugoslavenskom zastavom, onda će, tokom dva tjedna, moći da se prikaže i u Zagrebu. Na kraju, umjesto dva tjedna, film je igran mnogo duže i pred uvijek punom salom. Kada već govorimo o tom filmu, želim još da dodam da Samo jednom se ljubi nikada nije bio zvanično zabranjen.

*Koliko znam, u Jugoslaviji je na taj način zabranjen samo Plastični Isus, Lazara Stojanovića.
To je točno. Ali, ozbiljne zabrane su uvijek one nezvanične: naprosto, nema vas, ne postojite; možete se buniti koliko hoćete. Inače, u poslu kojim se bavim, uglavnom imate dvije vrste problema: političke ili novčane i, u tom smislu, između socijalizma i kapitalizma nema neke velike razlike: isti ljudi, isti rezoni… Mentalni sklop je vrlo sličan.

*Sa čim se lakše nositi: sa političkim ili sa finasijskim problemima?
Kada ste u jednom od njih, vjerojatno vam se čini da je najteži. Ali, imate milion načina da se iz toga izvučete. U bivšoj Jugoslaviji smo, na primjer, znali da jedan scenarij damo, a da snimamo po drugom, razvijali sistem kako proći živ kroz sve te brzake, a ipak sačuvati film…

*Sa Mikijem Manojlovićem ste i kasnije sarađivali?
Jesam; igrao je u još tri moja filma: U raljama života, Za sreću je potrebno troje i Neka ostane među nama. Zajedno smo starili, valjda i zbog toga…Kada sam radio Samo jednom se ljubi, Miki je prvobitno bio predviđen za neku drugu ulogu; ali, mlad i gladan svega, insistirao je da proba glavnu; na kraju ju je i dobio. Za ovaj poslednji film, Neka ostane među nama, učinio mi se zgodnim jer je već dovoljno star i ofucan da može igrati čovjeka koji se bori sa svojim erosom i svojim godinama. Prije ili kasnije, to je borba svih nas!

*Jednom ste rekli da je film Samo jednom se ljubi „na neki način“ posvećen vašim roditeljima. Na koji način?
Želio sam reći kako je priča o muškarcu i ženi, o ljubavi i postelji, o susretu njihovih koža zapravo jača od svih ideologija, od komunizma, od dogmi, predrasuda, od svake politike; pred tom strašću sve nestaje, sve se briše. Intima je – i to sam rekao – jedina i najvažnija stvarnost koju zapravo imamo. O tome govore moji filmovi, to su „živi ljudi“ o kojima sam vam govorio.

*Negdje sam pročitala da su vaši roditelji završili na Golom otoku. Zašto?
Pred Drugi svjetski rat, moji roditelji su bili lijevo orijentirani mladi intelektualci koji su ušli u Partiju, kasnije se priključili partizanima. Nažalost, većina takvih ljudi, kada je doživjela realizaciju svojih snova, kako bi kazao Krleža sa kojim smo počeli ovaj razgovor, ostala je za njih prikraćena. Otac – intelektualac i filozof – bio je glavni urednik novina iz koji će kasnije nastati Večernji list. Kako bivši zarobljenici po pravilu nikada o tome nisu govorili, i moj otac je šutio o danima provedenim na Golom otoku. Ali, jednom mi je urednik Glasa Slavonije ispričao kako je moj otac, zajedno sa desetak ondašnjih glavnih urednika, odveden mjesec i pol – dakle, vrlo kratko – na Goli otok, na preodgoj. To je rađeno „preventivno“, kako im slučajno nešto ne bi palo na um. Nakon povratka sa Golog otoka, otac je „dobrovoljno“ odvođen na radne akcije, na kolodvor, gdje je, kao filozof i profesor Zagrebačkog sveučilišta, dva mjeseca utovarao ugljen.

*Šta se dogodilo sa vašom majkom?
Majka je bila partizanka, 1944. sa Visa stigla u Beograd. Do 1950, zajedno sa Milovanom Đilasom, Brankom Ćopićem i Tanjom Dugonjić, radila je u Agit-propu. Onda se  konačno vratila u Zagreb. Majka je poticala iz bogate židovske porodice; moj djed je bio trgovac tepisima. Cijela majčina porodica je završila u logorima. Ustaški ministar, Andrija Artuković, mog je djeda ubio dok je ovaj pokušavao da pobjegne iz Kerestinca, zajedno sa Augustom Cesarcem.

*I Ognjenom Pricom, Otokarom Keršovanijem, Rihtmanom…
Je, je, to je ta grupa. Kada se moja majka 1950. vratila u Zagreb, ustanovila je da su iz njenog obiteljskog doma nestale neke stvari – tepisi, klavir, namještaj… Sve je to, doznala je, završilo u kući ondašnjeg poznatog partizana; majka ga je pronašla, pozvonila i zamolila ga da joj vrati njene stvari. „Marš van!“ – izbacio ju je. Onda je majka izgovorila rečenicu koja će je koštati tri i pol godine logora na Golom otoku: „Gori ste od ustaša!“

*Koliko ste imali godina?
Tri godine. Prva slika koju pamtim je to majčino hapšenje. U stan su upala dvojica udbaša u dugim kožnim kaputima, sobu su okrenuli naglavačke, prevrtali, posvuda bacali stvari… Majka je stajala mirno, pokušavajući me nekako zaštititi. Sjećam se da sam se sakrivao iza njenih nogu kada je netko konačno pozvao da me se pridrži i odvoji od nje. Tako je otišla. To pamtim.

*Ostali ste sa ocem?
Ostao sam sa ocem, sestrom i prabakom. Prabaka je bila velika gospođa, bivša banska savjetnica; pradjeda je bio zamjenik hrvatskog bana… Vrlo šarena familija sa nevjerojatnom historijom i, bez obzira na sve, moram reći da sam ipak ispao najmirnije dijete te obitelji. Moja majka je o svom hapšenju i odlasku na Goli otok prvi put progovorila kada je napunila 75 godina.

*S obzirom na traumu koju ste preživjeli kao dječak, pomalo je čudno da se tokom svoje karijere nikada niste pozabavili temom Golog otoka; umjetnici se obično na taj način pokušavaju riješiti sopstvenih frustracija.
S obzirom na to da sam prilično zdravo odgojen, čini mi se da sam bio lišen te vrste frustracija. Mnogo kasnije sam postao svjestan onoga što se zapravo dogodilo i jednom sam sa svojom majkom pokušao ustanoviti da li je slika koju nosim u glavi točna. Rekla je – „možda jeste“, ali nije sigurna da li se dogodilo baš u tom dijelu stana, „možda je bilo negdje drugdje“. Što se same teme tiče, nekoliko puta sam sa Dušanom Jovanovićem započinjao rad na scenariju za film o danu kada je Alaksandar Ranković posjetio Goli otok; taj raspjevani logoraški oktet koji je Rankovića dočekao, taj drugi, paralelni život – pa, to je strašno! Pokušali smo, ali nikada nismo došli do nečeg ozbiljnog.

*Zašto?
Nismo uspjeli naći ključ pomoću koga bi tu priču ispričali. Mnogo kasnije, gotovo dvadeset godina nakon golootočkog stradanja mojih roditelja, kao student praške filmske Akademije, i sam sam imao svojevrstan „bliski susret“ sa Rusima.

*Govorite o upadu sovjetskih trupa u Čehoslovačku, u avgustu 1968?
Da, o tome govorim. Doduše, tog 21. kolovoza 1968, bio sam na Korčuli, na kojoj je održavana Korčulanska ljetnja škola. Sjećam se da me je otac probudio vrlo rano, rekavši da su Rusi ušli u Čehoslovačku. Bio sam student druge ili treće godine Akademije. Svjetski filozofi, koji su i te godine boravili na Korčuli, odmah su napisali peticiju protiv upada trupa Varšavskog pakta u Prag i sjećam se da sam, čekajući da je potpišem, stajao u redu u kome je ispred mene stajao From, a iza – Bloh i Markuze. To je bio trenutak kada sam bio najbliže istoriji svjetske filozofije; čovjek ne može stajati bliže. Nakon nekoliko dana sam stigao u Zagreb, a onda prvim avionom u Prag.

 *Morali ste da budete u Pragu?
Morao sam, nisam mogao tako nešto propustiti. Odmah sam ušao u Štrajkački odbor Praškog sveučilišta; pisali smo proteste, letke… Okolo su bili sovjetski tenkovi. To je zaista bila burna jesen, vrlo uzbudljivo: taj zbir nadrealnih, duhovitih, ali i tragičnih elemenata, ta švejkovska verzija u spoju sa trupama Varšavskog pakta… Tokom tih šest mjeseci praške revolucije, kada sam, onako tipično klinački, vjerovao da je „socijalizam sa ljudskim likom“ ipak moguć, doživio sam istodobno sav svoj politički i revolucionarni i uspon i pad i nikada više nisam mogao povjerovati niti u jednu politiku. I to je dobro.

*Ne sjećam se tačno u kom romanu, ali znam da Milan Kundera, opisujući te događaje, kaže kako su Čehinje, u kratkim suknjama i sa velikim dekolteima, namjerno šetale ispred sovjetskih vojnika, izazivajući ih; tom „ciljanom erotikom“, češke studentkinje su iskazivale protest protiv onih koji su okupirali njihovu zemlju.
O tome je Kundera mogao pisati u romanu Život je drugdje.

*Kundera vam je bio profesor na Akademiji?
Je, je i baš u doba kada se Život je drugdje, preveden na hrvatski, pojavio u zagrebačkim knjižnicama, Kundera je došao kod mene u Zagreb. Knjige su se, tih godine, preko granica prenosile ilegalno kao najvrednija roba, tako da sam, vraćajući se iz Praga, u Zagreb bio tajno prenio jednu Kunderinu dramu, za koju se nije smjelo znati da je njegova.  Sjećam se da je moj profesor, došavši sa mnom, bio jako bijesan zbog činjenice da je naslov njegovog romana u Hrvatskoj bio loše preveden.

*Milite na naslov – Život je negdje drugdje?
Da i to je Kunderu jako naljutilo. „Nisam tako napisao“ – bunio se. „Život nije negdje, život je drugdje“.

*Kolika je zaista bila razlika između zemlje iz koje ste dolazili, tog drugačijeg, liberalnijeg socijalizma, i one u koju ste odlazili na studije, koja je bila iza takozvane gvozdene ili željezna zavjese?
To je ogromna razlika. U Jugoslaviji je bilo puno opuštenije, slobodnije… Ako ste znali Istok i ako ste znali Zapad, ovo je zaista bilo nešto između. Taj zbir čudnih stvari koje su se miješale, davale taj neponovljivi duh… Na drugoj strani, Čehoslovačka je bila zemlja rigidnog sovjetskog socijalizma, sovjetska kolonija, Istok, ruski komunizam spojen sa slavensko-germanskim štreberajem… Istovremeno, češki andergraund je bio veoma jak: literatura, kazalište, film, filozofija, sve je to bilo puno jače, puno važnije nego u Jugoslaviji. Naprosto, njihova kultura je bila znatno bogatija od naše, imala kontinuitet, bila na neki način nadomjestak za život, za stegnutost političkog sistema, za rigidnost, za taj mrak…

*Govorite: vjerovali smo, učestvovali smo… Mislite na Prašku školu jugoslovenskog filma – Goran Marković, Srđan Karanović, Lordan Zafranović, Goran Paskaljević, vi?
Ta škola je, imam takav dojam, već svima pomalo izašla na uši…

*Negdje sam pročitala kako su filmovi reditelja Praške škole postali neka vrsta antipoda dotadašnjem takozvanom crnom talasu u jugoslovenskoj kulturi. Kakav ste zapravo imali odnos prema crnom talasu?
Kada je u Jugoslaviji ubijen crni val, pokušalo se sa takozvanim ružičastim, koji bi, za razliku od prethodnog, socijalističku stvarnost, naravno, prikazao u boljem, ljepšem svijetlu. Tako su nastajale razne komedije, mjuzikli… Nakon mraka je trebalo doći opće veselje. Onda smo, kao klinci od 25, 26 godina, došli iz Praga, počeli radili svoje prve filmove koji su se bavili drugim temama, ljudskim životima; tražili smo odgovore na pitanja gdje se to i zašto sukobljavaju ideje i stvarnost, rušili tabue, borili se sa demonima… Uporedo, išli smo na filmske festivale, u Kan, dobijali neke nagrade… Koliko se sjećam, kod ondašnjih vlasti smo imali dvije „olakotne okolnosti“: naši su filmovi išli vani, tamo dobijali nagrade i bili jako gledani. Ako imate takva dva argumenta, niti jedna se politika ne želi baš puno kačiti sa vama. I, eto, zahvaljujući takvim argumentima sam, kazao sam, spasio film koji ste vi sinoć opet gledali.

*Vidim da vas je beogradska štampa najavila kao „jednog od najznačajnijih reditelja sa ovih prostora“. Šta to znači?
To je nekada bila Jugoslavija. Stvari se mijenjaju, uglavnom na gore. Kao što se mijenjaju i  novinske najave. Nekada ste bili „mladi reditelj“, onda je naglo izbačeno to „mladi“, pa ste ostali samo „reditelj“; na kraju, završili ste kao „doajen“. To su tri kategorije koroz koje čovjek, u samo nekoliko godina, numitno prođe.

*U kom periodu ste se najbolje osjećali?
Valjda sada, ne znam… Ali, i tada sam se dobro osjećao i uvijek bio beskrajno srećan što sam dobio priliku raditi filmove, igrati se nečim što volim, što nisam morao razlikovati život od onoga čime se bavim… Što se naziva i najava tiče – pitali ste me – tu vam, kao, u gotovo svemu, vlada prilična zbrka.  Ovo je „prostor“ koji brzo mijenja imena. Moja majka je živjela u istom mjestu, a promijenila je pet država.

*Niste jugonostalgičar?
Kao svaki starac, sentimentalan sam uglavnom prema sebi, prema tom komadu svog života koga sam živio u Jugoslaviji. Mogu da volim neki grad, neke ljude, nikako države, sistemime ili režimime… Ako izuzmemo rat, promjene nastale tijekom devedesetih doživio sam kao promjenu table. Ljudi su ljudi – isti, kuda god da odete. Mogla se promijeniti željeznica. Vozim se vlakom i jedino što primjećujem je da su vlakovi u ovim našim državama strašniji nego što su bili nekada, u onoj Jugoslaviji. Prije rata bih iz Zagreba u Beograd stigao za tri sata i dvadeset minuta; danas – za sedam i pol sati. To je taj napredak koji nam se dogodio. Osim toga, primijećujem da ove zemlje nemaju nikakvu brigu o kulturi. Socijalizam je, uz svu svoju nekada tešku pojavnost i tu nesreću da se uglavnom primio u siromašnim krajevima polugladnih ljudi koji su nekako željeli zamijeniti svoje živote, ipak imao podlogu koju je naslijedio od utopijskog sna da je kultura, to oplemenjivanje ljudskih života, važno. Ovome našem friškom kapitalizmu XIX stoljeća, koji svi mi „na ovim prostorima“ danas živimo, trebaće makar 150 godina da dođe do onoga odakle smo krenuli i tek će treća generacija svakoga od lopova među kojima živimo, postati dobrotvor, otvarati kina, knjižnice, muzeje…

*I o tome je pisao pisac koga smo pominjali na početku ovog razgovora.
Točno; taj pisac je rekao da su Glembajevi, najčuvenija građanska obitelj ovih krajeva, počeli tako što je njen najstariji predak na varždinskom groblju zaklao čovjeka i ukrao mu kesu zlatnika. U ovom momentu, „na prostoru bivše Jugoslavije“, gledamo tog starog Glembaja koji ubija i krade i tek će treća generacija njegovih potomaka postati „gospoda“, naučiće kako se sjedi za stolom, kako se služi vilicom i nožem… I, nažalost…

*Teško da ćemo dočekati Leonea Glembaja, to hoćete da kažete?
Nećemo ga dočekati, možete mi vjerovati na riječ.

Tamara Nikčević (Analitika)