Kliker.info

Piše : Boris Dežulović (Oslobođenje)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, probudio se Mujo ujutro i sišao kod njega na kafu, kad ono grad prazan, a Ferhadijom stupa nekakva vojska. Pogleda Mujo malo bolje, a ono – srpska vojska. Baš im piše na grbu: Vojska Srbije. Pobjegao Mujo glavom bez obzira i otrčao do Sulje, ali ga na Mejtašu zaustavili srpski vojnici i strpali u autobus. Kad šta, tamo i Suljo. Šute Mujo i Suljo, i gledaju putem kako četnici hapse sve živo: hiljadu autobusa beogradskih registracija kupi Bošnjake po Sarajevu. Nakon nekog vremena stigli oni na Golu Jahorinu, a srpski oficir ih na izlazu iz autobusa postrojio u kolonu i potjerao u šumu.
– Šta ovo bi, šta se dešava? – pita bojažljivo Mujo.
– Ne znaš? – pogledao ga Suljo.
– Nemam pojma, zapio noćas kod Kože.
– Oćeš onda prvo dobru ili lošu vijest?
– De najprije lošu.
– Jutros je proglašena Velika Srbija i izdano naređenje da se pohapse svi Bošnjaci.
– Čuj?! A šta je onda dobra?
– Ratko Mladić je izručen Haagu.
– Ratko Mladić u Haagu, a proglašena Velika Srbija i pohapšeni svi Bošnjaci?!?? – zbunio se Mujo.
– Aha – odgovorio Suljo. – Bilo na vijestima, kažu, lovio Boris Tadić Ratka Mladića, pa mu poručio: Predaj se, ispunit ću ti tri želje.
– Zajebavaš?!? – gleda Mujo malo Sulju, malo vojnike s kalašnjikovima, pa se sjetio. – A šta mu je bila treća želja? Sve nas pobit u šumi?
– Ma jok – mirno će Suljo. – Naručio jagode s Jahorine.
Dobro sad, koncept vica je u pretjerivanju, u vicu je sve moguće i dopušteno, pa i to da Bošnjaci prežive Veliku Srbiju, ali ova stvar s već opjevanim Mladićevim jagodama i konobarima iz kafane "Nož, žlica, zeljanica" u zgradi Specijalnog suda u Beogradu, nažalost, nije vic. Ratko Mladić ulovio zlatnog državnog tužioca za ratne zločine, pa domišljao svakojake želje – te hoću jagode, te hoću televizor, te hoću zaostale penzije, te hoću da posjetim kćerkin grob, te hoću da vidim unučad, te hoću knjige Gogolja i Tolstoja, te hoću Dobricu Ćosića, te hoću da me pregleda ministar zdravstva, te hoću da me pregleda predsjednica skupštine, te ovo, te ono – a crni terenci s rotacijskim svjetlima razletjeli se Beogradom, od Kalenića pijace do Narodne biblioteke.
Ja sam, majke mi, samo čekao da poželi i ono što poželi svaki junak vica o zlatnoj ribici, pa da se o državnom trošku pred zgradom Specijalnog suda pojavi na kraju i doktor iz neke beogradske privatne klinike za mušku estetsku hirurgiju.
Da nije bilo tih nekoliko moždanih udara i da je bio samo malo prisebniji, poželio bi Ratko Mladić da ga puste, recimo, na slobodu. Još samo da ostatak života provede s unucima na Košutnjaku, ništa drugo ne traži. Dobro, plus penzija i knjige Dobrice Ćosića. A strogo bi ga srpsko pravosuđe pustilo na slobodu jedino pod uvjetom da nosi na nozi onu narukvicu, kao Ceca. Da ne smije napuštati slobodu. Sad kad razmislim, nemojte se iznenaditi ako saznamo da je Mladić zapravo i bio uhapšen, već sedam puta, sve dok mu nije dopizdio Dobrica Ćosić. I nesmotreno poželio tih i miran apartman na obali mora, s televizorom, kompjuterom, tri obroka dnevno, svakodnevnom medicinskom njegom i bibliotekom s ruskim klasicima.
Ponijelo me malo, primijetili ste, a zapravo nisam htio o Ratku Mladiću, nego o zlatnoj ribici. Autohtonoj balkanskoj vrsti, nepoznatoj suvremenoj ihtiologiji, koja se razmnožava titranjem jaja masovnim ubojicama. Ova koju je ulovio Ratko Mladić jest lijep komad, kapitalac, ali nije jedini primjerak.
Ratni zločinac Mirko Norac, general Hrvatske vojske, svoju je zlatnu ribicu, recimo, ulovio u ćeliji. I sve otada vikendom iz zatvora odlazi svojima u rodni Otok i pijucka kafice na sinjskoj pjaci, ili pak obilazi gradilište svoga golemog betonskog čardaka u Biogradu na Moru, gdje mu je zlatna ribica kao zaslužnom građaninu dodijelila atraktivnu gradsku parcelu. Zloglasni splitski ratni ubojica Vinko Budiša svojedobno je iz zatvora – ionako osuđen na kaznu ispod zakonskog minimuma – pušten zato što mu nije imao tko čuvati kćerku! Ulovio Budiša zlatnu ribicu i poželio, citiram, "prekid izdržavanja kazne zatvora radi učvršćenja i stabiliziranja očinske veze s kćeri".
Bosanski vicevi o zlatnim ribicama su, kao i uvijek, najbolji: sjetit ćete se one trojice pripadnika Armije BiH osuđenih na po trinaest godina zatvora za ratni zločin i masakr nad Hrvatima u hercegovačkom selu Grabovica, što su svojedobno, skromni kakvi već samo Bošnjaci znaju biti, od zlatne ribice zatražili liječenje od alkoholizma.
– I to je sve? – iznenadio se zlatni sudac Općinskog suda u Sarajevu.
– Kako ba sve? – zbunjeno je gledao Nihad.
– Pa imate pravo na tri želje.
– Dobro, daj nam onda po dvije ljute.
Godinama ova trojica ubojica nisu tako odlazila na odsluženje kazne s liječničkim potvrdama i uputnicama. "Bolje biti pijan nego star"? Ne, upravo obrnuto: bolje biti pijan nego Mladić. Krenuli bi oni ujutro na odsluženje kazne, nije da ne bi, ali znate kako je u Sarajevu. Kreneš se ujutro pozdravljati, trinaest godina nije malo, pa se pozdravi s rodbinom u jednoj kafani, pozdravi se s ratnim suborcima u drugoj, pozdravi se s gradskom rajom u trećoj, nakon četvrte ne bi našli ni Avazov toranj, a kamoli zatvor. I tako svaki dan. Vrag je alkohol.
Kako to, pitat će na kraju neupućeni pitac neki, da kod vas zlatne ribice ispunjavaju želje masovnim ubojicama? Zato što svugdje u svijetu ljudi love zlatne ribice – odgovorit ćemo mi iz našeg malog, tijesnog akvarija – a samo kod nas zlatne ribice love ljude.