Kliker.info

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Kao i uvijek kad neka vijest snažno odjekne cijelim svijetom, i vijest o Mladićevom hapšenju ponukala je komentatore i analitičare da se pozabave i nekim manje bitnim aspektima samog događaja. Tako je i lokacija Mladićevog hapšenja, selo Lazarevo u blizini Zrenjenina, mnoge navela na zanimljiva razmatranja. Bilo je tu i prilično bizarnih budalaština poput ekspertize onog veselnika po kojem je Tadićeva vlast pomno planirala da se Mladića uhapsi baš kraj Zrenjanina, e da bi se Vojvođanima "dodijelila uloga izdajnika srpstva".

Ipak, nije da je priča o Lazarevu u ovom kontekstu posve neinspirativna. Historija tog povelikog banatskog sela ponešto je paradigmatična kad je riječ o posljedicama koje ratovi ostavljaju u – kako je to danas moderno i šik reći – multikulturnim i identitetski komplikovanim zemljama, regijama i zavičajima. Lazarevo postoji nešto više od dva stoljeća, a u skoro tri četvrtine njegove dosadašnje historije, apsolutna većina njegovih stanovnika bili su Nijemci. Selo se uostalom zvalo Lazarfeld. Kao i skoro svi Nijemci iz jugoslovenskog dijela Banata, stanovnici Lazarfelda nakon Drugog svjetskog rata napuštaju, kako se to kaže, svoja ognjišta, a na njihova imanja dolaze uglavnom bosanski Srbi. A kad se govori o Nijemcima iz jugoslovenskog dijela Banata u taj vakat, valja znati da se ne govori o nekoj malobrojnoj populaciji; danas gotovo nevjerovatno zvuči podatak da je prema rezultatima posljednjeg popisa održanog u Kraljevini Jugoslaviji, u toj zemlji živjelo više Nijemaca nego Albanaca.

Kad lokalni bosanskohercegovački mitomani monomanijakalno ponavljaju svoje tupave solilokvije o Bosni kao tobožnjem urneku za cijelu Evropu, o zemlji koja je uvijek bila oaza tolerancije i multilateralizma, naspram uskogrudnosti, šovinizma i netrpeljivosti ostatka Starog kontinenta, oni samo paradiraju vlastitim neznanjem, mašući usput i onom perfidnom vrstom nacionalizma čiji su nosioci, a čijeg su postojanja blaženo nesvjesni. Treba pročitati "Dunav" Claudia Magrisa u kojem je, između ostalih fascinantnih "podunavskih priča", i priča o Banatu, kao i "Drugu Evropu" Czeslawa Milosza, recimo, pa se pomiriti s činjenicom da je ona zgodno formulirana fenomenološka definicija Vidmarova o Bosni kao "najkompliciranijoj zemlji u Evropi" zapravo obična hiperbola.

Naravno da čovjeku na samrti nije ni najmanje utješna ona najpoznatija silogistička konkluzija iz gimnazijskih udžbenika logike da su "svi ljudi smrtni". Iz perspektive svih nas koji dolazimo iz zemalja i gradova koje je Mladić sa svojom vojskom ubijao i koje je sve, onakve kakve smo ih znali i voljeli, u nekom procentu i ubio, ovo hapšenje dolazi (pre)kasno. A opet, ako znamo da je krvnik kakav je John Demjanjuk, sudionik u ubistvima skoro dvadeset i osam hiljada ljudi u nacističkom logoru Sobibor u prvoj polovini četrdesetih godina prošlog vijeka, osuđen na sudu u Munchenu tek dvanaestog maja ove godine, taman negdje između ubistva Osame bin Ladena i hapšenja Ratka Mladića, nakon više od šest i po decenija bježanja od pravde, ili ako znamo da je suđenje Šandoru Kepiru za ubistvo više od hiljadu novosadskih Srba, Jevreja i Roma tokom tzv. "novosadske racije", onih "hladnih dana" 1942. godine, o kojima piše i Danilo Kiš,  počelo prije manje od dva mjeseca, onda i ovih petnaest godina Mladićevog bijega izgledaju, u historijskom smislu, manje duge. A ako bi neko kazao da su Demjanjuk i Kepiro tek "sitne ribe", valjalo bi se sjetiti i Eichmanna ili, ako ćemo se kao i sa Kepirom približiti tzv. "našim prostorima", Andrije Artukovića ili Dinka Šakića.

(Usput, neki detalji iz slučaja Demjanjuk već podsjećaju na početak slučaja Mladić; njegova porodica je tvrdila da je ovaj preslabog zdravlja da bi podnio suđenje, ali je on, evo, doživio i završetak prvostepenog postupka, makar je proces pratio iz invalidskih kolica, a ponekad i sa ležaja.) Dok je još sjedio u OHR-u, Paddy Ashdown je imao običaj kazati da je poslijeratni razvoj Bosne i Hercegovine zapravo sjajan primjer pozitivnog razvoja jednog postkonfliktnog društva, potencirajući to, uz sve ostalo, i brojem povratnika koji su se nakon završetka sukoba vratili u svoja predratna prebivališta. Ta njegova razmišljanja često su ismijavana, no u nekom komparativnom smislu ona nisu posve lišena podloge. Čuli smo u proteklih pet-šest dana desetine i stotine mišljenja prema kojima hapšenje Mladića ne mijenja apsolutno ništa. Da li oni koji to tvrde stvarno misle da bi sve bilo isto (ili bolje?) da tog majskog jutra Mladić nije uhapšen? Po nekima bi bilo bolje da su ga policajci ubili umjesto uhapsili, no da se to zbilja desilo, vjerovatno bi isti ti gorljivo obrazlagali kako je Mladić ubijen jer je ionako već bio na samrti, a da je Mladić Srbiji bio korisniji mrtav nego živ, zato što bi se na suđenju mogla do kraja razotkriti uloga Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini.

Haški sud (ICTY) je osnovan s namjerom da se na njemu sudi organizatorima, inspiratorima i najvećim zločincima u ratovima koji su pratili raspad Jugoslavije. Mladić je bio pretposljednji bjegunac; ostaje još samo Goran Hadžić, pa da se može reći da ovom sudu nije uspio pobjeći niko. Također, kako je ovih dana primijetio Emir Suljagić, "hapšenjem Ratka Mladića, svi iz skupine koja je konceptualizirala genocid u Srebrenici su iza rešetaka, a na slobodi je još uvijek dio onih iz srednjeg ešelona, onih koji su operaciju zapravo vodili na praktičnom nivou." Ti iz srednjeg ešelona su oni kojima trebaju suditi ovdašnji sudovi. Naoko paradoksalno, do toga bi najviše trebalo biti stalo Miloradu Dodiku, ako zaista misli da su zločine izvršile i organizovale individue sa imenom i prezimenom, a ne Republika Srpska kao takva. Suđenje Radovanu Karadžiću i predstojeće suđenje Mladiću ne mogu uskrsnuti predratnu Bosnu i Hercegovinu, kao što ni suđenja u Nuernbergu nisu ponovno stvorila bezbrojne izgubljene evropske mikrokosmose, ali mogu predstavljati epilog koji definitivno nije najgori mogući od svih zamislivih epiloga, i koji je, u svakom slučaju, bolji od varijante u kojoj prošle sedmice hapšenjem nije prekinuto proljetovanje u Lazarfeldu.sjajan primjer pozitivnog razvoja jednog postkonfliktnog društva, potencirajući to, uz sve ostalo, i brojem povratnika koji su se nakon završetka sukoba vratili u svoja predratna prebivališta. Ta njegova razmišljanja često su ismijavana, no u nekom komparativnom smislu ona nisu posve lišena podloge. Čuli smo u proteklih pet-šest dana desetine i stotine mišljenja prema kojima hapšenje Mladića ne mijenja apsolutno ništa. Da li oni koji to tvrde stvarno misle da bi sve bilo isto (ili bolje?) da tog majskog jutra Mladić nije uhapšen? Po nekima bi bilo bolje da su ga policajci ubili umjesto uhapsili, no da se to zbilja desilo, vjerovatno bi isti ti gorljivo obrazlagali kako je Mladić ubijen jer je ionako već bio na samrti, a da je Mladić Srbiji bio korisniji mrtav nego živ, zato što bi se na suđenju mogla do kraja razotkriti uloga Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini.

Haški sud (ICTY) je osnovan s namjerom da se na njemu sudi organizatorima, inspiratorima i najvećim zločincima u ratovima koji su pratili raspad Jugoslavije. Mladić je bio pretposljednji bjegunac; ostaje još samo Goran Hadžić, pa da se može reći da ovom sudu nije uspio pobjeći niko. Također, kako je ovih dana primijetio Emir Suljagić, "hapšenjem Ratka Mladića, svi iz skupine koja je konceptualizirala genocid u Srebrenici su iza rešetaka, a na slobodi je još uvijek dio onih iz srednjeg ešelona, onih koji su operaciju zapravo vodili na praktičnom nivou." Ti iz srednjeg ešelona su oni kojima trebaju suditi ovdašnji sudovi. Naoko paradoksalno, do toga bi najviše trebalo biti stalo Miloradu Dodiku, ako zaista misli da su zločine izvršile i organizovale individue sa imenom i prezimenom, a ne Republika Srpska kao takva. Suđenje Radovanu Karadžiću i predstojeće suđenje Mladiću ne mogu uskrsnuti predratnu Bosnu i Hercegovinu, kao što ni suđenja u Nuernbergu nisu ponovno stvorila bezbrojne izgubljene evropske mikrokosmose, ali mogu predstavljati epilog koji definitivno nije najgori mogući od svih zamislivih epiloga, i koji je, u svakom slučaju, bolji od varijante u kojoj prošle sedmice hapšenjem nije prekinuto proljetovanje u Lazarfeldu.