Kliker.info

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Upravni odbor Radio-televizije Srbije oglasio se ovih dana izvinjenjem građanima Srbije i susjednih država koji su devedesetih godina u programu te medijske kuće bili "predmet uvreda, kleveta i sadržaja koji bi odgovarali današnjem pravnom određenju govora mržnje". U saopšenju koje je tim povodom izdato sa žaljenjem se konstatuje da je program RTV Beograd i RTV Srbije tokom tih godina bio "gotovo neprekidno i grubo zloupotrebljavan" i da su ove državne medijske kuće svojim prilozima "povredile osećanja, moralni integritet i dostojanstvo građana Srbije, humanističkih intelektualaca, pripadnika opozicije, kritički usmerenih novinara, pojedinih manjina, verskih zajednica i susednih naroda i država".
Četiri godine krvavog raspadanja bivše zajedničke države, četiri godine strašne ljudske patnje i stradanja, na stotine hiljada mrtvih i osakaćenih, dva i po miliona prognanih i izbjeglih, bezbroj masovnih grobnica pobijenih civila, haškom presudom ovjereni genocid u Srebrenici, brutalno razaranje Vukovara i opsjednutog Sarajeva, zatrte porodice i uništena prijateljstva – nije li sve to smišljeno i pokrenuto sa jedne te iste adrese zvane Beograd.

A onda se, evo, čitavih petnaest godina kasnije, sav taj užas pokušava "prekriti" jednim oprezno sročenim izvinjenjem građanima Srbije, a usput i susjednim narodima i državama. Neiskreno, bez stvarne veze sa učinjenim zlom, bez ikakvih aluzija na srpske zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, a što je najvažnije, bez pominjanja bilo kakvih "ratnih zasluga" ove i drugih medijskih kuća u Srbiji – ovo izvinjenje je čak ispod nivoa one imbecilne, među Srbima omiljene fraze: "Ko nas to, bre, zavadi?"
Treba li Tužilaštvo za ratne zločine Srbije da pokrene istragu o ulozi novinarske profesije u periodu od 1991. do 1999. godine, kada je Milošević vodio i jedan za drugim gubio ratove za "veliku Srbiju"? Javnost se sa ovom dilemom suočila prije dvije godine, kada je Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) pomenutom tužilaštvu podnijelo krivičnu prijavu "protiv N.N. lica (odgovornih lica i novinara u RTV Beograd, RTV Novi Sad, dnevnim listovima Politika, Večernje novosti i dr.) zbog krivičnog dela organizovanja i podsticanja na izvršenje genocida i ratnih zločina iz člana 145. KZ SRJ". NUNS je u tu svrhu pripremio obiman materijal pod nazivom "Dosje o medijima". Ova inicijativa je podijelila srbijansku javnost, a najviše novinare. Najveći ratni huškači među njima brzo su se prepoznali. Pravdali su se tezom da je ratna propaganda uvijek i sasvim legitimna, da je ona u službi otadžbine, te je kao takva "novinarska dužnost najsvetija". Jedan od njih, komentator Politike, bio je ciničan: "Evo, sad kažem da sam 1991. predlagao da JNA izvrši vojni udar. Nisu me poslušali."

Medijske zvijezde šovinističke histerije nesanice je oslobodio nama dobro poznati Vladimir Vukčević, tužilac za ratne zločine Srbije, koji je NUNS-ovu prijavu odbacio, tvrdeći da nema dovoljno dokaza za pokretanje krivičnog postupka. A dokaza ima toliko da od njih boli glava, cijelo brdo materijala u vidu novinskih tekstova i radio i videozapisa. Ponesen inicijativom NUNS-a, Boro Kontić je uradio dokumentarac pod nazivom "Godine koje su pojeli lavovi", kojim je prošle godine otvoren takmičarski dio Sarajevo Film Festivala. Među glavnim figurama Kontićevog filma je i čuvena Milijana Baletić, ratna reporterka Novosadske televizije, autorica nekih od najmračnijih epizoda ratnohuškačkog novinarstva. Crnogorski dobrovoljci, koji su spalili i opljačkali dubrovačke Konavle, pjevali su joj: "Oj, đevojko, Milijana, bač mikrofon, hajd sa nama…" Kad su njene usluge postale suvišne, Baletićka je smijenjena i ostala bez mikrofona.

Milijana Baletić je paradigma jednog novinarskog soja kojem je pripadala srcem i dušom. Ti poslušnici Miloševićevog režima i nakon toliko godina tvrde da su govorili istinu i samo istinu, da će historija i vrijeme reći svoje, da nemaju zbog čega da se kaju i da bi sve to radili i danas!? Upravo kad je završavao svoj dokumentarac, Kontić je u novinama pročitao vijest da je Baletićka sudskom presudom vraćena na posao. Nedavno je potpisala i svoju prvu emisiju. Zato rasplet Kontićeve priče ne ide u pravcu katarze niti ičeg sličnog, već suprotno tome – u naopakom pravcu. Naime, likovi koji su svojevremeno raspirivali mržnju i bili za to dobro plaćeni, i danas imaju vrlo solidne građanske pozicije – neki su postali univerzitetski profesori, neki prave filmove, neki rade kao uspješni menadžeri, a neki su se vratili novinarskom poslu.
Predsjednik NUNS-a Vukašin Obradović ocjenjuje vraćanje Baletićke na posao kao "šamar profesiji i svima koji su se novinarstvom bavili časno u vreme Miloševića". Tim povodom su njih dvoje u Politici od 16. maja ove godine ukrstili svoje stavove. Evo njihovog završnog dijaloga: Baletić: "Hajde da se pojavimo na nekom skupu i da vidimo koliko građana Srbije će stati uz Vas, a koliko uz mene." Obradović: "Nisam političar pa da idem na mitinge."Baletić: "Ja znam kako građani reaguju na mene. Kad prelazim ulicu, mašu mi iz autobusa."Baš kao što bi mahali i ratnom zločincu generalu Mladiću, čijem se izručenju, prema najnovijem istraživanju javnog mnijenja, izričito protivi više od polovine građana Srbije, a samo sedam posto bi ga prijavilo i uzelo 10 miliona eura nagrade.