Enes Ratkušić : Dežulovićev Beogradski žabokrek”
Piše : Enes Ratkušić
Vjeronauka je ponovo na tapetu i na njoj se, valjda u odsustvu društvenih, posebno političkih i ekonomskih problema u zemlji, poput nezaposlenosti, opće ekonomske stagnacije, pada životnog standarda, neizvjesne sudbine zemlje u svakom pogledu, bruse „stavovi" i istresaju i pozvani i nepozvani, i upućeni i neupućeni, jer, zagarantovano pravo na mišljenje se toliko ustabililo da pored jednog takvog zajamčenog prava svaka druga pretpostavka za raspravu postaje suvišna. Kako ambijent općeg rahatluka ne bi bio ugrožen, sve snage odane općem prosperitetu su mobilirane su u cilju dokazivanja da razvojni zamah u političkom, ekonomskom i kulturnom pogledu mogu zaustaviti samo reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, kardinal Vinko Puljić, Azija Mahmutović itd. Cijeli problem je u medijskom smislu dobio gotovo regionalne reference, očito uzrokovane strahom od mogućeg osporavanja “najmudrije” postdejtonske odluke, da ocjene iz vjeronauke ne ulaze u prosjek ocjena, koju je donio mlađahni ministar kulture kantona Sarajevo Emir Suljagić.
Ne treba sporiti činjenicu da cijeli slučaj oko vjeronauke zaslužuje pažnju i poželjno bi o njemu bilo raspravljati, ali na jednoj normalnoj razini gdje bi predstavnici vlasti i vjerskih zajednica zasigurno, u atmosferi dijaloga lišenog bilo kakvih predrasuda, posebno ličnih uvjerenja, zasigurno našli rješenje – hoće li ocjene iz vjeronauke ulaziti u opći prosjek ili neće. Dakako, i mediji bi jednoj takvoj raspravi mogli dati vlastiti doprinos. Ali, u ovakvoj atmosferi, koju karakterizira potpuno odsustvo kulture dijaloga, jezik čiji temeljni sadržaj čine uvrede i primitivizam najgore vrste, neprimjeren temi o kojoj je riječ, ljudi, koji su po prirodi posla preuzeli odgovornost da analiziraju društvene teme, samo „dolijevaju ulje na vatru", suštinski stimulirajući samo negativne tenzije, proizvodeći praktično samo nove razloge za sporenja i konfrontacije. Dijalog se zapravo hoće onemogućiti, jer bi on, možda polučio argumente koji bi cijeli proces mogli odvesti u nepoželjnom smjeru, obezvrjeđivanju ličnih ili grupnih uvjerenja, koji se hoće predstaviti općedruštvenim i svenarodnim.
Karikature, u kojima likovi djece gaze „Bibliju" ili „Kur'an", ili one koje simboliziraju zabranu ulaska za pse, svećenike i efendije u prostorije odakle se vrši vlast, inspirativne mogu biti isključivo iščašenoj pameti, koja ne priznaje bilo kakve društvene norme i pravila. Ono što je najgore u cijeloj priči jeste da se cijeli taj morbidni serijal javnosti nastoji predstaviti kao posebna vrsta doživljaja „ljudi od pera", koji zbog toga valja zaogrnuti plaštom umjetničkih sloboda i vizija. A zapravo, riječ je samo o ponašanju koje suštinski sahranjuje umjetnost, kao posebnu vrstu senzibiliteta čiji je prvenstveni zadatak da budi i osnažuje plemenitost i humanizam. Oni koji su čak i letimično imali korespondenciju sa estetičkom teorijom dobro znaju da se vrhunski umjetnici oduvijek bili oprezni u načinima prezentacije doživljaja iz sfere nadnaravnog, odnoseći se spram eshatološkog sa najvećim poštovanjem i biranim riječima.
Sintagma Borisa Dežulovića „Chuck Norris oborio Allaha iz vjeronauka", predstavlja najdrastičniji primjer odsustva odmjerenosti u sagledavanju problema koji se javio u vezi sa statusom vjeronauke u školi. Takvu vrstu neodmjerenosti ne može odbraniti niti jedna estetička teorija. Dežulović nije satiričan, kako bi to slatkorječivim jezikom pojasnili novotalasni kritičari, koji umjetnika prepoznaju po minđušama, specifičnoj frizuri, bizarnom odijevanju i drugim fizičkim detaljima, a ne prema djelu. Satira je književna vrsta, u kojoj umjetnik ismijava pojedinca, grupu, državu, partiju ili vlast, sasvim svejedno, ne uvlačeći u taj splet ljudskih primitivizama bilo kakav eshatološki princip. Satira je stoljećima otvarala široke prostore za različite oblike kritike „zemaljskih autoriteta", i to za bilo koga osim za te „zemaljske autoritete", nije doživljavano kao problem.
Uvrijediti kralja, nekakvog predsjednika i slične „autoritete" tako izazva samo ljutnju ili reakciju „ograničenog karaktera", iz prostog razloga što je riječ o prolaznim kategorijama, koje imaju svoj početak i kraj. Spuštanje Boga, međutim, u grotlo ljudskih nesporazuma i gluposti nema ni retoričko ni umjetničko niti bilo kakvo drugo opravdanje, jer takvo spominjanje izaziva zasluženi revolt svakog vjernika, koji Boga doživljavaju kao neprolaznu Veličinu, Gospodara svega što jeste. Upravo zato spominjanje Allaha u kontekstu jednog eminentno zemaljskog, međuljudskog problema, ne samo da nema nikakvog smisla, nego je klasičan primjer primitivizma najgore vrste, a ne spisateljska inspiracija, kako je samo budale mogu doživljavati.
No, u toj morbidnosti ima još jedan više nego zanimljiv i indikativan detalj. Morbidno je da tako intonirane opservacije na račun „bosanskohercegovačkih problema" dolaze iz Beograda, i to iz pera čovjeka koji se tamo našao nekim začudnim spletom okolnosti?! I sad se on od tamo najviše bavi bosanskohercegovačkim problemima i dijeli lekcije šta bi se prema beogradskim mjerilima imalo ocjenjivati a šta ne. Ništa neobično, jer Beogradu je već odavno prešlo u naviku da se bavi Bosnom, u što se Dežulović više nego odlično uklopio. Njegovom „intelektualno-moralnom" profilu očito bolje leži Beograd nego rodni Split, jer iz te „prijestolnice zla" može da govori šta god mu volja. Istina, pod jednim malim uslovom – da oštricu bespoštedne kritike usmjeri prema Bosni i uzgred prema rodnoj Hrvatskoj, koju je "morao" napustiti. To je uslov, jer beogradsko gostoprimstvo može da ide samo uz prepoznatljivu muziku Dobrice Ćosića, koji o duhu te zemlje otvoreno kaže: "Lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno."
Htio ili ne htio, morao ili ne morao, Dežulović se više nego „znalački" utopio u taj Ćosićev ambijent, žabokrečinu iz koje ima da krekeće s jednim jedinim ciljem – da njegov kreket odzvanja u Sarajevu. No, problem, na žalost, nije samo u Beogradu i Dežuloviću. On bi bio daleko manji da se ovdje nije nakotilo toliko podaničkih duša, koji njegov žabokrek s takvim ushićenjem slušaju, da je to više nego bijedno. A teško vlasti koja ima potrebu za „beogradskim verifikacijama", i kojoj gode aplauzi iz Beograda.
Komentari