Vildana Selimbegović : Duška, Caco i referendum
Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)
Sarajevo je prije nekoliko dana obilježilo šesti april – dan svog oslobođenja od fašista 1945. godine i dan kada su fašisti 1992. godine ponovo nasrnuli. Mala digresija: iako profesor Husein Balić zna – kao i većina Sarajlija – da je napad na grad zapravo počeo u kasnim popodnevnim satima 5. aprila, ofanzivom na školu MUP-a RBiH na Vracama, nekako se čini da je i sama vijest o napadu na grad stigla sa tolikom nevjericom da smo je prihvatili tek suočeni s granatama dan kasnije. No, vratimo se proslavi: položeni su vijenci i cvijeće, proučene fatihe kako oslobodiocima, tako i braniteljima Sarajeva, dodijeljene šestoaprilske nagrade, a među različitim komentarima o ovim događajima, na nekom od portala pronašla sam i jedan koji je problematizirao odnos Sarajeva spram proslave svoga dana i pitanjem – je li, tokom službenog obilaska Kovača, položeno i cvijeće Mušanu Topaloviću Caci, "ukopanom u prvom safu naspram Alije Izetbegovića"?
Provjerila sam osobno: nije bilo svježeg cvijeća na Cacinom mezaru, da to odmah riješimo, niti je bio planiran u službenom obilasku. Neslužbeno: on nije ukopan naspram Izetbegovića, što nimalo ne umanjuje težinu same činjenice da je Mušan Topalović Caco ukopan na Kovačima. Caco je najpoznatiji ratni zločinac opsjednutog Sarajeva: odmetnuti komandant Desete brdske brigade kriv je za jamu Kazani, iz koje su izvađeni posmrtni ostaci najmanje 32 osobe (toliko je, naime, priznala tadašnja vlast). Caco nikada nije dospio pred sud – ubijen je nekoliko sati nakon hapšenja, a nepuna 24 sata od trenutka kada je država BiH pokrenula obračun sa kriminalom u svojim redovima. U akciji hapšenja Cace ubijeno je devet pripadnika MUP-a i Armije BiH, a Caco je nakon tri godine provedene u NN grobnici uz veliku dženazu spušten u mezarje na Kovačima. Njegovim suborcima je suđeno, ne za ratne zločine već za ubistva i teška razbojništva, većina je i odležala kazne, no posmrtni ostaci Cacinih žrtava još nisu predati porodicama. Prenošenje Mušana Topalovića Cace na mezarje Kovači i u memorijalni kompleks namijenjen braniteljima Sarajeva – ostavilo je crnu mrlju na savjesti opsjednutog grada, čije vlasti nisu imali snage da zločin nazovu pravim imenom.
U materijalima namijenjenim vanrednom zasjedanju Narodne skupštine Republike Srpske na kojem treba da se donese odluka hoće li u RS-u biti raspisan referendum o potrebi Tužiteljstva i Suda BiH, Caco se ne pominje, ali se pominje tvrdnja da "MUP RS-a posjeduje dokaze sortirane u dosjeima žrtava za 3.299 ubijenih Srba u Sarajevu". Obiman materijal na 67 stranica najviše se i bavi ratnim zločinima: ima tu i Haaga, i presude za genocid u Srebrenici (priređivači insistiraju da je "samo u Srebrenici počinjen genocid, a ne i u drugim dijelovima BiH"), no najviše statistike namijenjene mlađim generacijama. Recimo: "pred Sudom BiH podignute su 122 optužnice zbog počinjenog krivičnog djela ratnog zločina, a postupak se vodi protiv 183 osobe. Od ovog broja, pravosnažno je osuđeno ukupno 69 osoba, od čega 50 srpske nacionalnosti, 11 hrvatske, a osam bošnjačke. Nepravosnažno je osuđeno 15 osoba, 13 srpske nacionalnosti i dvije bošnjačke. Postupak se vodi protiv još 67 osoba, od toga 44 srpske, osam hrvatske i 15 bošnjačke nacionalnosti". Nakon silnih podataka slijedi zaključak: "Sud BiH je za ratne zločine izrekao 1.328 godina i 6 mjeseci zatvora – Srbima 1.067 godina, Hrvatima 137 i 6 mjeseci i Bošnjacima 124 godine".
Svojedobno, prije nego je postao vlasnik RS-a i još bio u opoziciji, Milorad Dodik je javno govorio kako svaki zločin(ac) zaslužuje kaznu. Njegov i tadašnji i današnji medijski partner Željko Kopanja je, riješen da doprinese suočavanju sa neposrednom ratnom prošlošću, u Nezavisnim novinama prvo objavio dva teksta iz Dana o Caci i Kazanima, da bi pokazao kako se novinarsko Sarajevo suočava sa zločincima unutar Armije BiH, da bi potom otvorio ratni dosje kotorvaroških Mića (nedugo zatim stradao je u atentatu i ostao invalid). Televizijsko otvaranje bolne sarajevske priče o Kazanima emitirao je BHRT, u političkom magazinu „Pošteno" urednice Duške Jurišić. Bilo je to u septembru 2004. godine. FTV je za ovom ekskluzivom u "60 minuta" posegnuo tri godine kasnije, kada je Duška već bila urednica u ovoj kući.
Danas, kada se već pominje i Dayton 2, izvještaj State Departmenta o stanju ljudskih prava tretira problem Duške Jurišić, smijenjene urednice FTV-a. Duška ne može, kako je to plastično objasnio guru njezina progona s FTV-a Fahrudin Radončić, kao pripadnica manjinskog naroda uređivati program Bošnjacima. Džaba sudske presude u njezinu korist, nema ko da ih izvrši. Džaba priča o bilo kakvom novinarstvu sve dok je vrhunski kriterij nacionalni. I džaba sva priča o boljoj budućnosti BiH dok se god Sarajevo, kao glavni grad države, ne odluči za suočavanje s prošlošću, i ratnom i poratnom, za zakon ni po babu ni po stričevima i za novinarstvo umjesto stranačkih propagandi
Komentari