Kliker.info

Piše: Emir Imamović (RadioSarajevo)

„Ono što fenomeni poput uspona talibana pokazuju jest da stara teza Waltera Benjamina da je ‘svaki uspon fašizma svjedočanstvo neke propale revolucije’ ne samo da vrijedi i danas, već je, možda, važnija no ikad… Nije li uspon radikalnog islamizma upravo analogan nestanku sekularne ljevice u muslimanskim zemljama? Danas, kada se Afganistan portretira kao simbol fundamentalističke islamističke zemlje, tko se još sjeća da je, prije samo 30 godina, to bila zemlja s jakom sekularnom tradicijom, uključujući snažnu komunističku partiju koja je preuzela vlast neovisno o Sovjetskom Savezu? Kamo je nestala ta sekularna tradicija? U Europi, isto vrijedi za Bosnu: 1970-ih i 1980-ih Bosna i Hercegovina je bila je (multi)kulturalno najzanimljivija i najživlja od svih jugoslavenskih republika, s međunarodno priznatom filmskom školom i jedinstvenim stilom rock-glazbe.

Danas, nasuprot tome, Bosnu obilježavaju snažne fundamentalističke snage, poput muslimanske mase koja je brutalno napala gay-paradu u Sarajevu u rujnu 2008. Glavni razlog za tu regresiju leži u očajnoj situaciji bosanskih muslimana tijekom rata 1992. – 1995., kada su ih zapadne snage praktički prepustile srpskim puškama“, piše Slavoj Žižek, slovenski i „najopasniji filozof Zapada“, u knjizi Druga smrt neoliberalizma (Fraktura, 2010.). Problem sa ponekom činjenicom – u Sarajevu nikada nije održana gay parada, već Queer festival, dok snažne fundamentalističke snage još nisu postale dominantne među bosanskim muslimanima, što ne znači da ih nema i da su zanemarive – ne mijenja suštinu Žižekovog osvrta na prošlost i jednako značajnog pogleda na lako moguću tamnu budućnost Bosne, odnosno, onoga što će od nje ostati uspiju li secesionistički pokreti u onome na čemu aktivno rade, kako prije 18 godina, tako, samo u drugom obliku, i danas.

Bosanska (kavijar) ljevica, Socijaldemokratska partija dakle, u posljednje je izbore išla najavljujući revoluciju: političku i ekonomsku prije svih, na svim nivoima i u svim realnostima Bosne i Hercegovine, te osvojila najviše – ne i dovoljno – glasova birača. Skoro četiri i pol mjeseca od istih tih izbora, od revolucije nije ostalo ni „r“, baš kao što ni od državne vlasti koja bi trebala stvoriti uslove za uspjeh revolucije – ili barem evolucije – nema niti „v“. Niti će ga ikada biti.

Zlatko Lagumdžija može biti svakakav, ali nikako glup da ne shvata kako je od loše vlasti za BiH gora jedino nikakva. Svaki dan bez političkog dogovora, naime, BiH čini više propalom nego što jeste, ali i jača pozicije Republike Srpske koju je Milorad Dodik donedavno nazivao stabilnijim dijelom BiH, a sada može komotno i jedinim stabilnim. Za razliku od državnog i federalnog nivoa, vlast u RS-u, prosto, postoji. Grozna, nacionalistička, kleptomanska, bahata, svakakva, ali postoji. Također, samo ako se pravi lud, Lagumdžija može ne priznati kako će krajnji domet buduće vlasti, ako je, naravno, ikada bude, biti održavanje zemlje na ivici raspada i sprječavanje posljednjeg koraka u procesu konačnog nestanka Bosne kakva danas jeste. Nikakvu tu ulogu ne igra niti jedan, odnosno dva HDZ-a, oko čijeg uključivanja u formiranje Vijeća ministara i drugih institucija se i vrti najveća politička kriza nakon Daytona. Sve i da SDP predstavlja cijelu Federaciju, drugi dio BiH zastupat će – jer ih se ne može zaobići – SNSD i SDS. Druga je stranka, nakon perioda Dragana Čavića, ponovno na stazama Radovana Karadžića, a prva ju je na istom putu pretekla. Očekivati od takvih, prinudnih ali demokratski izabranih partnera, da učine bilo šta od bosanskog interesa isto je kao i vjerovati da će Boris Tadić predložiti ukidanje entitetskog uređenja u BiH.

Još dugo, jako dugo, vlast će se u BiH formirati na principu kojeg se Lagumdžija ježi: dva plus dva plus dva. Kada bi se za pola sata opet održali izbori, dva iz Srpske bi bili SNSD i SDS, dva iz jednog dijela Federacije HDZ i HDZ 1990, a iz drugog, SDP i SDA. Kao što će, uostalom, i biti za mjesec, dva, tri, samo što će se u shemu nekako ugurati i jedna krajnje desna i jedna krajnje smiješna stranka – HSP i Radom za boljitak. Očekivati i od takvih, prinudnih ali demokratski izabranih partnera, da učine bilo šta od bosanskog interesa isto je kao i vjerovati da će Dragan Čavić priznati kako Herceg-Bosna jeste bila zločinački projekat.

Jednom kada dobijemo famoznu državnu vlast ona će se rugati sa Bosnom onako kako se rugao i Jadranko Prlić dok je bio ministar vanjskih poslova, pa za ambasadora BiH u Japanu imenovao crnca i to kao predstavnika hrvatskog naroda. Sve što će probosanski blok ili SDP kao pobjednička stranka moći učiniti, jeste umanjivati štetu. Ili barem ne praviti ista sranja sa slanjem Tomislava Limova, milicionera iz Čapljine, za veleposlanika u Berlinu.

Ukoliko, dakle, SDP misli ozbiljno, sve što mu ostaje je ne ponavljati grešku onih političkih opcija koje su, makar samo deklarativno, bile za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. Odnosno, preuzeti tuzlanski model, kako pojedini internetski komentatori  nazivaju proces stvaranja oaze zdravog društva mimo nezdrave države. Za sve ove godine, niti SDA niti Stranka za BiH – partije u čijem programu je BiH kao multi svakakva i jedinstvena država – nisu niti na jednom pedlju na kojem su imale vlast napravile ništa zbog čega bi se u tim dijelovima države svi građani osjećali jednako i bolje nego drugdje. Jesu zato često, u Sarajevu posebno, radili sasvim suprotno, potencirajući islam kao jedinu zvaničnu religiju, prihvatajući nasilje kao prihvatljiv oblik ponašanja, a stranačku pripadnost kao ključni kriterij svega, od pozicije golmana F.K. Sarajevo, do direktorovanja bolnicama, poštama i pozorištima.

Moguće je, naravno, da stvaranje slobodnih teritorija – bukvalno slobodnih, sekularnih, tolerantnih, nenasilnih zajednica u kojima se poštuju zakoni, politička i svaka druga korupcija sankcionira, javna preduzeća ne služe kao izmještene stranačke blagajne, mediji nisu megafoni vlasti, a nacionalnost nije ni mana ni vrlina, već nezaobilazna činjenica – i nije najbolje rješenje, ali je sigurno manje pogrešno od zapuštanja onog dijela BiH u kojem se ona kao država još uvijek prihvata. Ili, kako je pisao Samuel Beckett, a citira ga Žižek u pomenutoj knjizi: „Pokušajte iznova. Pogriješite iznova. Pogriješite bolje“. Odnosno, ako je već nemoguće na državnom, ali i na entitetskim nivoima uspostaviti funkcionalnu vlast čiji učesnici imaju konsenzus o minimalnom broju pitanja vezanih za budućnost države, nema razloga da se ne iskoristi raskošna decentraliziranost i da se u onim kantonima u kojima SDP ima većinu u vlasti ne kreira atmosfera u kojoj će se svaki građanin BiH tu, makar bio u prolazu, osjećati bolje nego tamo gdje vladaju „njegovi“. Ko god oni bili. Takve bi zajednice u budućnosti, naravno dalekoj, „inficirale“ ostatak države, pa bi na nekim izborima pobijedile opcije spremne na razgovor koji neće biti takav da se nakon TV dnevnika provjerava je li oružje očišćeno i je li ženi i djeci istekao pasoš.

Pitanje je, naravno, da li SDP to hoće, može, zna – kako je, uzgred rečeno, glasio jedan od izbornih slogana drugog dijela neprirodne crveno-zelene, SDP-SDA koalicije? Zna, možda i može, ali bojim se da neće, jer onda valja prekinuti sa praksom podržavanja „naših poslovnih ljudi“ (Oruč), kandidiranja osumnjičenih za krivična djela na ministarske funkcije (Hadžić), kadroviranjem na osnovu prijateljstva, simpatija i podobnosti (Tabori, Barbalić, Limov…), kontrolom medija i svim ostalim u čemu se SDP trudi biti prokleto isti kao oni što su od BiH napravili najneugodniji trougao u ovom dijelu svijeta. Zato, bojim se, građani Bosne i Hercegovine nisu džaba krečili, ali jesu džaba birali. I zato će frustracija voditi kao onom žižekovskom pitanju: gdje su nestale, prvo, Bosna i Hercegovina, pa onda i sve drugo što ju je nekada karakteriziralo: sekularizam i jaka ljevica – kakva je da je – pored ostaloga.