Kliker.info

Piše : Boris Dežulović (NN)

Ništa više u svjetskoj politici nakon ovoga novembra neće biti isto. Dogodilo se ono što je, sve od trenutka kad je rođen Internet, bila noćna mora svake svjetske vlade, što se jednog dana jednostavno dogoditi moralo i što je bilo samo pitanje trenutka: više od dvije stotine četrdeset hiljada tajnih diplomatskih bilješki, što su ih američki ambasadori diljem svijeta slali State Departmentu, i osam hiljada još tajnijih smjernica što ih je State Department slao svojim diplomatskim predstavništvima, osvanulo je na Internetu, gotovo kompletnu diplomatsku arhivu State Departmenta objavio je najpoznatiji svjetski zviždač Julian Assange na svome portalu WikiLeaks.

Najstrože povjerljiva diplomatska prepiska završila je tako praktički na oglasnoj ploči, dokumenti za koje do jučer nisu smjeli znati ni svjetski lideri, predsjednici, premijeri, kraljevi i pape, danas uz jutarnju kavu čitaju dokone domaćice.

– Kakva kuja, ova Hillary Clinton! Šta nju briga pije li argentinska predsjednica lijekove?

– Da sam ja Cristine Elisabet Fernández de Kirchner, bogami bih joj zavalila dva šamara!

– Sirota Cristine. Nije ni čudo da pije tablete za smirenje.

– Ma ona ti je trudna.

– Misliš sa Hugom Chavezom?

– Ma kakav Chavez! Susjedin mali je haker, i ona mi kaže da joj je mali rekao da će se u sljedećoj epizodi otkriti da je to dijete Kim Jong-Una.

– Kim Jong-Una?! Zamisli ti malog jebača!

– Aha. Navodno je južnokorejski ministar vanjskih poslova Chun Jung-Woo rekao američkoj ambasadorici u Seoulu Kathleen Stephens da mu je kineski ministar He Yafei odao kako mu je Kim Jong priznao da je napravio dijete argentinskoj predsjednici, kako bi uz pomoć južnoameričkih vlada stvorio treći svjetski blok, jer Kini je Pjongjang dopizdio i ne želi kompromitirati svoj međunarodni položaj bezuvjetnom podrškom Sjevernoj Koreji. Zato Hillary Clinton minira vezu Cristine i Kim Jonga i namješta mu kćerku Chelsea, kojoj je pravi otac Silvio Berlusconi. A on ti je Cristinin ljubavnik i preko nje želi otvoriti Južnu Ameriku kao tržište za spas talijanske ekonomije. Što misliš, zašto bi se inače Italija petljala u sukob u Koreji? Navodno, to sve stoji u prepisci američke ambasade u Pekingu sa State Departmentom.

– Uf, jedva čekam. A šta će Arapi?

– Ma jebe se Arapima za Koreju.

Tako se danas čitaju i komentiraju najpovjerljiviji dokumenti najveće svjetske sile, kao da je riječ o kakvoj meksičkoj ili turskoj televizijskoj sapunici. Svjetska se politika pokazala tek jednom golemom mrežom tračanja i ogovaranja, a američka diplomacija izgleda poput velikog frizerskog salona u kojemu premijeri i ministri vanjskih poslova pod haubama ogovaraju jedni druge, dok frizer klima glavom i jedva čeka da to ispriča saudijskom kralju.

– Jeste čuli za Kim Jonga i Cristinu? – povjerljivo će se nagnuti mušteriji, da ne čuje njemačka kancelarka, što u fotelji čeka red i čita "Cosmopolitan".

– Jebe se meni za Koreju – odgovorit će kralj Abdullah. – Nego, što ćemo mi s Izraelom? I ovom mojom glupom bradicom? Izgledam kao otac pirata s Kariba!

Već sutradan, ambasador SAD u Trinidadu i Tobagu priznat će premijeru da mu je kolega iz Bagdada kazao da mu je američki kulturni ataše u Pakistanu pričao kako mu je šef vojne misije u Afganistanu u povjerenju rekao da je njemačka kancelarka odala američkom ambasadoru u Berlinu da iza piratskih napada na trgovačke brodove na afričkom rogu stoji Saudijska Arabija, koja tim novcem financira Al-Qa'idu, a američku javnost neutralizira podrškom intelektualnoj opoziciji preko Johnnyja Deppa, koji je inače ni manje ni više nego vanbračni sin saudijskog kralja Abduallaha.

Ništa više, rekoh, neće biti isto nakon već sad historijske afere WikiLeaks. Susretat će se u četiri oka premijeri i predsjednici, ambasadori i atašei, diplomate i ministri, nikad više sigurni da sve što govore neće izaći na globalnoj oglasnoj ploči. Mjerkat će se nepovjerljivo i vagati svaku riječ, izgledat će povjerljivi diplomatski razgovori kao partije šaha.

– Inače? – započet će engleski premijer.

– Ništa. Kao i obično – odgovorit će američki ambasador oprezno. – Šta ima kod tebe?

– Uvijek isto – neće se dati premijer, gledajući ambasadora ispod oka. – Kako tvoji?

– Šta da ti pričam? Znaš i sam.

– Da, da.

– Da – grozničavo će ambasador smišljati sljedeći potez. – Šta se tu može?

– Tako je to – izvući će britanski premijer pješaka na C4. – Takav je život.

– Život? – odgovorit će američki ambasador pješakom na F5. – Kuća-pos'o, pos'o-kuća.

– Pravo govoriš.

– Hmda.

– A onda i ova kiša. Ima deset dana da pada.

– Dvanaest punih. Bogami nikad neće prestati.

– Nikad.

– Jebem ti kišu.

– Nisam golf igrao već dva tjedna. Igraš li ti golf?

– Ne.

– Šteta – otpuhnut će premijer pa ponuditi na kraju remi. – Je l’ ovo već pola dva? Morao bih ja sad doma.

– Dobro, idem i ja polako. Vidimo se onda opet u ponedjeljak?

– Važi. Pozdravi doma.

– I ti.

Polomit će se visoki diplomatski predstavnici da sastave nekakvu bilješku za State Department, bilo šta da napišu, da zarade plaću. "Britanski premijer žali se na kišu", napisat će ambasador SAD u Londonu i sljedeća četiri sata očajan sjediti pred ekranom laptopa.

Ništa više neće biti isto, bit će svjetska politika poput goleme prazne križaljke, nitko ni o kome ništa neće govoriti, nitko ni o kome ništa neće znati.

– Je l’ pratiš WikiLeaks? – pitat će doskora ona domaćica susjedu.

– Ma jok – odgovorit će ova. – Postalo pravo dosadno.

– Hmda.

– Inače, šta ima?

– Ništa, sve isto. Kod tebe?