Kliker.info

Većina stanovnika nekadašnje SFRJ, Branimira – Džonija Štulića (57) smatra vizionarom, prorokom, pa čak i mesijom. I prvim opozicionarom socijalističke Jugoslavije. Džoni nije poznavao note, svirao je poput mnogih samoukih gitarista, a ukus mu nije bio u skladu s vremenom.Smatrao je da je sevdah naš autentični zvuk, koji najbolje dolazi do izražaja u makedonskim pjesmama. Prije nego što je snimio prvu ploču, imao je već gotovih 150 pjesama, a jagodice na prstima su mu bile crne od danonoćnog vježbanja na gitari. Stvorio je bend koji se munjevito popeo na sam vrh ondašnje jugoslovenske rok scene, da bi 1984. godine, na vrhuncu popularnosti, raspustio "Azru" i otišao u Holandiju. Utreht mu je, od 1991. godine, zvanična adresa u dokumentima, ako ih uopšte ima. Poslije mnogo godina, konačno je dao odgovor na pitanje zašto je radio onako kako je radio: "Htio sam da budem odgovoran samo sebi!"

Zahvaljujući kompletu od 14 knjiga koje je "Plato buks", zajedno sa Džonijevom "Balkanskom partijom rada (g.k.)", objavio sredinom oktobra, uz dvostruki disk s koncerata "Azre" u Banjaluci i Mostaru 1990. godine, Štulić se po ko zna koji put našao u žiži javnosti. Mada je u Beogradu upriličena čitava serija promocija Džonijevih prevoda antičkih mislilaca, književnika i istoričara na kojima je radio posljednjih 20 godina, kontroverzni i harizmatični autor ostao je u ilegali. Da genija niko ne uznemirava, svojski se trudi njegova supruga Jozefina Frudmajer, jedna od sekretarica gradskog doktora u Utrehtu. Čini se da sada i on "prepušta uloge mrtvijim od sebe", kao što je to opevao u pjesmi "Melankolija" prije dvije decenije.

– Jeste, kad nema interpunkcije, a radi se o meni, pa ne može da stane. Mislim, ima interpunkcije, samo nisam stigao da napravim. Zarezi su druga vrsta pismenosti, oni uopšte nisu tek tako reda radi. Znači, trebalo bi opet da posvetim pola života pravilnom postavljanju zareza. Crnjanski je najbolji primjer, on ga reže previše. Ako ga previše režeš – ne valja, ako ga opet stavljaš dugačko, ni to ne valja. Mora se naći najbolja mjera, a to, opet, zahtijeva dodatni trud.

Klasična djela preveli ste na jedini jezik koji znate, mješavinu svih balkanskih jezika i narječja, ili, kako reče izdavač Bane Gojković, na "Džonijev jezik". Da li je to vaš maternji ili jezik vašeg opredjeljenja (nacionalnog, političkog, ličnog)?

– Veoma lijepo. Jezik je vrlo zanimljiva stvar i u areheologiji najvažnija stvar. Važnija nego komadi grnčarije koja se tu i tamo nalazi. Što se tog jezika tiče, ja sam, kad sam bio mlađi, mislio da ga niko bolje od mene ne poznaje. Još uvijek stojim pri tome. Mada, Tin Ujević je to isto shvatio negdje sredinom života, pa je do kraja života vrijeme provodio uz rječnik. Ja to nikad u životu nisam radio, osim kad trebao nešto da vidim kako se kaže po jednom, a kako se kaže po drugom. Dobra je stvar kod jezika kad imaš dvije različite postavke. Kad čovjek ima više, onda mu je ponekad lakše da se snađe. Međutim, nije uvijek tako, puno babica – kilavo dijete. To obično bude kad se čovjek sa priređivačima suoči. Dakle, sve to igra, i još milion stvari kojima nije vrijeme da se spominju. A kad sve to igra, onda mora da bude neka srednja vrijednost koja ponekad, naravno ako je sve kako treba sa interpunkcijom i ako štima ritmika i sve to, da dobre rezultate. Ali, to nema nikakve veze sa opredjeljenjem nego sa onim što jeste. A pošto se, je l’ da, ne radi o izmišljanju novog jezika, onda postoji isto neki tok stvari sam po sebi. Recimo da ne mogu sad da se unose novine tek tako, jer se stvara zabuna, koja nimalo ne pridonosi ideji zbog čega se čovjek uopšte poduhvati nečega. I o tome čovjek mora da vodi računa. Moraš, na primjer, da izabereš da li ćeš da otvaraš redove velikim ili malim slovom. Možeš da ih kombinuješ, možeš svakako. Ako se radi linijom najmanjeg otpora, kao što treba da bude pošto je sila teže svuda, onda moraš da izabereš jedno. Kao kad imaš dva servisa za večeru pa moraš da izabereš da li ćeš bijele ili plave tanjire. Eto, u tom smislu. Ponekad je to sticaj okolnosti, ali, ako su se već ljudi navikli na bijele tanjire, zašto da ih šokiraš bezveze plavim tanjirima?

Džonijeva knjiga SmijurijadaVolite ćirilicu zato što najviše podsjeća na starogrčki jezik?

– Ne, nego ćirilica ima jednu veliku prednost, a to je da svaki glas ima svoje slovo. Znači, tu je za tri slova bolja nego latinica.

– Gledajte, kad imate 500 stranica i kad je to jedan isti ritam, onda obično čovjek zaspi na trećoj, petoj ili sedmoj stranici. Da ne bih zaspao prvo ja sam, pa onda i svi ostali, tu i tamo uleti nešto da čovjeka drži na životu. Čovjek kad ne bi smio da zaspi, prvo opsuje sam sebe.

Zbog čega ste u autobiografiji "Smijurijada" vaša sjećanja o muzičkoj sceni bivše Jugoslavije kombinovali sa istinama antičkog svijeta?

– Zato što nemam šta da kažem. A da ne bude prazan prostor od 400 stranica, onda se poslužim starinom.

– Čovjek ne zna da se s tim suoči. Probaj sama, pa ćeš vidjeti koliko će toga da ti padne na pamet.

Kakve su šanse da vas vidimo na nekoj književnoj večeri?

– Aaah, ja nisam nikad bio voajer, pa mi je onda neobično da drugi zure u mene.

Mnogi vam sada nude pasoš, ponude stižu sa najviših mjesta, koji ćete prihvatiti?

– E, sad, morao bih o tome da razmišljam, a upravo radim nešto drugo, pa mi ništa na pamet ne pada.

– Nemam i ne zanima me. Kakve to uopšte veze ima sa bilo čim? I zašto bi uopšte o tome trebalo da razgovaramo?

Iz kojih razloga na jednoj polici u vašem domu u Utrehtu držite "Jugotonovu zlatnu pticu", a iznad wc šolje u toaletu poster "Azre" iz sarajevskog "Vena"?

– Opet bih morao da razmišljam, a ništa mi ne pada na pamet. J… ti, ja sad tebe nazovem i počnem tako razgovarati, mislim, kako bi se ti osjećala, a upravo si zabavljena svojim poslovima? Isto sam tako podložan raspoloženjima kao i što si ti svojim.

Pojasnite mi zašto Turci, po vašem mišljenju, imaju najbolju narodnu muziku na svijetu?

– Ma, ja sam svašta rekao, ne znam ni sam. Često puta nije to samo što ja kažem, nego ono što osvane na papiru. A to što osvane na papiru obično 70 odsto nema veze sa mnom, ako ne i 90 odsto. Tako da uopšte nije važno šta čovjek govori, ili šta čovjek ne govori.

– Grozno!

Šta vas remeti, ako vas remeti?

– Bre! (smijeh)

Zašto ste riješili da raspustite "Azru" na vrhuncu njene popularnosti?

– To su sve teška pitanja. Stvarno. Kako da to kažem, to uopšte nije važno. Zašto čovjek odluči da promijeni čarape ili košulju ili bilo šta? Kakve to uopšte veze ima sa bilo čim? Opet je ono što jeste.

Da li je tačno da ste komponovali većinu pjesama prije nego što je "Azra“ uopšte formirana?

– Ja sam komponovao sve phesme prije nego što je "Azra" osnovana. Nisam imao svih tri stotine, ali sam uvijek svirao svoje pjesme. A šta bih drugo mogao da sviram? Narodna muzika ionako ne zanima nikoga.

Da li je lišće na drveću u Utrehtu požutjelo?

– Nemam pojma, al’ ima ona pjesma "jesenje lišće već otpalo je, ni travke nema, pustoš je svud, u duši mojoj, u srcu mom…" Starogradska, imam je negdje snimljeno ali nemam pojma gde.

Mada među 14 knjiga Branimira Štulića nema one o piscima koji su uticali na njega, nema sumnje da je jedan od njih Dragoslav Mihailović i knjiga "Kad su cvetale tikve", koja počinje rečenicom "Ne, neću se vratiti". – Ta knjiga je, po meni, bila kao što treba. To je otprilike kao južnoamerička književnost, kratko, lijepo, životno. Vesna Pantelić (Večernje novosti)