Boris Dežulović : TKO JE SMJESTIO DUŠKU DUGOUŠKU?
Piše : Boris Dežulović (NN)
Gde si, tatek! – veselo je s vrata dobacio ocu jedan četverogodišnji mališan. Stravični incident dogodio se u Beogradu prije nekoliko dana, a Đorđe – tako se zove otac – još vidno uzbuđen, paleći drhtavim rukama cigaretu za cigaretom, ispričao ga odmah novinarima Pressa.
– Zamalo nisam pao u nesvest kada mi je sin pre neki dan rekao da kralj i kraljica žive u "velelepnim palačama" – priča dalje Đorđe, a novinar Pressa jedva suzdržava suze od nemoćna gnjeva. Svašta je novinar u svojoj karijeri vidio i čuo, čvrsta je to čeljad, srce im od teflona, takav je taj posao, ali ni profesionalno teflonsko srce nije moglo ravnodušno slušati užase kakvima su izloženi nesretni Đorđe i njegovo dijete. Sekretarica redakcije donijela mu čašu vode i kutiju Lexiliuma, a dva komada bogami surduknuo u grlo i potreseni novinar.
– Zamislite – nastavio je shrvani otac kad se malo primirio.
– Pre neki dan mali iz čista mira rekao "tijekom". A umesto "sedmica" rekao "tjedan"!
– Kad je to bilo?
– Prošlog tjedna, tijekom obiteljskog domjenka kod deda Slaviše.
– Strašno! – hrapavo će kroz zube novinar.
– Sproveo sam neko svoje istraživanje – objasnio je Đorđe novinaru Pressa – i ustanovio da je devedeset odsto crtanih filmova po video-klubovima, kao i onih koji se prodaju na ulici, sinhronizovano na hrvatski jezik. Većina titlova je takođe na hrvatskom!
– Mamu im jebem! – opsovao na to novinar. – Ja se ispričavam. Pardon, izvinjavam, ispričavam se. Izvinjavam. Fak!
Dosad se o tome u Srbiji šutjelo, ali pojava je uzela maha i više se nije dala sakriti. Srpska nejač progovorila hrvatski. A užasnuti roditelji, znate već taj naš pogani mentalitet, šute o svemu jer je sramota. Za logopeda neće ni da čuju, da se ne pročuje. Da je dijete, daleko bilo, malo crnče, ne bi bila takva sramota kao kad ugleda na televiziji Duška Dugouška, pa pred cijelom užom rodbinom poviče: "Tatek, eno ga Zekoslav Mrkva!" A za stolom neugodan muk.
– Jadno dete! – začuje se tek sa dna stola tetka Saveta.
– Četiri godine – doda deda Slaviša – a već ustaša.
– Srpska deca i Srbi sve više u izgovoru i pisanju poprimaju hrvatske jezičke varijante! – upozorava u Pressu Dragoljub Zbiljić, profesor srpskog jezika i predsjednik Izvršnog odbora Udruženja "Ćirilica". – To poprima karikaturalne osobine, jer su hrvatski lingvisti prinuđeni da zarad razlikovanja i ustoličenja svog posebnog jezika prave smešne konstrukcije.
– Zbilja? – zapanjeno će novinar.
– Zbilja.
– Oprostite, nisam zapamtio ime, vi ste…?
– Profesor Zbiljić – odgovori čovjek. – Dragoljub Zbiljić.
– Strašno! – procijedi novinar zapisujući. – A kako ste se zvali pre?
Pojava, kako vidimo, poprima "karikaturalne osobine", djeca i roditelji u razgovoru prave "smešne konstrukcije", ali stvar nije nimalo karikaturalna i smiješna. Srpska djeca gledaju ustaške crtane filmove i progovorila čistim hrvatskim jezikom. Sutra u Hrvatskoj mogu polagati državnu maturu.
Novinari Pressa, tjednika za opštenarodnu odbranu, nastavljaju tako svoju svetu misiju raskrinkavanja hrvatskih urota u Srbiji. Onako kako su nedavno otkrili da su im Hrvati na bilbordima Ministarstva turizma podmetnuli "1244 ostrva", podvaljujući im broj rezolucije UN-a o Kosovu, ili zavjeru sa ustaškom zastavom na Univerzijadi u Beogradu, tako su sada otkrili novi pakleni plan hrvatskih kolonijalista: preko filmskih distributera opskrbljuju ulične prodavače crtanim filmovima sinkroniziranim na hrvatskom jeziku, i ubacuju tako u srpska domaćinstva fatalnu agenticu Snjeguljicu, te tajne agente Zekoslava Mrkvu, Spužvu Boba, Patka Paška, Eustahija Brzića i Dragoljuba Zbiljića. Ovaj potonji, da stvar bude nevjerojatnija, čak se djeci predstavlja kao profesor srpskog.
"Reporteri Pressa imali su priliku da se uvere da se u Bulevaru kralja Aleksandra, jednoj od najprometnijih ulica u glavnom gradu, dečji crtani filmovi poput ‘Bambija’ i ‘Tri praseta’ prodaju s hrvatskom sinhronizacijom", uzbuđeno piše Pressov inspektor. "Niko ne kontroliše na kojem jeziku je sinhronizovan ili titlovan neki film", priznala je Pressu jedna od prodavačica u Bulevaru.
– Alarmantno! – hrapavo će kroz zube novinar.
"Alarmantno! Deca rastu uz crtaće na hrvatskom", vrišti u naslovu Press, pa upozorava: "Mališani iz Srbije putem ovih filmova usvajaju reči ‘tijekom’, ‘nazočno’, ‘tjedan’, ‘glazba’, ‘saopćiti’, ‘kolodvor’, ‘uhititi’!"
– Treba to sve uhititi! – bjesni profesor Eustahije Brzić. Pardon, Dragoljub Zbiljić.
U zabavnom historijskom obratu, a kad nisu krvavi historijski su obrati kod nas uvijek zabavni, Hrvatska je tako uzvratila udarac. Pola stoljeća, žalili su se hrvatski lingvisti, nevina su hrvatska djeca bila izložena neopisivom teroru Televizije Beograd, Politike, novosadskog Foruma i Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca, u svakom su hrvatskom domaćinstvu tih olovnih godina vrebali iz stripova i televizora srpski tajni agenti Duško Dugouško, Talični Tom, Paja Patak, čika Baja, Hromi Daba, Blek Stena, Patak Dača, Gidža Jagurida, cela porodica Tarana i fatalna Snežana sa sve sedam patuljaka.
– Gde si, kevo! – veselo sam s vrata dobacio majci jednog jutra prije četrdesetak godina. A majka, šta da vam kažem, umalo se onesvestila.
Govorili smo mi, hrvatska nejač, i "docnije", i "bezmalo", i "obaška", i "vajarsko delo prirode", usvajali su mališani iz Hrvatske riječi "tokom", "prisutno", "sedmica", "muzika", "stanica" i "uhapsiti". Devedeset posto crtanih filmova koje smo gledali kao klinci bilo je sinkronizirano na srpskom, devedeset posto stripova koje smo gutali bilo je na tečnoj ekavici. Hrvatska djeca i Hrvati sve više su u izgovoru i pisanju poprimala srpske jezične varijante, i znalo je to poprimati neviđeno karikaturalne osobine, jer su srpski lingvisti bili prinuđeni da zbog razlikovanja i ustoličenja svog posebnog jezika prave baš smiješne konstrukcije.
Rasli smo tako uz "crtaće" na srpskom, i što se dogodilo?
Odrasli smo na kraju u zdrave, odrasle velikosrbe sa garašaninovskim, hegemonističkim i imperijalnim ambicijama, i čim smo pozavršavali fakultete, prvo što smo napravili bila je, jasna stvar, sinkronizacija crtića i njihova distribucija na neprijateljsko tržište.
Teorija objašnjava pojavu, lijepo je utemeljena, empirijski dokaziva, i precizno potvrđuje strah srpskih profesora, lingvista i novinara od golemog utjecaja sinkroniziranih crtanih filmova na nezaštićenu djecu. Ima, međutim, jednu malu, jedva vidljivu rupicu.
Ako, naime, crtani filmovi imaju tako poguban utjecaj na dječju leksiku, i ako smo mi, mali Hrvatići odrasli na srpskim "crtaćima", i sami naposljetku pod pogubnim utjecajem Duška Dugouška postali imperijalni sinkronizatorski velikosrbi, kako to da smo tridesetak godina kasnije crtane filmove stali sinkronizirati na čistom hrvatskom? To mene muči: zbilja, otkud "tatek"?! Pitao sam za objašnjenje te zagonetke najkompetentniju osobu.
– Kaj te muči, Njofra? – odgovorio je veselo Dragoljub Zbiljić.
Komentari