U susret 11. septembru : Pavle, jesi li ti musliman?
Znam, ponovo kreće sezona pitanja:
– Paul, bent jij muslim?
Tako je evo već devet godina na kraju kolovoza i početkom rujna. Kako se 11. dan devetog mjeseca u godini približava sve češće čujem to jesam li musliman. Dakako uvijek odgovaram sa protupitanjem.
– Zašto?
– Mislim dolaziš iz one zemlje, pa bio je rat… Mora da si puno propatio.Trebalo ti je ovdje krenuti ispočetka, od nule…
– A što ako jesam?!
– Ma, nemoj se ljutiti, samo pitamo. Ne poznamo toliko tvoju rodnu zemlju, običaje,ljude…
– Nije moja zemlja tako daleko. Dva sata avionom od Amsterdama. Na istom smo kontinentu, samo kod nas je klima mnogo ljepša, ugodnija.
– U pravu si, nego jedete li i vi sve ovo kao i mi. Recimo goveđe i svinjsko meso, piletinu? Pijete vino, jaka pića?
I kada osjetiš kuda vodi ovo malo amatersko policijsko ispitivanje, lijepo im kažeš da strogo paziš da li je svinjsko meso masno, svježe. Da li je vino polusuho ili suho, te da li je viski škotski ili burbon. Onda uživaš u zbunjenom grču što se pojavljuje na licu umišljenog istražitelja u maniru onog smiješnog lika iz filma ”Balkanski špijun”.
– Tvoje pravo ime nije Paul, nego, uh, teško je za izgovoriti, Pavle. Kako čudno, nepoznato?! Kod stranaca često čujem Hasan, Munir, Rašid, nikada Pavle. U koju grupu spada tvoje ime?
– U muške imenice. Ako hoćeš da ti prevedem na engleski ili francuski, Pavle je Pol, a kod vas i Nijemaca Paul.
– Može kava – naglo skreće temu.
– Vrlo rado.
– Ali zar nije sada Ramadan (Ramazan)?
– Jeste, tko kaže da nije?
Hm, prokleta kava donijela je jedva primjetan osmijeh na licu upornog ispitivača. Moje refleksno uvijek ”da” za svaku vrstu neodoljivog crnog vrućeg napitka pokvarilo je užitak igre sa kolegom, tipičnim predstavnikom zapadnog društva koje pojma nema šta je to musliman i Islam, ali sto posto zna da je to opasno i da su svi slijedbenici Allaha potencijalni teroristi. Kolega je naglo postao ljubazan kao i ranije kada mu u glavi nije zvonila obljetnica 11.09.2001, najstrašnijeg terorističkog napada u Njujorku. Položio sam njegov test ispitivanja u posljednje vrijeme sve sumnjivijih stranaca.
S njim je dakako bilo mnogo lakše nego sa engleskim carinicima kada sam nedavno letio iz Amsterdama za London. U putovnici zemlje Njenog veličanstva holandske kraljice Beatrise na vidljivom mjestu stoji i rubrika mjesta rođenja. Tako su ovi prepredeni zapadnoevropski domoroci doskočili nama, novim građanima njihovih naprednih, ponosnih zemalja. Znao sam čim je strogi čuvar granice Ujedinjenog kraljevsta nešto duže gledao u moj pasport da ću biti izvučen iz reda za ulaz na Ostrvo.
– Gospodine, imate prtljagu sa sobom?
– Da, sve je u ovoj torbi…
– Otvorite, molim.
I krenula je ona klasična procedura, iako su sve moje stvari već nekoliko puta prošle kroz radarsku kontrolu, a i bio sam skeniran od glave do pete.
– Good… Koliko ste dugo u Nizozemskoj?
– Od rata…
– Kojeg rata?
– Onog u Bosni i Hercegovini….
Kao da me više nije slušao, ljubazno strogo naglasio je da krenemo u jednu od kabina.
– Molim, svucite svu garderobu.
Srećom nije bilo hladno ovih dana. Pregledao mi je džepove, šavove i onda ispitivački bacio pogled na moje tijelo. Kao da je želio da provjeri i onu stvar.
– OK, izvolite se obući. Oprostite zbog ovih malih formalnosti. Dobro došli u United Kingdom – ispratio me sa namještenim osmijehom.
U auli aerodroma već panika među prijateljima.
– Mislili smo da su te uhapsili. Što li im je to bilo sumnjivo?
– Moja putovnica – pokušavam da se našalim– Nije putovnica nego mjesto rođenja, ozbiljno će jedan od onih što su me dočekivali. – Ovih dana britanski tisak pun je članaka o islamistima-teroristima. Spominju i one naše vehabije, Sarajevo kao njihov centar. Tako ti je uvijek kada se približava 11. rujna.
Ponovo sam među kolegama u NL. Nešto šapuću dok pijemo zajedničku kavu i pokazuju novine. U njima veliki naslovi i fotosi dvojice američkih muslimana što su prije kojeg dana uhapšeni na Sipolu, amsterdamskoj zračnoj luci. Odjednom onaj što drži novine zašuti i pokuša sklopiti listove čudno gledajući u mom pravcu.
– Hej sve je okej, Paul nije muslim. A vidiš, ovi u novinama izgledaju nekako miroljubivo ali svi su oni meni sumnjivi. Njima vjera nalaže da budu teoristi, da se bore protiv nas kršćana…
Gledam ga i polagano ispijam kavu. Siguran sam da je jedan od onih milijun i pol koji su svoj glas dali najvećem nizozemskom i evropskom islamofobu Gerdu Vildersu. Pitam se kako netko može mrziti onoga koga uopće ne poznaje. Naredno jutro bilo je moje. Jučerašnji bomabastični naslovi danas su zamijenjeni malim neuglednim tekstovima u kojima stoji da su ona dvojica američkih muslimana oslobođeni i da je sve bio nesporazum. Pokazujem im novine, a oni nenadno počeše o nogometu, o Ajaxu i Fayenordu..
Ponovo sam se prihvatio kave i mislima odlutao na nedavno ljetovanje u Sarajevu. Uh, kako sam bio ljut kada me je prvi put u životu čovjek koji me poznaje od osnovne škole upitao:
– Što si ti, Paja? Srbin ili Hrvat?
E, jebiga. Pavle Pavlović (E-novine)
Komentari