Kliker.info

Dobrica Ćosić: Dajte da učinimo sve da spasemo ovaj narod… Moramo da se ujedinimo svi! Moramo, dragi Ratko, da se složimo svi! Svi vi, Slobodan (Milošević) i Radovan morate se sada složiti, inače ćemo propasti ako se ne složimo. Šta je, Ratko, smetnja da se sastanete vas dvojica i da se dogovorite? I još večeras da date izjavu narodu, da ste se usaglasili na apel, recimo, patrijarha Pavla i na apel celokupnog srpskog naroda. Ovde su ljudi očajni, niko u ovom raskolu ne može da bude pobednik.

Ratko Mladić: Na gubitku su svi, a najviše gubi narod. Uzrok je taj Radovan. (…) Od Radovana je traženo da se javno povuče i da stavi van snage te nerazumne odluke. I da zajedno sa Vojskom i rukovodstvom iz Srbije i Jugoslavije podmetne pleća u cilju odbrane naroda. Stupite s njim (Karadžićem) u kontakt i savetujte mu kako je jednostrano i po nagovoru nekih svojih šaptača doneo takvu razbijačku odluku, neka je i povuče. Nema druge varijante. Ovo je ili pomirenje ili totalni razlaz. Ja sam za pomirenje, ali uslov je da on svoju jednostrano datu odluku preko medija odmah povuče i javno diskredituje.

Ovo je dio razgovora Dobrice Ćosića s Ratkom Mladićem, tadašnjim ko mandantom Vojske Republike Srpske, koji je objavio beogradski Press u petak, 13. augusta. Objavljeni dio razgovora samo je jedan od razgovora koje je Ratko Mladić tajno snimao, a koji su se sada našli u Haškom tribunalu kao dokazni materijal. Mladić je na diktafon godinama snimao sve svoje razgovore vođene telefonom ili u četiri oka, a zatim ih je presnimavao i čuvao. Tribunalu je Srbija predala 93 Mladićeve tajne audiokasete, 10 videokaseta, dva kompakt-diska i osam diskova s videozapisima (DVD), koji su zaplijenjeni tokom pretresa Mladićevog stana u Beogradu, krajem februara ove godine kada su pronađeni i Mladićevi dnevnici koji su kao dokazi već uvedeni u neka suđenja u Haškom tribunalu. Mladić je, koliko je do sada poznato, snimao svoje razgovore sa Slobodanom Miloševićem, Radovanom Karadžićem, Jovicom Stanišićem, Mićom Stanišićem, Momčilom Perišićem, Zdravkom Tolimirom i drugima.

Rasim Ljajić, predsjednik Nacionalnog saveta Srbije za saradnju s Haškim tribunalom, izjavio je: "Ono što mi za sada znamo je da će se ovaj materijal koristiti u postupcima protiv Karadžića, Momčila Perišića, Jovice Stanišića, generala Zdravka Tolimira, Stojana Župljanina, Miće Stanišića… i ako Tužilaštvo proceni i protiv nekih drugih optuženih u Haškom tribunalu."

Zašto je Mladić snimao sve ove razgovore i kako to da su tek sad dostavljeni Haškom tribunalu, pitanja su o kojima su posljednjih dana raspravljali mediji s obje strane Drine. Neki su čak ustvrdili da se radi o falsifikatima i pokušajima Srbije da uz pomoć Tribunala ponovo umanji svoju odgovornost u proteklom ratu u BiH. Zatim da Srbija tako i dalje pokušava izbjeći hapšenje Ratka Mladića vukući za nos sve u Tribunalu lažnim snimcima kao što je malo ranije dostavila Tribunalu i falsificirane i "bezvrijedne" dnevnike ratnog komandanta Vojske RS-a? To što je Tužiteljstvo priložilo dnevnike u neka od najbitnijih suđenja (Karadžić, Stanišić, Prlić), a Sud ih prihvatio kao dokaze očito za pojedince, koji misle da u Tribunalu sjede nesposobni idioti, nema nikakvog značaja.

Za razliku od Mladićevih dnevnika i snimljenih razgovora, do sada se nikad nije desilo da neko osporava, recimo, plan Drina u kojem je na desetinama strana razrađeno formiranje jedinstvene srpske države u čiji sastav su ulazile Srpska Krajina, RS i SRJ, o čemu su Dani opširno pisali prije nekoliko mjeseci. Taj dokument je u Tribunal također stigao iz Srbije koja je na sve načine bezuspješno pokušavala da isposluje njegovu zaštitu. Isto tako nikad nisu osporavani ni dokumenti o formiranju 30. kadrovskog centra preko kojeg su oficiri RS-a primali plaću i imali pravo na sve beneficije kao i oficiri VJ. Dani su u nastavcima objavljivali i zapisnike Vrhovnog saveta odbrane koji je, između ostalog, donosio odluke o naoružavanju vojske Srpske Krajine, RS-a i SRJ. Ovo su samo neki od ključnih dokumenata koje posjeduje Haško tužiteljstvo, a svi su s iste – beogradske adrese.

Ne osporavajući autentičnost snimaka Mladićevih razgovora, njegov beogradski advokat Miloš Šaljić tvrdi da su prvi snimci zaplijenjeni još 2003. prilikom prvog pretresa, a da su posljednji pronađeni u februaru ove godine, u posljednjem pretresu. I izrazio je čuđenje zašto su snimci tek sad dostavljeni Haškom tužiteljstvu. Dušan Ignjatović, direktor kancelarije Vlade Srbije za saradnju s Haškim tribunalom kategorično je negirao da je država odlagala dostavljanje: "Kako su stvari nalažene u pretresima, tako su one slate u Tribunal. Tribunal to može potvrditi."

Šaljić je odgovorio i na pitanje zašto je Mladić sve to snimao: "Hteo je da napiše knjigu, ali to nije bio jedini motiv. Jedan deo je bio za obezbeđivanje sebe lično, da mu nešto ne napakuju, da se zna šta je sa kim pričao, a šta nije." Beogradski advokat Toma Fila potvrdio je da je na jednoj od traka i razgovor koji je Mladić sa njim vodio. Po njegovim riječima Mladić ga je 1996. godine na jednom od sastanaka pitao šta misli o Haškom tribunalu, a Fila mu je, kaže, odgovorio da to nije dobar sud. Dio razgovora koji je Press objavio, a koji je, kako je saopćeno, snimio Mladić vođen je neposredno poslije akcije Hrvatske vojske Oluja 1995. godine i nakon odluke Radovana Karadžića da smijeni Mladića. Iako Ćosić u to vrijeme nije bio predsjednik SR Jugoslavije očito je da je preuzeo obavezu mirenja srpskih vođa. Do pomirenja između Mladića i Karadžića i pored toga nikad nije došlo, a Mladić je ostao komandant VRS-a sve do osmog novembra 1996. kada ga je dužnosti razriješila tadašnja predsjednica RS-a Biljana Plavšić. A sve to vrijeme, pa i u godinama koje su uslijedile, sve do penzije, Ratko Mladić je bio na platnom spisku Vojske Jugoslavije.

S oznakama vojna tajna i strogo povjerljivo Momčilo Perišić, nekadašnji načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije protiv koga je u Haagu u toku suđenje, 15. 11. 1993. potpisao je naredbu (3087-1), a na osnovu "naređenja predsednika SRJ od 10. 11. 1993.", kojom se formira 30. kadrovski centar. Zoran Lilić, bivši predsjednik SRJ, u svjedočenju pred Tribunalom, ispričao je da je u novembru 1993. potpisao naredbu o formiranju 30. kadrovskog centra te da su "prosečna mesečna davanja za 30. kadrovski centar bila 1.600.000 nemačkih maraka. Od 1993. do 1997. godišnje smo plaćali oko osam miliona evra za taj centar".

U 30. kadrovskom centru je 28. 2. 2002. izdata potvrda Ratku Mladiću o penzijskom stažu prema kojoj on ima 47 godina i pet mjeseci staža što je bilo dovoljno za "razrešenje od profesionalne vojne službe". Prema tom dokumentu, Mladić nikad – od 1976. do 2002. – nije prekidao radni staž u Vojsci Jugoslavije. Dakle, njegov vojni i civilni šef sjedili su u Beogradu i za vrijeme rata u BiH. I to je, sigurno, jedan od osnovnih razloga zbog kojih će Srbija Tribunalu dati sve, samo ne Mladića, beogradskog komandanta koji je optužen za najteže ratne zločine u BiH. Ali to ni u kojem slučaju ne umanjuje značaj dokaza koje je Haško tužiteljstvo dobilo kroz dnevnike i snimke razgovora Ratka Mladića, što potvrđuje i odluka sudskog vijeća, koje vodi postupak protiv Karadžića, da prihvati dnevnike kao relevantan dokaz. Ovo nam je potvrdila Nerma Jelačić, glasnogovornica Haškog tribunala, objašnjavajući da za snimke još uvijek nema odluka sudskih vijeća jer su stigli tek u augustu. Naravno, bez obzira na značaj ovih dokaza to nikako ne znači amnestiju niti Mladića, a ni Srbije. I pri tome se nikako ne smije zaboraviti činjenica da Haško tužiteljstvo već posjeduje desetine hiljada dokumenata koji potvrđuju politiku Srbije i Hrvatske o podjeli BiH, ulogu Beograda u proteklom ratu, kao i odgovornost najvećeg vojnog i političkog rukovodstva Srbije i Crne Gore za zločine koji su se desili u BiH. Mladićevi dnevnici i snimljeni razgovori za Haško tužiteljstvo samo su šlag na tortu.   Dženana Karup-Druško (BH Dani)