Kliker.info

Predrag Manojlović je na Sarajevo Film Festivalu boravio kratko. Došao je ove godine kao član ekipe filma Cirkus Columbia Danisa Tanovića, koji je svjetsku premijeru imao prve festivalske noći. Manojlović se već prekosutra zaputio prema Grčkoj, a u tih nekoliko sati svaka je njegova minuta bila rezervirana za njegovo pojavljivanje na brojnim festivalskim „eventima“, susrete s novinarima ili kolegama filmašima. Ipak ljubazno se odazvao na poziv magazina Global za intervju u kojem smo razgovarali o posljednjim filmskim ostvarenjima, ali najprije o političkoj klimi u kojoj se oni stvaraju, sistemima vrijednosti koji su se nametnuli i koji nam se nameću sada, stvaralačkim dilemama i energiji da se mijenja svijet, gdje je ponekad razgovor bio istinska intimna ispovijest umjetnika o momentima u kojima nije imao hrabrosti da mijenja historiju, ali jeste da mijenja – sebe.

GLOBAL: U filmu Cirkus Columbia igrate gastarbajtera koji se nakon dvadeset godina, u praskozorje rata, vraća u domovinu. Njegov izbor je da ostane uprkos naznakama da dolaze teška vremena. Vaš lični izbor, opet, 90-tih bio je da odete. Koliko je to Vaše životno iskustvo utjecalo u građenju ovog lika?

MANOJLOVIĆ: Moguće da ima posrednog uticaja, svako iskustvo se taloži, sva ona koja smo prošli u nama ostavljaju trag… Ona negdje uđu i tako zriju…Direktnog uticaja, ipak, ne. Ja nikada nisam bio gastarbajter i to je moja velika sreća, nisam bio niti ekonomski ili politički imigrant. Imao sam tu vrstu vaspitanja i obrazovanja da sam odluke u životu donosio sam, a jedna od njih je bila ne praviti kompromise kad se oni zaista ne moraju praviti, kad su u pitanju krucijalne stvari koje vam određuju život – da li će se on nastaviti ili će se, pak, prekinuti. Sve izvan toga je podložno našoj odluci, sad vam govorim o svom životu, onakvim kakvim ga ja vidim. Velika je sreća imati dar, znati ga razvijati, gajiti ga. Ja sam samo otvorio vrata van prostora bivše Jugoslavije zahvaljujući filmovima koje sam snimao prije rata, tako da su za mene znali i van profesionalnog svijeta. Moja priča zato ne liči ni na jednu priču, nju, možda, imaju još dvojica ljudi s prostora bivše Jugoslavije. Uvijek sam pravio izbore i to je moja ogromna snaga koje sam svjestan i moja sloboda. Ne bih to mijenjao za mnoge stvari.

GLOBAL: Mnogi se ne bi složili s Vama kada kažete da ste sretni što ste rođeni na Balkanu. Zašto ste sretni ovdje?

MANOJLOVIĆ: Zato što ovaj naš Balkan ima nešto što dalji Istok, a ni Zapad nemaju ili imaju u drugoj formi koja meni ne odgovara. Na Balkanu postoji jedan spoj koji je meni veoma mio – vrlo dobrog obrazovanja i, u isto vrijeme, urednosti, relativne metodičnosti i iracionalnosti – a svi zajedno u spoju rađaju vrlo zanimljivu intelektualnu, emocionalnu sadržinu iz koje možete da se izražavate. Taj spoj iracionalnog, racionalnog, urednog i neurednog, osjećaj za neizrečeno, taj nevjerovatan osjećaj na Balkanu za ono što je između redova, za ono što se ne iskaže, osjeti u razgovoru, bilo kakvom odnosu, refleksi koji su razvijeni na Balkanu su sasvim drugačijih od onih koji su razvijeni u Britaniji, Njemačkoj, ljudi su drugačiji, što ne znači da ovi drugi nisu zanimljivi…

GLOBAL: Što ne znači ni da smo mi bolji…

MANOJLOVIĆ: Ne, ne znači da smo bolji, ali ja vam mogu reći da nisam nijednog sekunda zamrzio ili ne volio sve loše navike koje imam, jer one su me upućivale na one dobre koje imam, bez njih ne bih imao ni ove dobre. Balkan ima puno mana…

GLOBAL: Koje su najveće balkanske mane?

MANOJLOVIĆ: Primitivizam, gajeni primitivizam, podgrijevan primitivizam, veliki talenat za ubijanje, jer to kako se ovdje ubija i ubijalo se vjekovima nazad, takva maštovitost je rijetko viđena.

GLOBAL: Tokom festivalskog programa Na kafi sa… govorili ste na kraju vrlo emotivno i angažirano, pozivajući na regionalnu saradnju, upućujući nas jedne na druge. Bore li se Vaše kolege, filmaši, protiv primitivizma?

MANOJLOVIĆ: Ne, u ovim regionalnim kinematografijama, ja vam to slobodno mogu reći, vlada politička nesvijest o tome koliko je kultura važna i bitna. Vlada politička neosviještenost o tome koliko je film kao medij važan za svaku državu. U tim patrljcima, ekscesu koji se zove kinematografija, koji ne proizlazi iz odnosa onih koji vrše vlast, vladaju grupice koje se jako dobro snalaze, oni su uvijek s ljudima koji vrše vlast. Imamo neregularnu situaciju gdje niko ne želi da uspostavi sistem, a, ako neko i želi rušiti barijere, zidovi su jako veliki. Korijeni tog nereda su u poznim 80-tim. Bajpasovi koji su rađeni u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini jeste da su to ekscesi koji su samo zavaravali i govorili da film postoji. Filma nema, on ne postoji, to su bile samo slučajnosti ili plod ogromne upornosti pojedinaca. Ništa se tu nije promijenilo. Odnos prema kulturi je odnos prema vlastitoj državi, prema njenom napretku, to je način mišljenja, života. Ako se stalno bavimo egzistencijalnim pitanjima: Šta će biti s nama, letimo u mjestu!

GLOBAL: Može li se, onda, reći da kultura uspijeva da ruši barijere primitivizma, predrasuda, šovinizma, ukoliko takva vrsta scenarija ne talasaj prolazi pri dodjeli sredstava?

MANOJLOVIĆ: Kultura bi to radila kada bi proizlazila iz jednog kontinuiranog stanja, a ne ekscesa. I to održavanje nestalnosti rađa jednom nepromjenom, trpnim stanjem koje je strašno frustrirajuće, jer traje užasno dugo, prošle su već ozbiljne godine. Mislim da bi se Jugoslavija teže rasturila da nije imala takvu vrstu pripreme rasturanja koja je bila i unutrašnja i spoljna, ali vam kažem, spoljna priprema i uticaj ne bi mogli biti takvi kakvi su bili da je ljudski materijal na terenu imao ozbiljan kvalitet. Nije ga imao.

GLOBAL: U Bosni i Hercegovini se u javnosti mnogo još govori o ratu, uostalom, još uvijek traju procesuiranja ratnih zločinaca. U tom kontekstu dosta se spominju procesi suočavanja s prošlošću i pomirenja. Jedni, pak, misle da ti procesi teku suviše sporo, drugi da za historiju jednog podneblja decenija i po od okončanja sukoba nije dovoljna za njihovo sazrijevanje ili okončanje. Šta Vi mislite?

MANOJLOVIĆ: Apsolutno, traju sporo. Ništa se ne radi nabrzinu, ali je ipak previše vremena proteklo u nepomirenju, nepronalaženju sopstvene krivice, sopstvenih krivaca na svim stranama koje su učestvovale u ratu. Dok god su na vlasti ljudi koji su bili na ovaj ili onaj način, direktno ili indirektno, vezani uz ratna razaranja, tu nema pomirenja…

GLOBAL: Ne znam za predsjednike mjesnih zajednica, ali zar se ne slažete da novi predsjednici, lideri u regionu ipak donose pomake u odnosu na prethodnu garnituru i općenito klimu?

MANOJLOVIĆ: Slažem se, pozdravljam ih, to je nešto što nije uobičajeno kod mene jer sam uvijek kritičan prema političarima i vlasti, vidim da postoji ta tendencija kod Borisa Tadića, ja to cijenim. Mislim da je to dobro, neophodno, da se iskrena ruka stalno pruža. A pojedinac i mijenja svijet. Ali dok god ljudi ne shvate da smo tako isti, tako potrebni jedni drugima, nema pomirenja.

GLOBAL: Kako ocjenjujete sadašnju Srbiju?

MANOJLOVIĆ: Srbija je ozbiljno, većinski za Evropu, ali nije za NATO-pakt. Za evropske vrijednosti jeste, zato što evropske vrijednosti jesu civilizacijska dostignuća koja mogu ubrzati evoluciju, poboljšati način života i dovesti ga u red, dovesti zakone koji se moraju izvršavati. Srbin kaže: zašto bih ja kao preduslov ekonomske, socijalne, političke alijanse ulazio u vojnu alijansu? Ima taj Srbin donekle pravo. Moramo da uđemo u NATO-pakt kao u defanzivnu formaciju koja je stvorena kada je postojao onaj Varšavski pakt, a ako je defanzivna, zašto se stalno širi? I kaže danas: pa, evo, Grci su u NATO-paktu i EU, a njima je danas gore nego nama?! Šta donosi taj NATO-pakt, ili, pak, ta Evropa, to su pitanja… Postoje ti preduslovi koji su geostrateško-političkog profila, gdje smo mi samo zrnca.

GLOBAL: Ima, dakako, mnogo razloga za euroskepticizam, ali slažete li se da je EU jedini izlaz za region u smislu garanta budućeg mira i stabilnosti?

MANOJLOVIĆ: Da. I to je trebalo da se uradi odmah po završetku rata, a ne čekati to vrijeme: šta ćemo dok to ne bude, ne praviti pokuse na nama. Čitav region je u jednom stalnom pokusu, izučavanju: kulturološkom, političkom, ekonomskom, biološkom, kako god hoćete. Postoje, sigurno, cijeli timovi koji gledaju šta se to ovdje događa: ako se dogodi ovo, onda će ono… Mislim da su to veoma zanimljivi procesi…

GLOBAL: Da li su tenzije koje se stvaraju u vezi s Kosovom ili Republikom Srpskom, prema Vama, ozbiljna prijetnja miru?

MANOJLOVIĆ: S ovakvom spoljnom politikom Srbije – ne. Ali, pazite, imate i Makedoniju. Ali sve je lako potpaljivo, to dobro znate, ako se nekome nešto hoće… ali, eto, srećom, tu je NATO-pakt koji će sve to spriječiti.

GLOBAL: Haris Pašović je rasplakao Vašu kolegicu Miru Furlan tokom programa Kafa sa…, kada je kazao da je prava pobjeda vidjeti danas Vas, njega i Miru zajedno u Sarajevu, jer je, parafrazirat ću, bilo zapisano ne da vas bude, već da vas ne bude, aludirajući na ratna razaranja… Je li pobjeda ili tužna činjenica da se ovdje uspjeh svodi na priču o preživljavanju?

MANOJLOVIĆ: Meni je to normalno. To imate na svim ovim balkanskim jezicima: ćuti, ćuti nek’ smo živi… Ima tu neke egzistencijalne istine. Probudite se ujutro i kažete sebi: O.K., tu sam, još uvijek sam tu… Svjetlana Salom (Global)