Kliker.info

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Skandalozni ishod sjednice Skupštine Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine, održane prošlog petka u Sarajevu, dodatno je zaposlio sportske novinare. Izloženo žestokoj kritici zbog bahatog okretanja leđa Evropi i njenim nogometnim standardima, čime je i posljednja ponuda strpljive FIFA odbačena kao oglođana kost, rukovodstvo naše nogometne organizacije našlo se u opsadnom stanju. Ogorčenje i gnjev izražavani su novinskim naslovima poput "Smrt bh. fudbala", "Fudbal u BiH više nema smisla", "Ekser u kovčeg bh. nogometa" i sličnim. Novinski tekstovi i radio i TV prilozi na tu temu mahom su bili ispunjeni intervjuima sa sadašnjim i bivšim igračima, trenerima i istim onim ljudima koji su kreirali ovaj skandal. Ovi posljednji se brane i noktima i zubima, optužujući jedni druge i ostavljajući nas bez odgovora na jedino relevantno pitanje: zašto je odbijen zahtjev FIFA da Nogometni savez kao i svugdje u svijetu, ima jednog, a ne tri predsjednika?

Međutim, iznenađuje reagovanje nekih od najpoznatijih igrača, bivših reprezentativaca, koji su svoju reputaciju stekli na terenu i koju im više niko ne može oduzeti. Kad pročitate sve što su tim povodom rekli, ostaje vam da se upitate gdje ti ljudi žive? Oni se, naime, čudom čude opstrukciji grupe nogometnih funkcionera, čije im namjere, interesi i ciljevi "nisu jasni". Dalje od toga nisu otišli ni Safet Sušić, čak ni jedan Ivica Osim. Teško je i zamisliti da svi oni nemaju pojma o sili koja je pokrenula ovaj nogometni puč i koja državi Bosni i Hercegovini ne da da diše. Jedino je bivši internacionalac Predrag Pašić bio izričit i jasan: "To je Savez koji je osnovan na nacionalističkim osnovama, a ljudi koji su u njemu tako ga i vode. Njima je sudbina fudbala nebitna."

Nema mnogo toga što danas strukturalno povezuje građane ove zemlje. Na prvom su mjestu konvertibilna marka, pasoš i automobilske tablice. Oni su direktan proizvod međunarodne zajednice, bez njih bi se život pretvorio u haos, i zato je taj proizvod otporan i na najjače nacionalističke udare. U "integralne" faktore spada i brojno, dobro organizirano kriminalno bratstvo, nadnacionalna internacionalistička sekta, koja je potpuno imuna na virus nacionalizma i etničkih podjela. Na treće mjesto bi došla nogometna reprezentacija, koja se rađala iz pepela, uz stalne nasrtaje sva tri nacionalizma, prvenstveno srpskog, kako bi njen identitet bio razoren, onako kako je ratom razoren i identitet bosanskohercegovačkog društva. Nogometna reprezentacija je najosjetljivija meta nacionalističke politike, o čemu svjedoče i ovi najnoviji događaji. Društvo kao da nema snage, ili ne želi da makar sport poštedi nacionalističkog pokroviteljstva.

Sjedim neki dan u jednom kafiću kod Tržnice i čujem kako meni poznat glas pita nekog gosta: "A kako su glasali Hrvati?" "Kao i Srbi", odgovara ovaj. Iako je pravi odgovor nešto kompliciraniji, on je u suštini tačan. Ishod glasanja bio je primjeren političkom savezništvu Milorada Dodika i Dragana Čovića. Sport spaja a ne razdvaja, sportska prijateljstva su trajna i vežu ljude do kraja života, ali nacionalisti tu istinu okreću naglavačke. Da Dodik ignoriše vlastitu državu, navija protiv njene nogometne selekcije, a Sarajevo naziva Teheranom, te da mu je milija borba bikova na Grmeču nego utakmice banjalučkog Borca sa evropskim timovima – to je opće mjesto njegove separatističke politike. Problem je što protiv takve politike nema nikakve pobune u Republici Srpskoj.

Dan nakon propale sjednice, Dodik zadovoljno izjavljuje da su se "naši delegati dobro ponašali". Ali već sutradan, u obimnom intervjuu za Oslobođenje, Bogdan Čeko, član Predsjedništva Nogometnog saveza iz reda srpskog naroda, brani Dodika od njega samog, izjavljujući kako ovaj nijednom rečenicom nije uticao na delegate iz Republike Srpske. Čeko potom skače sebi u stomak, jer na pitanje "da li je rješenje u suspenziji ljudi koji su glasali protiv novog statuta?", kaže: "Nije. Doći će drugi, koji će vjerovatno isto glasati." A zašto bi novi ljudi glasali isto? Pa zato što je stanje vladajućeg političkog duha u Republici Srpskoj takvo da se otpor prema svemu što jača državu Bosnu i Hercegovinu podrazumijeva kao "borba neprestana". Nacionalističko sljepilo protivi se funkciji jednog predsjednika Nogometnog saveza baš kao i funkciji jednog predsjednika države.

Sergej Barbarez na cijeli slučaj gleda tako što navija za međunarodnu suspenziju Saveza, "jer ih jedino tako možemo otjerati". Zvuči prilično naivno. Naime, mogu se ti ljudi u gnjevu nazivati najpogrdnijim imenima – barabama, lažovima i prevarantima, ali dotični Čeko najbolje zna da je problem na drugoj strani, u vladavini nacionalističke politike. Jer Čeko je, poput mnogih u Nogometnom savezu, njen kadar i izvršilac njenih naloga.