Kliker.info

Piše : Belma Bećirbašić (BH Dani)

Jednom smo u redakciji razgovarajući o nepopravljivoj potrebi reisa Cerića da u svemu, pa i u tragičnoj smrti pred džamijom u Mostaru Magdyja Dizdarevića – "dječaka podvrnutih pantalona" – vidi izraz islamofobičnosti, upitali ko će sve to i staviti na papir. Odjednom je kriterij stručnosti podlegao pred kriterijem nacionalne pripadnosti. Ali, ispostavilo se da je isti postao jedinstven model prema kojem svi prosuđuju: ako kritizirate "sopstveni tabor", izrod ste roda svog, ako kritizirate "druge", tek onda ste nadrljali. Autor koji je odlučio da ne potpiše tekst, jer imenom i prezimenom ne pripada većinskom narodu glavnog grada, smatrao je u tom trenutku da je za sada dovoljno što je izrod.

Pa ipak, bilo je to mučno priznanje padanja u zamku vlastitog nepristajanja na generalnu ponudu s ovdašnjeg političkog menija. Bojazan da na svakom koraku vaši stavovi ne postanu nacionalno bojište infiltrirala se svuda, pa čak i tamo gdje je u osnovi nema: otkako postoje, autori Dana bili su sve – i prosrbi, i antibošnjaci, i ustaše, i pederi, i islamofobi, i balije… duga je lista. Ta pozicija, koliko god bila nezahvalna, na neki način je i privilegija: biti sve to, znači ne biti ni jedno ni drugo ni treće, znači da remetite ustaljeni, fiksni i poželjni poredak etničke, vjerske, nacionalne i heterocentrične hegemonije. Ima li većeg zadovoljstva?

Nažalost, sloboda govora je u Bosni i Hercegovini u toj mjeri podređena dominantnom nacionalno-klerikalnom diskursu da ako kažete da ne volite zelenu boju, optužit će vas da ste reisofob, ma šta god to značilo. Nacionalne i vjerske elite su se toliko okoristile poslijeratnim demokratskim konceptima pluralizma, multietničnosti, poštivanja konstitutivnosti naroda i, naravno, kultom žrtve, da su ih potpuno obesmislile. Tako je kritičko javno mnijenje zasjenjeno najglupljom mogućom dimenzijom političke korektnosti. Onom koja ne proizlazi iz elementarnih civilizacijskih vrijednosti, već iz odnosa naspram naciona i etnije.

Nije li u tom duhu napravljena i vještačka atmosfera oko izgradnje spomenika Papi Ivanu Pavlu II ispred Katedrale Srca Isusova u Sarajevu? Bilo je dovoljno nekoliko zastupnika sarajevskog "šanerskog" rasizma u Općini Stari Grad ("šta će nam papa, ba") da grad još jednom dobije epitet legla diskriminacije. Zašto? Da li su napravljene masovne demonstracije protivljenja, da li je neko gađao kamenjem zgradu Napretka, da li su mediji u izgradnji spomenika vidjeli provokaciju? Ne.

Da se razumijemo, Sarajevo nije multikulturni centar. Linč učesnika Queer Festivala ili protjerivanje Djeda Mraza i uvođenje vjeronauke (čitaj: islamske) u obdaništa, možda su i ponajbolja ilustracija kulturnog sljepila. Međutim, nije li upravo s tim računao Franjo Topić, predsjednik Napretka, kada je izgradnju spomenika uslovio "pokazateljem multietničnosti grada"? Znajući da ima političku korektnost kao savršen adut, Topić, by the way, bivši neformalni kandidat SDA za gradonačelnika i isti onaj koji je u nedavnom intervjuu za Slobodnu Dalmaciju rekao da "Hrvati u BiH puno bolje žive od Srba i Bošnjaka", uspio je ostvariti svoj projekt i proizvesti željeni predizborni cirkus. Prohrvatski mediji su odaslali poruku o "dokazu islamizacije grada", HDZ BiH osudio "udar na katolike ove zemlje", a Milorad Dodik i Dragan Čović (uz odobravanje biskupa Komarice) zajedničkim snagama ponudili da se spomenik papi "preseli" u Banju Luku.

I šta sad: da li mogu iskoristiti svoje građansko pravo i reći da ne vidim nikakav smisao u izgradnji spomenika? Evo: ne vidim. Recimo da je moje poštovanje prema velikom i dobronamjernom Woytili toliko da ne želim da se hodajući najprometnijom ulicom grada sudaram s njim. Recimo da mislim da predviđena lokacija kvari urbanističku estetiku, ništa manje negoli džamijsko izdanje ružnog arhitektonskog rješenja na Ciglanama. Recimo da nije bitno, jer šta god da kažem, riskiram drugačije iščitavanje.

Htjeli to ili ne, koncept nacionalne netrpeljivosti postao je mjesto upisivanja političkog i klerikalnog diskursa, prostor za izborna nadmudrivanja i vještačke konflikte, dok je stvarna nacionalna diskriminacija u potpunosti ignorirana. Jer, da demantiramo Topića – Hrvati jesu ugroženi, kao što je u okruženju gdje nije dominantan ugrožen svaki konstitutivni narod, a hadezeovskoj eliti je toliko stalo da poboljša njihovu poziciju da im, sigurna sam, ni Papa ne može pomoći. Važnije pitanje je do kada će i najmanja rasprava biti predmetom etno-ideoloških tabua? Još deset, dvadeset, petnaest godina, ili sve dok i Banja Luka i Sarajevo i Mostar ne budu ukrašeni podobnim spomenicima?