Kliker.info

Piše : Muhamed Filipović (NN)

Politička zbivanja na Zapadnom Balkanu, kako se to posebno jasno u zadnje vrijeme pokazuje, vode neumitno hlađenju određenih iz novije historije naslijeđenih napetosti. Ta zbivanja nameću nužnost povećanog razumijevanja, smanjenja zagrijanih polja i agendi u odnosima između balkanskih zemalja i zahtijevaju otvaranje perspektive logične, opravdane i nužne saradnje i to posebno tri susjedne, mnogostruko historijski, etnički i kulturno povezane države Zapadnog Balkana. To podrazumijeva obnovu veza između njihovih privreda, naučnih potencijala i kultura, ali i administracija i građana, odnosno naroda koji u njima žive. Važno je da svaki od aspekata ovakvog razvoja ide uporedo, te da se ne obnavljaju samo privredne ili administrativne veze, kao npr. zajednička borba protiv organiziranog kriminala, nego i odnosi njihovih kultura i naučnog potencijala. Tek takvi odnosi će djelovati u interesu svakog od tih naroda, sve tri države o kojima je riječ, ali i u interesu sređivanja općeg političkog i svakog drugog stanja na ovim prostorima punim zaostataka starije i novije historije koja nije bila srećna, odnosno u kojoj su se izmjenjivali periodi cvjetanja saradnje sa periodima krajnje napetosti koji su nastajali usljed neprimjerenih ambicija nekih od njih.

S obzirom na tešku prošlost, osobito onu iz zadnja dva rata koja su se odigrala na našem prostoru, jasno je da odnosi neće moći biti sređeni parcijalnim, nego jedino jednim, jedinstvenim i dominatnim i konsensualno usvojenim političkim stavom, a to je proeuropeizam. To treba da bude tačka sinteze želja i planova. Prevazilaženje prošlosti može dobiti punu snagu i zamah samo jednim odnosom i politikom koja ima u vidu ukupno rješenje balkanskog historijskog čvora, bez obzira na različitosti u statusima i problemima sa kojima se svaka od navedene tri zemlje susreće. To je realnost sadašnjeg političkog momenta, i ne samo momenta nego i epohe u kojoj svi skupa živimo, dakle, cjelokupne regionalne, europske i svjetske političke situacije koja je u ovim decenijama veoma blisko povezana i sa vojnim interesima i odnosima u svijetu kao cjelini. Niko ne može očekivati da će sam, i oslanjajući se isključivo na sebe i uvažavajući jedino i isključivo svoje interese, moći napredovati u okvirima sadašnjeg općeg stanja u globalnim okvirima u kojima se danas vodi politika. Svi treba da se oslobode romantičnih iluzija o "vječnim prijateljima", historijskim solidarnostima i sličnim ideologizmima, jer se danas stvara jedna nova historija na cijelom svjetskom prostoru i posebno na Jugozapadu Europe, a ta obuhvata i nas. Horizont cjeline će silom ili milom nadvladati svaki parcijalni stav i ponašanje u ime zasebnih interesa koji će biti isključeni iz dominirajućeg toka svjetske politike.

Počeci takvog razvoja na našem užem regionalnom prostoru su teški i povezani, kako sa iluzijama nekih lokalnih faktora da mogu biti lideri procesa, tako i da mogu biti njegovi kočničari. Do toga dolazi zbog odsustva realizma i zbog nagomilanih predrasuda i ideologema koje vežu ruke nekim političkim faktorima u sve tri naše zemlje. Naime, treba imati u vidu da ni u jednoj od tih zemalja političko stanje još nije stabilno i da ne postoji neki općenitiji konsensus političkih snaga o putevima daljeg razvoja, kako u tim zemljama tako i u regiji. Sve tri zemlje su u određenoj krizi i sve tri očekuju skore izbore koji tek treba da pokažu jesu li političke snage koje su za napredak na označenom proeuropskom putu dovoljno napredovale u prevazilaženju brojnih sedimenata prošlosti, mnogih iluzija i da li su sposobne da prevazilaze okvire politika koje su vođene u prošlosti. Svaka od tri pomenute države ima i poneku zasebnu hipoteku koja otežava oslobađanje od iluzija prošlosti. Tako Srbija ima hipoteku Kosova koje je jednostranom odlukom izuzeto iz srpske države i proglašeno za neovisnu državu. Hrvatska ima hipoteku neprevaziđenog nacionalizma i iluzija o opravdanosti svega što je Tuđmanov diktatorski režim činio. Bosna i Hercegovina ima hipoteku podjele koja je nastala kao rezultat rata i uplitanja susjednih država u njene unutrašnje odnose. Sve su to ozbiljni momenti koji su utezi na nogama naših zemalja i koji svaku od njih, i sve tri zajedno, usporavaju u razvoju prema jednom novom svijetu i odnosima.

Suočavanje sa svim što je implicirano u ovakvoj situaciji i traženje rješenja ima svoje pristalice, ali i oponente. Oni su već došli do izraza u protivljenju Beogradskoj deklaraciji kao inicijalnom momentu kretanja na putu prevazilaženja zategnutih odnosa između Bosne i Hercegovine i Srbije. Isto tako, veliku prepreku rješavanju problema u odnosima Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom čini stav vladajuće hrvatske politike da su bosanski Hrvati hrvatska dijaspora. Taj stav diskvalificira bosanske Hrvate kao konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini, jer oni ne mogu biti konstitutivni u dvije države, a oni nisu nikakva hrvatska dijaspora i nisu se u Bosnu i Hercegovinu doselili iz Hrvatske, nego su tu živjeli oduvijek i nazivani su Bošnjani i bosanski katolici, a tek su u periodu nacionalnog hrvatskog preporoda počeli da se nazivaju i Hrvatima.

Dobra stvar za početak je da se ostvari cijeli niz bilateralnih sastanaka sadašnjih vodećih ljudi tri države i da se iznošenjem svih problema i odabirom onih koji se mogu rješavati bez nekih većih potresa utre put ka nalaženju definitivnih rješenja za sve moguće probleme prošlosti, ali prije svega da se osigura otvaranje puteva u budućnost u kojoj moramo biti povezani. Stoga je put Silajdžića u Beograd logičan i nužan korak i svi oni koji se tome protive su u zabludi i samo otežavaju put rješavanja nagomilanih problema među nama. Svođenje odnosa Srbije i Bosne i Hercegovine na odnose Srbije i Republike Srpske bilo bi na štetu uloge Srbije u regiji, a nikako na dobro Republike Srpske. Stoga, otvorimo sve puteve i sva vrata novom duhu saradnje i sporazumijevanja.